Početkom prosinca na terminskom tržištu roba na Wall Streetu započela je trgovina vodom. Najveća svjetska burza derivata CME Group uvela je terminske ugovore povezane s indeksom cijene vode u Kaliforniji vrijednim više od 1,1 milijarde dolara. To su prvi takvi ugovori u SAD-u, koji su najavljeni još u rujnu kad su Kalifornijom harali požari.

Iz CME Groupa tvrde kako će tako omogućiti bolje upravljanje rizikom nestašice vode te uspostaviti bolju korelaciju između ponude i potražnje vode na tržištima. Indeks se temelji na cijenama riječnih slivova u Kaliforniji gdje je posljednjih godina došlo do nestašice vode. Prema indeksu vode Nasdaq Velez California, a važno je i reći da se u posljednjih godinu dana cijena vode udvostručila. Terminski ugovori povezani s indeksom omogućit će tako fondovima, poljoprivrednicima, i lokalnim vlastima da se klade na promjene cijene, a zaradu u slučaju potonja dva upotrijebe za kupovinu vode kad dođe do nestašice, poručuju iz CME Group.

Kritičari tvrde kako će tretman vode kao robe kojom se trguje dovesti osnovno ljudsko pravo u ruke financijskih institucija i investitora što je opasno.

"Ovo predstavlja ciničan pokušaj uspostave nečeg što je gotovo nalik na klađenje u kockarnici pri čemu će neki ljudi zaraditi na patnji drugih. Moja prva reakcija kada sam to vidio bila je da se radi o hororu, no vidjeli smo već neko vrijeme da se to sprema", rekao je Basav Sen, projektni direktor za klimatsku pravdu Institutes for policy studies za Earther.

Terminski ugovori su, naime, burzovni instrumenti čiji će vlasnici platiti unaprijed određenu cijenu sirovina ili električne energije kada ugovor istekne, a u međuvremenu te vrijednosne papire mogu prodati drugima i oni dalje s njima trgovati. Ulagači takve ugovore kupuju ako smatraju da će cijena robe na dan korištenja biti viša nego u trenutku kupnje. U ovom je slučaju riječ o indeksu cijena vode u Kaliforniji, a vlasnici terminskih ugovora unovčit će ili izgubiti razliku između svoje i trenutne tržišne cijene nakon isteka roka, piše Balkan Green Energy News. To znači da se ne trguje stvarnom vodom, već se kladi na njenu cijenu s potencijalnom zaradom ili gubitkom, ovisno o mogućim promjenama.

"Ne moramo biti posebno maštoviti da shvatimo da to ostavlja prostor nizu spekulacija i nepoznanica", kaže Vedran Horvat

Vedran Horvat, izvršni direktor Instituta za političku ekologiju, smatra kako “pojava vode kao resursa i komoditeta na Wall Streetu ima negativnu simboliku jer vrlo moguće da označava prekretnicu ili čak formalizaciju onoga što se kroz različite vrste prikrivenih privatizacijskih agendi dosad samo šuljalo”.

Za Novosti je upozorio na nekoliko negativnih aspekata vezanih za tu situaciju.

- Prvi i najviše problematičan je da se pozicioniranjem vode na burzu oštećuje pravo na vodu kao univerzalno ljudsko pravo i cijeli niz napora koji se u tom smjeru napravio proteklo vrijeme na globalnoj razini. Dakle korak naprijed, a sada dva unazad – rekao je Horvat te podsjetio na izuzetno uspješan talijanski referendum protiv zakona o privatizaciji upravljanja vodnim bogatstvima prije desetak godina. Taj je referendum, kako je rekao Horvat, bio inspiracija cijelom valu remunicipalizacije vodnih usluga u Europi od 2010. godine na ovamo.

- Drugo, terminski ugovori po prirodi znače da se određenim resursom trguje u budućnosti, dakle budućim dostupnim zalihama vode koje će u nekom trenutku imati tu i tu vrijednost. Ne moramo biti posebno maštoviti da shvatimo da to ostavlja prostor nizu spekulacija i nepoznanica, npr. spram dostupnosti resursa određene godine poput pojave oskudice koja može povećati cijenu, njihovoj distribuciji i uz nju nepoznatim ili arbitrarnim kriterijima – nastavio je Horvat te dodao kako to ujedno znači da se vodnog resursa mogu dokopati oni koji s njim kasnije mogu manipulirati i prema kojima taj resurs nije u javnim rukama, a tako i bez neke društvene kontrole.

- Treće, možemo reći da je ovo i direktna posljedica koje klimatske promjene imaju na financijsko tržište, gdje nakon niza suša i požara u Kaliforniji vlada percepcija da će voda biti 'novo zlato' i utoliko se već sada dijele karte oko tog resursa. Glavni spor, naravno, ostaje činjenica da bi određeni dijelovi društva mogli ostati bez pristupa kvalitetnoj pitkoj vodi, ako ona bude u potpunosti prepuštena burzovnim mešetarenjima. Svjesni smo naravno da postoje mnoge i globalne i lokalne periferije gdje je već sada voda luksuz, no ovim potezom te će se nejednakosti samo povećati – upozorio je Horvat.

Vedran Horvat, izvršni direktor Instituta za političku ekologiju (FOTO: Sandra Šimunović/PIXSELL)

Osim što je poprilično moralno upitno, ovakav način trgovanja donosi i druge opasnosti. Naime, kako je naglasio Horvat, ovaj tip trgovine se događa sada, a tiče se dostupnosti vode u budućnosti.

- Trgovina je vezana uz predviđanja dostupnosti tog resursa i njegovu vrijednost u budućem trenutku i kontekstu koji je trenutno nepoznat. Puno je varijabli i rizika koji su uz to vezani i koji unose nesigurnost oko nečega što je praktički elementarno pravo. Bez vode ljudi ne mogu živjeti, ne mogu održavati osobnu higijenu, ne mogu se hraniti, ne mogu raditi dug niz elementarnih stvari. Treba podsjetiti kako je neophodno da svaki građanin ima osiguran pristup pitkoj i kvalitetnoj vodi, neovisno o svojem ekonomskom i socijalnom statusu. To bi morao biti minimum na globalnoj razini – rekao je Horvat.

Također je istaknuo kako puno toga ovisi o investicijama u vodoopskrbnu infrastrukturu, koja kada postane privatno vlasništvo vrlo često snižava kvalitetu usluge, uštedu na troškovima održavanja i modernizaciji, a zauzvrat diže cijenu vode.

- Sjetimo se samo cijene vode u Zagrebu i Hrvatskoj, i suludih računica koje građani plaćaju zbog projekta pročistača otpadnih voda. No, očito je globalno financijsko tržište sada postalo teren za nešto o čemu se već dugi niz godina maštalo. Jasno je da mi svaki dan plaćamo vodu, njeno korištenje, kao i infrastrukturu i servise koji osiguravaju njenu kvalitetu ili protok. Međutim, u ovom slučaju radi se fiktivnoj cijeni resursa koji će u budućnosti možda imati drugačiju vrijednost – upozorio je Horvat.

U tom smislu globalno financijsko tržište nastoji pretvoriti različite resurse u komoditet i tako izvući novčanu vrijednost, koja je vrlo često, napominje Horvat, višestruka i fiktivna. Na sličan način terminskim tržištima se trguje i emisijama ugljikovog dioksida.

- Utoliko nema razlike kada govorimo o atmosferi ili vodi. Također, nema puno razlike ni ako shvatimo da su CO2 emisije i njihovo smanjivanje neophodne ako želimo zadržati i približno sličan način života ovome, a u tom kontekstu održivo i štedljivo upravljanje vodom vođeno je sličnim principima. Ipak, velika je razlika ako trgujete emisijama koje pojedine industrije ili korporacije otkupljuju i prekupljuju između sebe ne bi li učinile čak i prividno svoje ekonomije karbonski neutralnijima, i ako trgujete resursom poput vode kome pristup mora biti slobodan i garantiran svakom čovjeku na Zemlji. Upotreba vode moguća je za različite svrhe koje se mogu pojaviti. Financijsko tržište svakako nije prostor ni mehanizam koji bi u tom smislu smio utjecati – rekao je Horvat.

"Pristup vodi ne bi nikad morao ovisiti o snazi neke ekonomije. Na vodu pravo moraju imati svi i uvijek"

Ovisno o tome koliki će mah ova trgovina uzeti na tržištu u budućnosti bi je se moglo povezati i s privatizacijom vode i komunalnih usluga.

- U negativnom scenariju, monetizacija vode vođena ekstraktivističkim pristupom komodifikacije prirodnih resursa značit će da bi s vremenom sve one privatne kompanije koje upravljaju vodom ili vodoopskrbnom infrastrukturom (ili pročišćavanjem) pored prirodnih, klimatskih i tehničkih/tehnoloških uvjeta kod definicije cijene vode morale uzeti i one koji se tiču financijskih, a koje mogu po potpuno drugim i irelevantnim kriterijima kreirati cijenu i utjecati na dostupnost vode. Pristup vodi ne bi nikad morao ovisiti o snazi neke ekonomije. Na vodu pravo moraju imati svi i uvijek – rekao je Horvat te dodao kako je u slučaju Hrvatske, na sreću, voda i dalje u javnim rukama, barem nominalno, kroz državna ili gradska poduzeća, iako se ona ponašaju često kao da su u privatnim rukama.

- Utoliko mi ne moramo ponoviti iste greške kao neke europske zemlje koje su gubile i po dva desetljeća na iskustva s privatizacijom vode. Osobno sam imao sreće da sam se proteklih godina posjetima takvim poduzećima u Napulju, Parizu, Grenobleu i mnogim drugim gradovima koji su vratili vodne usluge u ruke građana i sam uvjerio da je neophodno javno i demokratsko vlasništvo nad javnim, komunalnim uslugama i prirodnim resursima. No i u našem slučaju, a to su pokazale neke naše analize, treba biti posebno pažljiv oko pokušaja privatizacije vode putem dugogodišnjih koncesija na korištenje izvora pitke vode, posebno ako se sjetimo slučaja Jamnice – zaključio je Horvat.