Moj je bižnono Miko imao mjedenu tabakeru u kojoj je držao natanko iskrižane osušene listove duhana – iskrižane "na tabak" – i imao je drvenu lulu, mislim od oraha, a moj nono, njegov sin, imao je macolu i puntalur, piket i zubatku za berbu i obradbu kamena, našega bračkog, dok sam ja imao i imam svoje libre i partiture. Moj otac nije imao ništa, jer ga nije bilo i jer ja, jebiga, nisam imao oca, pa je moj nono bio i moj otac i nono, a moja mati, njegova kći, bila je i mati moja i – zbog toga hudog preskoka u generaciji – i sestra moja... Možda čak, ona mlađa. Sestra... Ma, imali smo ono što nam je bilo potrebno, i, imali smo – sve. Svatko, prema svojoj vrsti. Paradoks je to, znam, ali, oni za to i služe. Da nema nas, ne bi bilo ni paradoksa. Ponavljam, imali smo ono što nam je bilo potrebno, i, imali smo – sve.
A jugoslavenski film imao je – Predraga Prežu Milinkovića. Ne, nećemo sad navoditi velikane koje svi znamo na prvu, ne! Oni su brodili od filma do filma, bivajući semaforima u naslovima svojih snimljenih uspješnica, ali Preža Milinković bio je jedini koji se nije šuljao od filma do filma, nego je bio neizostavnim gotovo pa inventarom – iz filma u film...
Današnjim jeftinim diskursom govoreći, Preža Milinković onomad je iskakao ama baš iz svake paštete. Čajne ili jetrene, one od fazana ili tunjevine, svejedno... Filmske, dakako. Nisi za trajanja pokojne Jugoslavije mogao pogledati film u kinu u gostima ili doma na televiziji – baš kao ni danas u reprizama – a da ti u određenom trenutku unaprijed nametnutom direktivom iz redateljske knjige snimanja nije pred oči iskočila tanka ljudska prilika, mršava figura obličjem oživljenom mrtvacu pobjeglom iz lijesa nalik, kojoj je, inače, na ličnoj karti ilitiga osobnoj iskaznici pisalo ime – Predrag Milinković.
Nikad nije odigrao ama ni imitaciju kopijine kopije kopiju ikoje sporedne uloge (o glavnoj, jasno, nećemo niti govoriti), ali nenametljivi Preža bio je trajno prisutan: kao da je imao ulogu glavne sjene glavnoga glumca u svakoj sceni... Nije se, stoga, ni slučajno ni pogrešno govorilo kako je Preža – "najveći glumac najmanjih uloga u jugoslavenskoj kinematografiji". On kao da je bio zarez u prvoj rečenici scenarija svakoga filma.
Rođen je u Beogradu na Dorćolu 20. kolovoza 1933., pa će se na ljeto navršiti 90. obljetnica njegova rođenja, a u Beogradu je i preminuo, 4. travnja 1998., tako da se, evo, taman zaokružio "srebrni" jubilej njegove smrti. (Kurioziteta radi, na njegov 10. rođendan, 20. kolovoza 1943. rodit će se veliki Dragan Gaga Nikolić.)
Kao student romanistike Preža se bio priključio snimanju na setu, ne bi li zaradio koji dinar. Pa je već 1957. godine, snimajući svoj prvi film, nezgodno fasovao opekotine drugog stupnja. Svejedno, govorio je kako film bez njega može, ali da on ne može bez filma. Bio je odličan plesač flamenga i tanga, što će mu nadjenuti prišvarak El Kabalero. Imao je i šprahfeler, govornu manu koja ga je limitirala i eliminirala iz ozbiljnijih redateljskih očišta ter minirala iz eksponiranijih glumačkih podjela. Ali, nije on bio bez scenskih komparativnih prednosti, pa je navlastito mu plesačko umijeće otvaralo i neka vrata i kapije kad se to možda i nije očekivalo. Vješt u igri nogama i darovit u baletnim pokretima tijela, Milinković je osvojio svoj prostor uščuvavši ga do kraja. Sudjelovao je u brojnim međunarodnim koprodukcijama, pri čemu je odlično naučio engleski, španjolski, talijanski i portugalski jezik.
Jasno, Preža je bio discipliniran i pouzdan glumac, kakvi su u naravi svi oni što su svjesni svoje drugorazrednosti. Ovo navodim kao kompliment, jer je velika gužva onih aktera i aktora s dosegnutim akademskim stupnjem obrazovanja i scenske vještine, među kojima je još veća množina onih mediokriteta koji se nikad nisu uspjeli nametnuti i dovinuti se do u standard kast-liste ispod nomenklature onih prinčipalnih glumaca.
Često veće priznanje znači biti sjajnim epizodnim glumcem, negoli solidnim tumačem glavnih rola... O tome se cinično, ali bolno točno, sprdao i Arsen Dedić u jednom od svojih ubojitijih pjesmotvora:
Kažu da nema malih uloga
blistaju niski vrhunci
Sve su te riječi utjehe
smislili mali glumci.
Svuda su isti zakoni
postoji šljam i krema
Kažu da nema malih uloga
ma vraga nema.
Sve ovo pravedna je i poštena propaganda u stvaranju makar i skice za znanstveni rad u kojem bi kakav mladi zanesenjak – ili, još bolje, mlada zanesenjakinja – obranila suvislo ispisani diplomski rad ili, još bolje, doktorsku disertaciju s temom ništenja distinkcije i disonance, rasapa i rascijepa između stereotipa što tvore distancu među datostima i osobitostima glavne i sporedne glumačke role. Usprkos, ili uspomoć, onih za neoprezno i nesmotreno oko i uho šašavih nastojanja Arsena Dedića. Ciničnih ili ironičnih, sarkastičnih ili humornih, nema veze: svakako su i opominjuća i motivirajuća.
Kad se svojom facom u kadar uvali Preža Milinković, onda vizura gledatelja dobije neku sasvim novu dimenziju aromatiziranu posebnošću pojave, kao kad se šug u teći obogati i nadogradi dodatkom kakvoga važnog začina. Već je i njegov nos dostatan, obilježen veličinom, ali ne i oštećen karikaturom, pa da se cijeloj toj sceni može nanijeti naknadni stupanj neočekivane estetske uvjerljivosti i opće obojanosti ljudstvom na koje nismo računali. S kapom na glavi ili bez nje, sa šeširom ili tek zalizanim vlasima na tjemenu trokutaste glave kao u poskoka, ovaj je glumac vladao scenom i onda kad je scenarijem bivao predviđeno osušen od riječi. On je, kao malo tko, bio rječit glumac, razgovorljiv i blebetav, čak i onda kad je namjerno ostavljan bez teksta.
Sve je to, eto, Predrag Milinković...
U svojoj filmografiji koja broji više od 200 naslova, Preža Milinković odigrao je izuzetno širok spektar najrazličitijih uloga: od grubih kriminalaca i hladnih ubojica do dobroćudnih konobara i svirača violine. Što je god redatelj postavio preda nj kao zadatak, on mu je pristupao s ozbiljnošću kao da je posrijedi glavna uloga, odnosno ona zadnja u karijeri i životu. Zato su ga i poštovali kolege, svi odreda, s obje strane kamere.
Gledali smo ga u serijama "Kamiondžije", "Otpisani", "Grlom u jagode", "Vruć vetar", "Bolji život", "Policajac s Petlova brda", "Srećni ljudi"; filmovima "Kad budem mrtav i beo", "Devojački most", "Hajka", "Stići pre svitanja", "Nacionalna klasa", "Pozorišna veza", "Balkan ekspres", "Davitelj protiv davitelja", "Varljivo leto '68", "O pokojniku sve najlepše", "Ćao inspektore", "Uvek spremne žene", "Braća po materi", "Tesna koža", "Poslednji krug u Monzi"...
Osim darovitosti za scenski nastup i ples, Milinković je imao i spisateljskog talenta, što se vidjelo u njegovoj knjizi "Sjećanja" (1997.), u kojoj je na rafiniran način sažeo svoju karijeru na najvažnije akcente u susretima s kolegama u zemlji i inozemstvu. Malo je internacionalnih kultura što su u svijetu filma imale, ili imaju, ovako markantnu figuru iz drugog plana poput Preže Milinkovića, koji je u kadru već svojim postojanjem ukusno dosolio sliku donijevši dodatnu vrijednost i samoj slici, ali i partneru s kojim izmjenjuje replike ili makar poglede.
