Kako živi ruska zajednica u Hrvatskoj, tko je čini i kako se uklapa u društvo, pitali smo Nataliju Vidmarović, redovitu profesoricu ruske srednjovjekovne književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i predsjednicu Akademskoga ruskoga kluba. Rođena u Bjelorusiji, završila je studij mađarskog jezika i književnosti na moskovskom Sveučilištu M. Lomonosova, a potom magistrirala i doktorirala u Zagrebu, završivši ovdje i studij ruskog i književnosti. Kao i većina Ruskinja u Hrvatskoj, jezik je naučila nakon udaje; pokušala je to još u Moskvi, ali uz zastarjele udžbenike nije najbolje išlo. Danas je među istaknutim pripadnicama ruske, ali i pravoslavne zajednice, te se zalaže i za duhovno jedinstvo pravoslavnih naroda.

Obični ljudi s kojima ovdje komuniciram, a pogotovo oni koji odlaze u Rusiju, ne misle isto što i vladajuće strukture. Moje se prijateljice zbog toga žeste, ali ja ne: znam da ljudi ne nasjedaju na propagandu

Kakav je historijat ruske zajednice u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji?

Nisam stručnjak za rusku emigraciju, ali mogu reći osobno viđenje. Tokom 1920-ih i 1930-ih godina postojali su brojni emigrantski klubovi, na čijem je tragu nastao i naš Akademski ruski klub. Inicijator mu je bila Magdalena Medarić, umirovljena profesorica i potomak prvog vala ruske emigracije, koja je u dobroj namjeri htjela okupiti Ruse u Hrvatskoj. Iako danas ruska društva funkcioniraju na drugi način i vole se uspoređivati s emigracijom, što možda daje određeni štih, razlozi dolaska, okolnosti života i efekti koje su proizveli svojim dolaskom ovamo bitno su drugačiji. Razlog dolaska emigranata u evropske zemlje nakon Oktobarske revolucije i građanskog rata u Rusiji je jasan: oni su bili protjerani. To je bila golema masa ljudi, neki kažu da ih je bilo deset milijuna, a neki i više. Bili su školovani, svih staleža i profesija, od učitelja i liječnika do rudara, seljaka i trgovaca, dakle ne samo plemstvo. Mislili su da će se brzo vratiti, ali je život pokazao drugačije, pa su se morali uzajamno pomagati, osigurati si škole i liječenje, stvarajući tako svoju Rusiju u malom. Bili su upućeni sami na sebe, ali su se morali uklopiti u ovdašnje društvo. Za razliku od nekih drugih zemalja, Jugoslavija i kralj Aleksandar, koji je neko vrijeme živio u Rusiji, bili su prijateljski raspoloženi prema Rusima. U Drugome svjetskom ratu neki su bili kolaboracionisti, kao i svagdje u svijetu, a neki su podržavali Crvenu armiju i pokušavali joj pomoći: to su, po meni, bili pravi patrioti. Našoj je pak generaciji razlog dolaska uglavnom udaja ili ženidba. Došli smo u drugačijim okolnostima i glupo nas je uspoređivati s emigracijom. Imamo gdje živjeti, imamo prihode, svoje ili po supružnicima, tako da Rusiju moramo promovirati na najbolji mogući način. Inače, rad društava često započinje željom za vlastitom promocijom: nema nas puno, ali je puno društava jer svatko želi biti vođa.

‘Ana Karenjina’ nije zastarjela

Koliko su članovi ruske zajednice danas uklopljeni i vidljivi u hrvatskom društvu?

Na zagrebačkom je području četiristotinjak osoba koje se vode kao Rusi, od čega je više ili manje aktivno približno njih 120. Velikog učinka u radu, nažalost, nema, kao ni zapaženosti i prepoznatljivosti, osim kad nastupa zbor Rjabinuška, jedini naš zbor pored čakovečke Kalinke.

Kad sam dolazila ovamo, nisam ništa znala, samo sam načula nešto o Srbiji i Jugoslaviji, ali ne i Hrvatskoj. Upoznavala sam kulturu preko kazališta, kasnije i muzeja, a najmiliji mi je Muzej naivne umjetnosti jer toga u Rusiji nema

Smatrate li da su ruska kultura i književnost zapostavljene u hrvatskim školama?

Ne znam kakva je školska lektira, ali donekle prosuđujem po znanju naših studenta. Kad je moj sin pohađao školu, bilo je toga jako malo. Predajem srednjovjekovnu književnost i pravim usporedbe s književnošću 19. i 20. vijeka, pratim što znaju i vidim da je malo onih koji znaju dovoljno. Za to ne mogu okriviti studente, jer je krivnja na školskom programu koji, po meni, mora biti ujednačen s fakultetskim, jer mi ne možemo krpati rupe u znanju studenata. Lektiru bi trebalo dogovarati u zajedničkom paketu: škola, obitelj, ministarstvo, a svakako i fakultet. Tako bismo dobili neku cjelinu, a ne gotov proizvod s kojim kasnije ne znamo što bismo. Mislim da je ruska književnost zastupljena premalo, ali i sasvim pogrešno. Usvajaju se stereotipi o ruskoj književnosti i sve što je bilo uvriježeno u tumačenju te književnosti u sovjetsko doba i dalje se nastavlja. Ruska književnost pisana je u sklopu kršćanske tradicije, ali se tumači izvan nje.

Kako komentirate izjavu jedne književne urednice da ‘Ana Karenjina’ ne bi trebala biti u lektiri jer je 18-godišnjaci ne mogu razumjeti?

Razumjeli bi je jako dobro i za to ću dati primjer koji sam čula od jednog svećenika iz Australije. U jednoj tamošnjoj školi učenicima su podijelili zamišljene uloge, a njihovi kolege trebali su raspravljati o situaciji koju su oni igrali. Tako je jedna 13-godišnja učenica dobila ulogu 16-godišnjakinje s osjećajem krivnje zbog gubitka nevinosti, a kolege promatrači su je trebali toga osloboditi. Djeca vrlo rano spoznaju seksualnost, ali i odnose u obitelji. A sama priča o Ani Karenjini vrlo je jednostavna ako je tumačimo u tradiciji u kojoj je stoljećima odgajan ruski narod: ta je žena zaboravila svoju dužnost i napustila obitelj. Naravno, tu priču možemo prikazati i u suvremenom svjetlu, s feminističkog aspekta, a možemo i ponešto ispričati o ženskoj slobodi. Možemo, oslanjajući se na stereotipe, govoriti o lošem suprugu, koji će u očima svoje bivše žene imati tisuću mana. Uglavnom, po tradicionalnom poimanju, ona bi unesrećila sebe da je ostala u braku, a izlaskom iz njega unesrećila je sve oko sebe. Tu će jednostavnu priču omladina lako razumjeti, uostalom, ne nudi im se kao desetogodišnjacima, nego kad su već u gimnaziji. Dakle, tumačenje tog djela s kršćanskom porukom polazi od posve krivih temelja. Zato se možda čini zastarjelim, nadiđenim i nezanimljivim; u literaturi se više ne traži korisnost za dušu, nego i zanimljivost – ako nešto ne donosi razonodu, nije vrijedno čitanja. Osobno, ‘Anu Karenjinu’ ne bih izbacila iz lektire, nego bih je sasvim drugačije uklopila u nastavu.

Bi li i ostala djela ruske kulture i umjetnosti trebala biti prisutnija u Hrvatskoj? Primjerice, posljednja revija ruskih filmova održana je prije desetak godina…

To je bila sjajna revija s doista odličnim i znalački izabranim filmovima. Osamdesetih je ovamo dolazilo jako puno moskovskih kolektiva, od kazališnih i baletnih do cirkuskih, i veze su bile intenzivne. Sada bi ih moglo biti više, premda su ona rijetka gostovanja vrlo kvalitetna, poput npr. nastupa hora Moskovske patrijaršije. Samo što je tada naših u publici bilo svega osmero, a to govori mnogo toga.

S druge strane, što prosječan Rus danas znade o narodima s južnoslavenskih prostora i njihovim kulturama?

Kad sam dolazila ovamo, nisam ništa znala, samo sam načula nešto o Srbiji i Jugoslaviji, ali ne i Hrvatskoj. Po dolasku, upoznavala sam kulturu preko kazališta, jer je tako lakše shvatiti jezik. Kasnije sam počela posjećivati i muzeje, a najmiliji mi je Muzej naivne umjetnosti jer toga u Rusiji nema. Danas Rusi o vama znaju više jer se puno prevodi, pa je tako izišla i knjiga o povijesti suvremene hrvatske književnosti. Mnogi Rusi dolaze u Hrvatsku kao turisti i nastoje posjetiti sve što je zanimljivo, pa su i meni, zamalo udomaćenoj, pričali o mjestima koja sam i ja prije posjećivala i o današnjim zanimljivostima o njima. Znaju o tome neusporedivo više nego što sam ja nekad znala. Naravno, oni koji ne putuju izvan Rusije znaju manje, ali za Jugoslaviju i Tita znaju svi i svagdje i pred tim ne možete zatvoriti oči.

Pravoslavna povezanost

Koliko ste povezani s ruskom dijasporom u Istočnoj Evropi i na Baltiku i održavate li veze s rodnim krajem?

U klubu gajimo specifičnu povezanost s pravoslavnom zajednicom s kojom komuniciramo preko skajpa ili odlazimo u Seged, litvansku Klajpedu ili Kalinjingrad. Naše društvo izdaje časopis ‘Ruski vjesnik’, za koji povremeno pišu i kolege iz spomenutih mjesta. Razmjenjujemo i pisma, informacije, savjete… Inače, Rusi se u Litvi zbog političkih okolnosti suočavaju s vrlo teškim problemima: zatvorena je i tamošnja škola ‘Andrej Rubljov’, pa je i zbog toga važno održavati kontakte s njima. Ne mogu zapravo reći da su kontakti i aktivnosti intenzivni, ali su ipak kvalitetni. Tako radi brojnih konferencija o srednjovjekovlju odlazim u Rusiju zamalo svaki mjesec, a moje sunarodnjakinje čine to dva do tri puta godišnje, premda ima i onih koje ondje više nikoga nemaju ili su u dobi koja otežava putovanje. Ali ne znam nijednu koja barem jednom na godinu ne posjeti svoj rodni kraj.

Hrvatska je članica EU-a i NATO-a: rastužuje li vas nerijetko medijsko demoniziranje Rusije i Putina u tom kontekstu?

Ne reagiram na to. Znam neke novinare koji su primorani pisati i govoriti protiv Rusije i Putina, ali kako odlaze onamo, vide stvarno stanje pa privatno imaju drugačije mišljenje od onoga koje iznose u svojim tekstovima i emisijama. Istina svejedno izlazi na vidjelo, jer obični ljudi s kojima ovdje komuniciram, a pogotovo oni koji odlaze u Rusiju, ne misle isto što i vladajuće strukture. Moje se prijateljice zbog toga žeste, ali ja ne: znam da ljudi ne nasjedaju na propagandu.

Ima li u Rusiji revizionizma u odnosu na razdoblje od 1941. do 1945?

Stresem se na pomisao da ima ljudi koji bi se revizionistički odnosili prema Velikom otadžbinskom ratu, kako ga nazivamo u Rusiji. Nema obitelji kojoj barem netko nije sudjelovao ili poginuo u njemu. Moj djed po majci je prošao cijeli rat, ujak moje majke bio je pilot koji je poginuo prvih dana rata i od njega je ostala samo slika, majku jednoga mog rođaka iz Bjelorusije objesili su na njegove oči a on se potom borio u vojsci… Moj je otac cijeli rat kao graničar proveo na Kavkazu, uz među s Iranom, gdje je bilo neprijateljskih elemenata i bandita, a njegov najbolji prijatelj ratovao je na Dalekom istoku protiv Japanaca. Svatko ponešto pamti i te su priče formirale pamćenje koje ne možete zanemariti. Netko me posprdno pitao slavi li se još u Rusiji 9. maj: rekla sam mu da se slavi, jer je za pravog Rusa taj datum, Dan pobjede, prava svetinja.

Budući da sam rođena u Bjelorusiji, znam da je poginuo svaki četvrti stanovnik te nekoć sovjetske republike, dakle oko 2,3 milijuna ljudi u tri godine okupacije. Spaljeno je i uništeno više od 9000 manjih i većih gradova i sela, a više od polovice njih zajedno sa stanovnicima, od beba do staraca. To moramo oprostiti, jer to od nas traži kršćansko učenje, ali zaboraviti značilo bi ponoviti, najprije u glavama, a onda i u djelu. Pojavi li se opet ta avet prošlosti, dokle god postoji netko tko je preživio strahote ili je o njima čuo od oca, majke, djeda, bake… mi ćemo se svim snagama boriti protiv toga.

Zajedno obnavljamo tradiciju

Kakva poruka proizlazi iz prihvaćanja sv. Dositeja kao krsne slave Rusa u Zagrebu?

Kod nas Rusa nema krsne slave, no vidjela sam s kojim je strahopoštovanjem Srbi doživljavaju i to me se dojmilo. Rusi slave 13. januara kao Staru/Novu godinu po julijanskom kalendaru, a datum se poklapa s danom pomena na sv. Dositeja, koji je kao mitropolit u Zagrebu pomagao Rusima i kao novomučenik stradao u ratu. To je saborna poruka, da budemo u duhovnom zajedništvu i da se držimo tradicije. Različite tradicije nikad nisu suprotstavljene, no različite ideologije jesu. A nijedna ideologija nije u stanju ponuditi svjetonazor prihvatljiv svima. Moramo poznavati našu tradiciju: naša društva proklamiraju praćenje ruske tradicije, ali ako pogledate njihov plan aktivnosti, vidjet ćete da tu ima svačega – tu je i 8. mart, koji i nije tradicija nego običaj i to ne čak ruski. Vjerujem da će prihvaćanje sv. Dositeja pomoći da obnovimo pravoslavnu tradiciju zajedno sa Srbima, Grcima i svima koji se znaju pojaviti u pravoslavnoj crkvi.