Novosti

Kultura

Najbolje sanjalice

Prije zatvaranja festivala Pelešjanovim dokumentarcem "Priroda", doznali smo da je nagrada Wild Dreamer u dokumentarnoj konkurenciji pripala naslovu "Kako spasiti mrtvog prijatelja" Marusje Siroječovskaje, dok se u igranoj njome okitio "Planet" Amalije Ulman

Large radi%c4%86

(foto Željko Hladika/PIXSELL)

Ako se jubilarno petnaesto izdanje Subversive Film Festivala nije proslavilo s filmom otvaranja, tobožnjim pankerskim, a zapravo socrealističkim djelcem Miloša Pušića "Heroji radničke klase", o kojem smo u Novostima pisali prije dva tjedna, s filmom zatvaranja bilo je više sreće. Kompilacijski dokumentarac "Priroda" kultnog armenskog veterana Artavazda Pelešjana, tek treći njegov film nakon raspada Sovjetskog Saveza i prvi nakon 26-godišnje stanke, u potpunosti je sačinjen od crno-bijelih arhivskih materijala niske rezolucije, većinom preuzetih s interneta, a sukladno naslovu tematizira veličanstvenu ljepotu i destruktivnu moć prirode. Uvodni dio, posvećen zadivljujućoj, ali i uznemirujućoj ljepoti prirode prezentirane stereotipnim dronskim snimkama i pompoznom glazbom na rubu je kiča, no ono što slijedi kudikamo je fascinantnije – najraznovrsniji prizori rušilačke snage prirode (poplave, lavine, erupcije vulkana, uragani…) na čijem su putu često ljudske nastambe i građevine, prizori uglavnom lišeni pratnje muzike, a u posjedu izvanredne sugestivnosti, pri čemu su pojedini montažni sljedovi doista više nego impresivni. Nažalost, Pelešjan nerijetko gubi ritam i film mu usprkos relativno kratkom trajanju (63 minute) počesto ostavlja dojam razvučenosti, čemu pridonosi i ne baš najvještije rabljena repetitivnost nekih motiva. "Priroda" je ogledan primjerak umjetnosti koja želi biti sublimna, iako treba uzeti u obzir mogućnost da istovremeno svjesno samu sebe podriva izborom snimki tehnički dvojbene kakvoće, a konačan rezultat ostvarenje je koje djelomično nadahnjuje, a djelomično zamara.

Glavni je dobitak ovogodišnjeg Subversivea "Otvaranje šaka" Kire Kovalenko o neobičnoj obitelji iz gradića u Sjevernoj Osetiji. Naturalistička poetika suvereno je provedena, a širi društveno-politički kontekst nenametljivo uveden pri kraju

Prije zatvaranja festivala Pelešjanovim filmom, čuli smo odluke žirija o dobitnicima glavnih nagrada. Wild Dreamer u dokumentarnoj konkurenciji pripao je naslovu "Kako spasiti mrtvog prijatelja" dugometražne debitantice Marusje Siroječovskaje, dok se u igranoj konkurenciji njime okitio "Planet" Amalije Ulman. "Kako spasiti mrtvog prijatelja" (auto)biografsko je djelo koje je autorica snimala dvanaest godina, amaterskim kamerama bilježeći svoj odnos sa srodnom dušom i dečkom Kimijem. Najveći dio radnje zbiva se u Moskvi i prati polagani, ali nezaustavljivi Kimijev put u propast čiji je razlog narkomanska ovisnost. Dok se Marusja iz nje uspjela izbaviti, on nije, pri čemu se kao podtekst suicidalne depresivnosti navodno mnogih ruskih adolescenata mjestimično želi postaviti društveno stanje pod Putinovim režimom. Taj se društveno-politički kontekst doima iznuđenim i sukladnim potrebama zapadnjačkog pogleda kojem se film želi svidjeti, i za takav pogled prestaje biti važno što Marjusin i Kimijev idol Ian Curtis iz Joy Divisiona nije vidio izlaz iz mraka beznađa, iako nije živio u režimu nalik Putinovu nego usred slavljene liberalne demokracije. Želja za dopadanjem svojim zapadnim producentima ne znači da "Kako spasiti mrtvog prijatelja" nije poštovanja vrijedan uradak, tim prije što uspijeva u onom osnovnom – uvjerljivom predočavanju jednog vrlo stvarnog, emocijama prožetog odnosa. Film ima tematske srodnosti s ostvarenjem "O jednoj mladosti" Ivan Ramljaka, no uradak "našeg" autora svakako je uspjeliji.

"Planet" je debitantski cjelovečernji rad Amalije Ulman, argentinske intermedijalne umjetnice odrasle u španjolskom Gijonu, fakultetski školovane u Londonu i stacionirane u New Yorku, a riječ je o izrazito niskobudžetnoj nezavisnoj američko-španjolskoj koprodukciji. Atmosferom, kojoj velik obol daju crno-bijela fotografija i naracija sastavljena od niza vinjeta niskog intenziteta, film kao da se izravno nastavlja na tradiciju jedne utjecajne struje američke indie kinematografije od vremena Morrisa Engela nadalje, iako je smješten u Španjolsku (Gijon) i hispanofon. Glavni su likovi majka i kći koje, ne odolijevajući logici konzumerizma, žive preko svojih mogućnosti, a glume ih sama autorica i njezina stvarna majka. "Planet" nije pretjerano kvalitetan film, ali je nadasve simpatičan, zahvaljujući ponajprije vrlo zanimljivoj, na neobičan način privlačnoj psihofizičkoj pojavi Amalije Ulman, čiji lik uspostavlja vrckav odnos s također blago pomaknutom majkom. Kao plus filma treba istaknuti i skladno stapanje humornog i dramskog tona.

Barem tri ostvarenja viđena na ovogodišnjem Subversiveu bila su u većoj ili manjoj mjeri superiorna "Planeti". To su, očekivano, novi filmovi suvremenih klasika svjetske kinematografije, Claire Denis i Sang-sooa Honga, ali i "sofomorski" rad Kire Kovalenko kojim je pobijedila u najvažnijem canneskom pobočnom programu Izvjestan pogled.

"Obje strane oštrice" Claire Denis bavi se ljubavnim trokutom sredovječne žene (uobičajeno uvjerljiva Juliette Binoche) s dvojicom muškaraca – sadašnjim suprugom (stameni Vincent Lindon, glavna muška uloga u prošlogodišnjem canneskom pobjedniku "Titanu") i bivšim dečkom (neprepoznatljivi ex ljepotan Grégoire Colin koji je ipak sačuvao zrno karizme), pri čemu su suprug i nekadašnji mladić nakon podosta godina obnovili poslovno partnerstvo, pa se ona s bivšim vidi prvi put nakon dugo vremena i srce joj snažno zatitra. Uvijek zanimljivu i ne tako često, kao što se možda čini, obrađivanu temu istovremene ljubavi za dvojicu ljudi, odnosno obnavljanja nikad ugasle ljubavi iz prošlosti dok postoji još jedna u sadašnjosti, Denis je filtrirala s podosta stila i mnogo osjećaja za atmosferu, ali kao i u većini njezinih filmova nedostaje još slojevitija psihološka razrada likova i odnosa. Opet se potvrđuje da je riječ o nedvojbeno darovitoj autorici koja, međutim, nikako da se vine do samog vrha i napokon poluči cjelovito fascinantno ostvarenje.

Crno-bijeli "Spisateljičin film" Sang-sooa Honga još je jedna uvjerljiva demonstracija autorove prepoznatljive poetike dugih razgovornih kadrova sa zoomiranjem kao supstitucijom za montažu, i s njegovom muzom Min-hee Kim u jednoj od glavnih uloga. Ipak, glavni je dobitak ovogodišnjeg Subversivea "Otvaranje šaka" Kire Kovalenko, svojevrsna parafrazirajuća posveta znamenitom filmu "Šake u džepu" Marca Bellocchija iz 1965. Riječ je o neobičnoj obitelji iz gradića u Sjevernoj Osetiji sastavljenoj od konzervativnog posesivnog oca, traumatizirane kćeri i dvojice braće, pri čemu odnos sestre s braćom može sugerirati i incestuozne čežnje. Naturalistička poetika suvereno je provedena, a širi društveno-politički kontekst nenametljivo uveden pri kraju, s impresivnim stilskim pomakom u završnoj sceni kad se perspektiva iz koje se sagledavaju zbivanja ontički mijenja, što je pomak za koji su sposobni samo autori posebnog kova. Čini se da bi Kira Kovalenko mogla biti takva.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više