Mislite li vi da moj život može stati u vaše novine? Velike bi onda te novine morale biti, jer sve što sam proživjela i preživjela teško bi stalo i u najdeblju knjigu, upozorava nas na početku razgovora Ljubica Bunčić iz Vukoševca, žena koja je prije dva mjeseca napunila stotu. Po dojmu koji ostavlja na prvu, rekli bismo da će čila baka i dalje s uspjehom 'gurati', štogod je snašlo.
- Ne znam odakle da započnem priču, bilo je tu lijepog i ružnog, velike tuge i velike radosti. Sve se to nekako pomiješalo i smjenjivalo jedno za drugim, no najgore mi je bilo kad se ratovalo. Čovjek može samostalno odlučivati o svojoj sudbini, ali u ratu o tvom životu i tvojoj smrti odlučuju drugi. Tako je i meni ovdje u Vukoševcu bilo lijepo sve dok nije počeo Drugi svjetski rat; bila sam se tada već zadjevojčila, pa sve dobro pamtim. Četiri su nam godine u selo upadale različite vojske: domobrani, ustaše, partizani, četnici, nekakvi crni Čerkezi i vrag zna tko sve ne. Pred nekima smo se mi mlađi sakrivali, nikad se ne zna što bi ti mogli učiniti, a pred nekima kojih smo se bojali bježali smo na sve strane, uglavnom u šumu. Ali svaku vojsku koja je ovamo došla naši su roditelji morali hraniti: neki su hranu otimali, a nekima smo je dobrovoljno davali jer su bili 'naši'. Uglavnom, svi su bili gladni. Pokupili bi kobasice i slanine s tavana, odagnali tu i tamo koju ovcu i otišli dalje ratovati. Kad je započeo ovaj posljednji rat, koji nikome nije donio dobro a mnoge je majke zavio u crno, vojske su rijetko dolazile ovamo, a i kad bi nabasale, vojnici su rijetko bili gladni. Zato smo nekako lakše prepinjali dok smo čekali da se i to završi - kaže nam Ljubica.
Živi sama u opustjelom Vukoševcu, selu zabačenom u banijskim brdima negdje između Petrinje, Sunje i Hrvatske Kostajnice. Želite li je posjetiti, ne oslanjajte se na kompase, Google Maps i GPS-uređaje u mobitelima. Bolje priupitajte za smjer rijetke ljude koje ćete sresti, jer svi u bližoj i daljoj okolici znaju svoju stogodišnjakinju. Ljubica je ostala udovica prije 46 godina, kad je njezin Mile, s kojim je imala četvero djece, umro. Njihov jedinac Nikola danas živi kraj Ivanića, kćeri Ljeposava i Sofija su u Sisku, a Mica u dalekoj Kanadi. Svi imaju svoje obitelji i živote, no troje "domaće" djece redovito obilazi majku, nastojeći joj u što većoj mjeri pomoći i olakšati život. Tu je i njihovo potomstvo, Ljubičinih četvero unučadi i osmero praunučadi. Njihova joj živost predstavlja radost i vraća energiju bolje od ikoje tablete ili terapije.
Majci uvijek na raspolaganju – Nikola Bunčić (Foto: Vladimir Jurišić)
- Kad je bila ona Oluja, pobjegli su svi iz sela, pa tako i ja: završila sam u Obrenovcu u Srbiji, ali nisam ondje dugo izdržala, već sam se sljedeće godine vratila svom ognjištu. Iako je kuća bila popljačkana, nekako sam uz sinovljevu pomoć skrpila najnužnije, pa je život opet krenuo svojim tokom: kokoši su kokodakale dok ih ne bi odnijele lisice, a baštu sam obrađivala sve dok mi to nije postalo preteško. Ni vi me više ništa nemojte pitati, jer sam se od razgovora umorila, pa sad moram malo prileći – otpravila nas je čila i prisebna Ljubica.
Dok ona zasluženo odmara, mi u dvorištu nastavljamo razgovor s njezinom susjedom i daljnjom rođakinjom Rankom Runjajić.
- Nema dana da Ljubicu ne posjetim. Svi u Vukoševcu, iako nas je samo petero, o njoj brinemo, a dvije njezine kćeri i sin redovito se vikendom izmjenjuju u selu. Nikola je upravo sada ovdje. Ujutro je otišao u šumu po drva, no uskoro bi se trebao vratiti. Hrabra je žena njegova majka, sve do lani još uvijek je obrađivala baštu. Živi od mirovine tek nešto više od tristo eura, ali to joj bude dosta jer je skromna i nezahtjevna. Djeca joj pomažu, a socijalne službe i Crveni križ ne mare puno za nju, valjda i zato što sama često znade reći da joj ničija pomoć nije potrebna - objašnjava nam Ranka. Dodaje da je u Vukoševcu nekada bilo 56 porodica s više od dvjesto ljudi sveukupno. U svakoj je kući bilo po nekoliko djece, koja bi prva četiri razreda škole pohađala u Maloj Graduši, a ostale u Blinjskom Kutu. Petero preostalih mještana do trgovine i liječnika moraju u 12 kilometara udaljenu Sunju, pa je prava sreća da se međusobno pomažu i da se uvijek nađe netko s autom. Selo koje je prije 1990-ih bilo živo i živahno danas redovito obilazi jedino petrinjski paroh Saša Umićević, pa vjernici nerijetko s njime dijele sjećanja na nekadašnja sijela i prela, vjenčanja i sprovode. S prikolicom punom drva u Ljubičino dvorište stiže njezin Nikola, danas 71-godišnjak.
- Moram već sada osigurati drva za iduću sezonu, pa svaki put kad posjetim majku dovezem iz naše šume po par metara. Zime su u ovim brdima duge i oštre. Pomognem mami kolikogod mogu, no ne mogu prežaliti što je selo spalo na svega pet duša, sve jednu stariju od druge. Ne znam što će biti za par godina. Majka ovdje samuje otkako je umro otac, dakle skoro 45 godina, ali ima nas. Ja sam već dugo u mirovini koju sam zaradio u Rafineriji: svaki bi dan odovud pješačio tri kilometra do željezničke stanice, pa dalje vlakom do Siska. Za zimskih bih dana po mraku odlazio i po mraku se vraćao kući, ali mi nije bilo naporno kad se toga prisjetim, jer nam je bilo lijepo, jer su ljudi bili zadovoljni, zajedno u dobru i zlu. A danas ne znam ima li Centar za socijalnu skrb ikakvog pojma da moja majka postoji. No s time ne razbijam glavu jer se mi koji o njoj brinemo kako bi nam što dulje poživjela na njih uopće ne oslanjamo. Ionako nikada od nikog ništa tražili nismo, a sada su nam sve snage i sve želje usmjerene na mamu, jednu i jedinu koju imamo – zaključuje Nikola Bunčić naš posjet Vukoševcu.
