Dok stotine banijskih obitelji sa sve većim nestrpljenjem očekuje kakav-takav početak obnove teško oštećenih domova, 68-godišnji Jovan Kulović iz Luščana kraj Petrinje odlučan je u namjeri da njegova naherena kuća ne bude srušena, unatoč tome što bi njezina obnova po stručnoj procjeni trebala započeti upravo rušenjem.
- Ne mogu ni zamisliti da sruše ovu ljepoticu za koju sam svojedobno tražio da je Restauratorski zavod zaštiti kao narodno blago. Kad se podizala, moj djed i otac angažirali su najbolje graditelje drvenih kuća u široj okolici, a to su sve odreda bili majstori kakvih danas više nema: teške hrastove planke, godinama isušivane, redane su polako jedna na drugu te bez čavala i drugog željeza povezivane utorima u obliku lastina repa. Zato je u njoj za najžešće zime toplo kao u raju, a za ljetnih vrućina ti klima uopće ne treba, čak moraš i košulju navući - objašnjava nam Jovan.
Doduše, donji dio kuće sazidan je od kamena i cigle, ali su zato sve gornje etaže od hrastovine. Stari majstori ne samo što su vještinu utkali u pomno slaganje greda nego su je svojim iskustvom i znanjem dodatno oplemenili čistom prirodnom ljepotom. Tako je velika otvorena mansarda, predviđena za uživanje ukućana u druženju uz šalicu kave ili čašicu rakije, ukrašena rezbarijama koje cijelom zdanju i danas, unatoč zubu vremena i oštećenja, daju posebnu čar. Danas doista, kako naš domaćin kaže, nitko više niti zna niti želi rezbariti staru hrastovinu, a knauf-ploče i PVC stolarija ipak nemaju 'dušu' kakvu svaki dom zaslužuje. Nasreću, osim ove Kulovićeve, na Baniji se još dade naletjeti na takve vremešne drvene ljepotice, u kojima se skladno isprepliće forma sa sadržajem, svrha s izgledom.
Jovan živi s devedesetogodišnjom majkom Milkom. Unatoč tome što slabije čuje i što pije tonu lijekova za svakojake boljetice, ona još uvijek drži dva kuta njihove drvenjare, u kojoj ih je potres zatekao. Tada je zidani dio kuće popucao na sve strane, no drveni je ostao čitav iako se cijeli ljuljao i neugodno škriputao. Statičari su je dvaput pomno pregledali, pa zbog oštećenja prizemlja dali tzv. žutu naljepnicu, s napomenom da i gornji katovi predstavljaju ozbiljnu prijetnju za trajniji boravak.
- Mati i ja prvih smo desetak dana poslije potresa živjeli u starom kombiju, a u kuću se nismo uopće usuđivali ući: tek sam se par puta odvažio uletjeti unutra i na brzinu pokupiti najnužnije. Moji prijatelji iz Zagreba su ponudili pomoć čim su čuli za katastrofu, pa je već za dvadesetak dana u naše dvorište dopremljena mobilna kućica koja nas je spasila, iako životni uvjeti u njoj nisu na nekoj razini. Nama se činilo da smo dobili dvorac, toliko smo bili radosni što možemo unutra boraviti bez straha i brige hoće li se i u koje doba zemlja ponovno zatresti – kaže Jovan, dodajući kako stara majka u darovanom 'dvorcu' ipak nije izdržala dulje od nekoliko dana, tolika je u njoj vlaga i hladnoća bila. Nije im bilo druge nego da opet presele u drvenjaru ispucalog prizemlja.
- Primirila se bila moja astma s vremenom i već sam se naučila nositi s njom, pogotovu uz pomoć lijekova. Ali je onda u tom novom i jako vlažnom prostoru opet buknula: da vrag odnosi šalu postalo mi je jasno čim sam se trećeg dana boravka u njoj probudila oznojena od glave do pete, jedva dišući. Pobjegla sam istog časa u našu staru kuću, makar ondje umrla, i odmah mi je bilo bolje – tumači nam Milka iskustvo boravka u mobilnom objektu iz prve ruke.
Dvaput je Jovan podnosio zahtjev za obnovu kuće, a toliko su im puta u dvorište dolazile nekakve komisije i ekipe koje su sve razgledale, mjerile, dogovarale što bi trebalo učiniti, pa odlazile.
- Evo sad već dvije godine prođoše, a ništa se još ne događa, od obnove ni tragova ni glasa iako smo davno dobili rješenje da će se kuća obnavljati. Rekao sam bio odmah da drveni dio kuće rušiti ne dam, da nam poprave i osiguraju prizemlje, što se može uraditi bez problema i s čime ćemo biti zadovoljni. Zapisali su bili sve to, no od tada nikakve povratne informacije. Sve mi žao rušiti ovo zdanje kakvog nadaleko više nema, pa se nadam da će mi upomoć priskočiti sisački Restauratorski odjel, kod kojeg je moj zahtjev da se kuća zaštiti – kaže Kulović, koji je cijeli svoj radni vijek, više od 37 godina, proveo u zagrebačkom Jugorapidu.
U toj je tvornici zaslužio mirovinu, dok su majka i otac Dušan, koji je svakodnevno putovao na posao u Željezaru Sisak, ostali u Luščanima željno iščekujući sinovljeve posjete. S Olujom su roditelji izbjegli u Srbiju, a Jovan se za vrijeme rata sam prijavio u HV. Poslan je na ratište u zapadnoj Slavoniji, no za par je mjeseci demobiliziran uslijed srčanih problema. Ni roditelji nisu dugo ostali u Požarevcu. Brzo su se vratili prvo sinu u Zagreb, a mjesec kasnije i u posve opustjele Luščane, odnosno njihov zaselak u kojem su bili prvi povratnici. Kuća je u manjoj mjeri bila devastirana, ali s čitavim krovom, što je opet zasluga Jovana koji je imanje redovito nastojao održavati dok su Milka i Dušan bili odsutni, baš kao i kasnije kad je sređivao sve za njihov povratak. Novo zajedništvo nažalost, nije dugo potrajalo jer je Dušan umro pa od njegove smrti Jovan živi sam s majkom. Oboje primaju mirovine dostatne da izdrže svakodnevnicu, no naš nam domaćin za kraj razgovora iznosi problem koji ga muči više od potresa.
- Napišite, molim vas, da potres nije najveći problem Banije, veći je to što su ljudi otišli odavde. Odlazili su i prije njega, a pogotovu poslije. U našem nas je zaselku svega petero i ja sam najmlađi, a nekoć nas je bilo i do dvije stotine. Ostade Banija bez ljudskih duša, a to je tuga samo takva.
