U brdima iznad Klasnića, u zaselku Kozara, samuje Stojan Ognjenović (90): poznat nadaleko, izvan Banije i Hrvatske, po svojim graditeljskim vještinama, taj je vremešni povratnik kroz devet desetljeća svog života crijepovima pokrio ni manje ni više nego hiljadu i dvjesto kuća. Koliko je dobar majstor bio, govori i to što njegovi krovovi i danas čvrsto stoje, ne propuštajući ni kišu ni druge oborine.
- Iako sam učio kolarski zanat u Državnoj zadruzi u Dragotini koji mi je priznat kao završena srednja škola, još od djetinjstva sam opčinjen krovovima svih vrsta i oblika: čim bih nekamo došao, prvo bih njih pogledao i odmah bih znao sve o majstorima koji su ih gradili, a podosta i o ljudima što pod njima žive. U vojsci, koju sam služio 1954., prepoznali su to moje umijeće i strast, pa me odmah angažirali da održavam i popravljam krovišta kasarni i skladišta.
Ubrzo sam postao glavni za održavanje vojnih objekata, a nakon odsluženja vojnog roka upoznao sam jednog arhitekta koji mi je pomogao da u Sisku završim tzv. sedmu grupu građevinarstva, što je tada bilo jednako razini više stručne škole. Potom je sve krenulo kako treba, osnovao sam svoj obrt i ubrzo postao poznat ne samo na Baniji nego i u cijeloj Hrvatskoj, a kasnije i u Jugoslaviji – kaže nam Stojan.
Poznat po "krovnom potpisu"
Prve je kuće pokrio u Glini i Sisku, nametnuvši se već tada krovopokrivačkim umijećem svojoj bližoj i daljnjoj okolini: samo u Petrinji njegov 'krovni potpis' nosi više od 150 objekata. Za svojih izbjegličkih godina, od 1995. do 2002., zaslužan je za krovove čak 77 kuća po Srbiji, od kojih je neke gradio od temelja. Zahvaljujući majstorskoj vještini, kroz to je razdoblje uspio uštedjeti više od 150.000 tadašnjih njemačkih maraka, što mu je omogućilo da se vrati u svoj banijski zaselak i lakše započne novi život u njemu.
- Ni Oluja me nije odvrnula od posla, samo me oduvala u srijemski Belegiš, na desnoj obali Dunava. Čuvši za moju struku, mjesni me pop odmah angažirao da popravim krov crkve, što je bio zahtjevan posao jer je hram imao tri tornja. Obavio sam sve kako treba, no pop je bio malo škrt, nije platio koliko je to vrijedilo. Ipak, taj je posao pomogao da se i tamo pročuje za mene, pa su mi narudžbe počele stizati sa svih strana. Imao sam prijavljen obrt i plaćao sam porez, baš kao i u Hrvatskoj prije Oluje – objašnjava nam sugovornik.
Stojanova supruga Mara umrla je 1985. u svojoj pedesetipetoj, a djece nisu imali. Da je lakše preboli, još se zdušnije bacio na posao, vodeći pritom računa da uredno podmiri porez te plati dospjele obaveze i to u svim državama u kojima je radio. Obrt je zatvorio nakon punih pedeset godina rada i ostvario mirovinu od punih 1.200 eura na mjesec. S tolikim primanjima sasvim se solidno živi na Baniji, a mnogi u Klasniću i široj okolici još uvijek ga znaju kao čovjeka koji je uvijek spreman pomoći, posebice djeci.
Povratak nakon sedam godina
- Nakon sedam godina Srijema, vratio sam se u svoj zaselak i našao zgarište. Kuća zapaljena a sve iole vrijedno iz nje i oko nje pokradeno. Prvo sam raskrčio sav korov i draču, pa podnio zahtjev za obnovu kuće, kojem je brzo udovoljeno. Država mi je izgradila novu, doduše nešto manju kuću od prijašnje i to na davno podignutom temelju štale. Pa u njoj i danas živim. Uvjerio sam se u istinitost one narodne po kojoj se zaklela zemlja raju da se sve tajne doznaju, pa vrlo brzo doznao da su mi staru kuću zapalila trojica, otprije rata poznatih mi Srba iz okolice; s jednim od njih bio sam u dobrim odnosima, a svima znam imena. Bili su očito ljubomorni na moj posao i zaradu, pa su mi kuću najprije opustošili, potom i zapalili. Dvojica su već umrla, no treći i danas živi u Zagrebu – kaže nam Stojan koji se dobro osjeća unatoč poodmakloj životnoj dobi.
Kaže da bi za nuždu još mogao pokriti ili popraviti neki krov, ali mu se baš i ne pentra do tolikih visina. Dobrom zdravlju zasigurno pridonosi i to što nikada nije pušio i pio alkohol.
- Najveća bolest mi je starost, ali lijeka za nju nema u nikakvoj apoteci. Djetinjstvo mi nije bilo baš sjajno. Imao sam svega osam godina kad je izbio Drugi svjetski rat. U tim teškim vremenima moji roditelji Rade i Evica morali su se gotovo svakodnevno s nas osmero djece skrivati pred ustašama koji su ubijali i pustošili po Baniji i Kordunu. Sjećam se da smo vječito bili gladni. Sela su ovdje stradavala i od bombi kojima su njemački avioni gađali cestu između Gline i Dvora. Nerijetko bi pokoja znala pasti pokraj kuće, pa su se svi bojali, pogotovo mi djeca. Čim bismo začuli avione, bježali smo u šumu ili se bacali u jarke. No davno je to bilo. Od nas desetero braće jedino se ja toga još mogu sjećati: lani mi je umrla posljednja sestra i samo sam ja još živ. A dokle ću to biti, samo vrag zna – šali se Ognjenović i kad je riječ o težim životnim trenucima.
Iako se više ne penje po krovovima, stalno nešto radi. Kako je sada sezona vrtnih radova, svakodnevno plijevi i okopava svoj oveći povrtnjak, koji mu osigura dovoljno plodova za cijelu zimu. Ogrjevno je drvo već u šupi, a uskoro će se i krumpir naći u trapovima, pored kupusa spremnog za kiseljenje. Kad još na tavan objesi ploče slanine i vijenci kobasica, za Stojana Ognjenovića neće biti zime, čak ni na pragu 91. životnog ljeta.
