Čak i ako u narednih deset godina dođe do značajnog smanjenja emisija stakleničkih plinova, a ‘ugljična neutralnost’ planeta bude ostvarena do 2050. godine i time globalno zagrijavanje ograničeno na najviše dva Celzijeva stupnja, izvjesno je da će se čovječanstvo suočiti sa stanjem koje se službeno naziva ‘nesigurnost hrane’, zapisano je u prvom izvještaju UN-ovog Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC) koji se bavi odnosom eksploatacije tla i klimatskih promjena.
Oko 70 posto Zemljine površine koja nije prekrivena ledom koristi se za proizvodnju hrane, tekstila i goriva. Čak 1,3 milijarde tona hrane svake godine ostane nepojedeno, a istovremeno je 820 milijuna ljudi u svijetu gladno
Na izvještaju objavljenom 8. kolovoza u Ženevi volonterski su radila 103 stručnjaka iz 52 zemlje, a u njemu se, prvi put u nekoj klimatološkoj studiji, konstatira da za zaustavljanje klimatskih promjena više neće biti dovoljno samo smanjenje upotrebe fosilnih goriva, što je dosad bio kamen temeljac svake klimatske politike, već je potrebno provesti dubinske sistemske promjene čovjekovog odnosa prema eksploataciji kopnene površine Zemlje. Iako IPCC to, naravno, ne eksplicira, drukčiji scenariji koji se u izvještaju razrađuju na 300-njak stranica praktički se svode na zazivanje revolucije u globalnoj industriji hrane, a time i u dominantnom ekonomskom sistemu čiji je eksploatatorski odnos prema planetu svoju vlastitu supstancu izjeo do razine na kojoj se ona više ne uspijeva regenerirati.
Od početka industrijske revolucije temperatura zraka iznad razine zla povećala se za 1,53 stupnja, što je dvostruko više od povećanja temperature kombinirane površine tla i oceana. To povećanje uzrokovali su intenzivna industrijska poljoprivreda, uništavanje šumskih područja (deforestacija) i isušivanje tresetišta u svrhu stvaranja novih terena za sadnju i ispašu. Ove radnje dovode do klimatskih promjena u vidu toplinskih valova, divljih oluja s obilnim kišama, suša, odumiranja vegetacije, šumskih požara, erozije tla koja je u nekim slučajevima i sto puta brža od njegovog formiranja, te otapanja permafrosta, zamrznutog tla koje u sebi čuva 1,5 bilijuna tona ugljičnog dioksida.
Sve ovo uzrokuje daljnju degradaciju zemlje koja dovodi do smanjenja uroda i kvalitete hrane, pa je već 2015. godine na područjima pod utjecajem dezertifikacije, pretvaranja relativno plodnog tla u pustinjsko, živjelo pola milijarde ljudi. Prema procjenama IPCC-ja, u nepromijenjenim okolnostima do 2050. globalna cijena žitarica mogla bi narasti i do 25 posto, dok bi se u SAD-u urod kukuruza i soje u sljedećih 60 godina mogao smanjiti za 80 posto, a u Indiji urod riže u sljedećih 30 godina za 15 posto.
Oko 70 posto Zemljine površine koja nije prekrivena ledom koristi se za proizvodnju hrane, tekstila i goriva, a četvrtina te površine podložna je ‘degradaciji uzrokovanoj ljudskim djelovanjem’. Korištenje tla u ove svrhe odgovorno je za 30 posto ukupnih stakleničkih plinova proizvedenih ljudskim djelovanjem, pa je jasno da, kada IPCC apelira na ‘prekidanje tog začaranog kruga’, više ne misle samo na kozmetičke zahvate koji neće zadirati u suštinu dominantnog načina proizvodnje.
Posljednjih nekoliko desetljeća ovom začaranom krugu naročito doprinosi industrija mesa, za kojim je potražnja eksplodirala zbog povećanja srednje klase u zemljama u razvoju. Kako bi se napravilo mjesta za ispašu stoke, diljem svijeta krče se šume i prašume, staništa stabala koja u procesu fotosinteze usisavaju ugljični dioksid i pretvaraju ga u kisik. Emisijama štetnih plinova doprinosi i proces proizvodnje i distribucije mesa, a same životinje ispuštaju staklenički plin metan koji je 25 puta štetniji od ugljičnog dioksida.
Svake godine čak 15 posto ispuštenih stakleničkih plinova dogodi se uslijed deforestacije tropskih područja. Od toga se polovica provodi u Latinskoj Americi, najviše u prašumi Amazoni koja je od dolaska na vlast brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara pod neviđenim udarom poljoprivrednog lobija. Ukoliko se ovaj trend nastavi, upozorava IPCC, Amazona bi u idućih nekoliko desetljeća mogla dosegnuti razinu degradacije od 20 do 25 posto, što se smatra točkom nakon koje se ona više neće moći oporaviti.
Osim uništavanja prašuma, u svrhu povećanja poljoprivrednih površina isušuju se i tresetišta, tla čiji se gornji sloj sastoji od trulećih organskih tvari. Taj sloj predstavlja svojevrstan bazen ugljičnog dioksida, prirodni rezervoar koji sprječava naglo ispuštanje ovog plina u atmosferu. No u uvjetima pretjeranog eksploatiranja ti se bazeni pretvaraju u svoju suprotnost jer ubrzanim ispuštanjem stakleničkih plinova ubrzavaju klimatske promjene.
Za uništavanje tla odgovorna je i masovna upotreba gnojiva na bazi dušika, koji štetu čini na nekoliko razina: izlijevanjem u vode on truje ribu, a morskim biljkama blokira pristup sunčevoj svjetlosti i time im opstruira proces prikupljanja ugljičnog dioksida. Isto tako, većini kopnenih biljaka dušik škodi, čime se uništava bioraznolikost također nužna za hlađenje atmosfere.
Britanski laburisti razradili su plan Novog zelenog dogovora kojim se namjeravaju ‘boriti protiv klimatske krize i eliminirati nejednakost istovremeno’, a koji predviđa i radničko upravljanje industrijama i ovlašćivanje sindikata da upravljaju zelenom tranzicijom
Izvještaj IPCC-ja bavi se i problemom neiskorištavanja i bacanja hrane, čija se razina penje do gotovo nevjerojatnih statistika. Čak jedna trećina godišnje proizvedene hrane bude bačena, a na te gubitke otpada osam posto stakleničkih plinova proizvedenih ljudskim djelovanjem. Prema izračunima UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO), čak 1,3 milijarde tona hrane svake godine ostane nepojedeno, pri čemu se najviše hrane baca u regiji Sjeverne Amerike (115 kilograma po glavi stanovnika godišnje) i u Evropi (95 kg godišnje), a najmanje u južnoj i jugoistočnoj Aziji (11 kg) te u Africi (šest kilograma). S druge strane, procjenjuje se da je 820 milijuna ljudi u svijetu gladno, a 1,5 milijardi ljudi pati od manjka osnovnih nutrijenata kao što su željezo i cink.
Ove frapantne brojke neumoljivo ukazuju na to da je pitanje proizvodnje hrane i s njim povezanog globalnog zatopljenja prvoklasno političko pitanje, a ne samo znanstveno, kakvim ga prikazuju političke i ekonomske elite u težnji da izbjegnu neugodne istine o destruktivnosti kapitalističkog načina proizvodnje i potrošnje.
Unatoč tome što IPCC ne zalazi u političke analize, već umjesto toga navodi niz mjera kojima se globalno zagrijavanje može usporiti – od optimiziranja proizvodnje hrane, preko korištenja tehnologije, pa do boljeg upravljanja prirodnim resursima – sve te mjere stavljene na hrpu toliko su sveobuhvatne da bi njihovoj primjeni neminovno morala prethoditi radikalna politička i ekonomska reorganizacija društva. Joao Campari iz organizacije World Wildlife Fund International IPCC-jev izvještaj komentirao je riječima da ‘u 21. stoljeću više nema mjesta konkurenciji između generiranja prihoda i očuvanja okoliša’, a da se u spomenute globalne elite uvlači tjeskoba izazvana ovom spoznajom evidentno je već iz letimičnog pogleda na mainstream medije, u kojima se na svakodnevnoj bazi o klimatskim promjenama raspravlja kao o vodećem političkom pitanju današnjice. Teze kao što su one da klimatski poremećaji dovode do onih društvenih ili da su sva mjesta na kojima je život moguć već naseljena pa treba očekivati sve masovniji fenomen klimatskih izbjeglica postale su lajtmotiv svake analize, jednako kao i one da pokreti kao što su učenički štrajkovi Grete Thunberg ili britanski pokret nenasilnog otpora Extinction Rebellion sve češće direktnim akcijama građanskog neposluha ‘uzimaju stvar u svoje ruke’.
Američki dnevnik ‘Christian Science Monitor’ (CSM) nedavno je primjerice objavio tekst u kojemu tvrdi da je protivljenje američkih republikanaca klimatskoj znanosti ‘motivirano snažnim strahom od socijalizma’, odnosno uvjerenjem da su klimatske politike kakve Novim zelenim dogovorom predlaže lijevo krilo Demokratske stranke zapravo ‘socijalistička urota kojoj je cilj uništiti naš način života’. Tu ideologiju američke konzervativne desnice CSM opisuje kao ‘spoj rubne znanosti i tržišnog fundamentalizma’ koji je produžena ruka industrije fosilnih goriva. Financirajući takve organizacije, industrija fosilnih goriva protivljenjem porezima i regulativi štiti svoje neposredne financijske interese, ali i održava ideološku branu otvaranju pitanja o radikalnoj promjeni upravljanja ekonomijom. Iako je, piše CSM, Bijela kuća čvrsto pod kontrolom klimatskih skeptika, liberalno krilo Republikanske stranke u Americi na mala vrata polako pripušta svijest o klimatskim promjenama, motivirano prije svega činjenicom da većina mladih ljudi u toj zemlji u njih vjeruje, ma što im govorili političari.
U američkim medijima ekonomsko liberalne provenijencije, kakav je ‘Foreign Policy’, moguće je pročitati i ideje kao što je ona politologa s Cambridgea Davida Runcimana, koji kao jedino rješenje za nečinjenje političkih elita vidi uvođenje direktne demokracije. On detektira jaz između stavova pripadnika starijih generacija, kojih većina klimatske promjene ne smatra gorućim problemom i koji su manje skloni promjenama životnih navika, i onih mlađih, kojima je klima glavni razlog zabrinutosti. Budući da starije generacije čine većinu birača, dok dobar dio mladih nema ni pravo glasa, jedini je način da se ishodi promjena, piše Runciman, da se odlučivanje demokratizira na način da uključi i one koji će najviše snositi posljedice klimatskih promjena.
Britanski laburisti ideju radikalne demokratizacije već su razradili u svom planu Novog zelenog dogovora (NZD). U tekstu pod naslovom ‘Samo masovni pokret može donijeti Novi zeleni dogovor’ Angus Satow, jedan od članova laburističke radne skupine, piše da se program britanskih laburista oslanja na plan koji je izradio think tank Common Wealth, a koji kreće od stava da je postojeći ekonomski sustav ‘nepravedan i eksploatatorski’. Zato se laburistički NZD sveobuhvatnim programom regulative i investicija namjerava ‘boriti protiv klimatske krize i eliminirati nejednakost istovremeno’. Satow se poziva na izjavu osnivača Common Wealtha Mathewa Lawrencea da je ‘hrabrost naš najsigurniji izbor, a radikalnost naša najveća nada’, pa među rješenjima navodi i ‘preoblikovanje međunarodnih institucija kako bi one počele služiti univerzalnoj emancipaciji umjesto neokolonijalnoj pljački’.
Laburistički plan, piše Satow, za svoje uzore uzima radničke pokrete, antikolonijalne borbe i masovnu akciju, te predviđa radničko upravljanje industrijama i ovlašćivanje sindikata da upravljaju zelenom tranzicijom. Štoviše, predstavljajući svoju viziju Novog zelenog dogovora, britanski laburisti društvo kojemu teže eksplicitno nazivaju ‘socijalističkim’, potvrđujući time strahove konzervativne desnice da većina ljudi više nije voljna vlastitim životima plaćati cijenu održavanja ‘njihovog načina života’.
