Početak 2022., izuzetno važne godine za Xi Jinpinga, izgledao je obećavajuće. Na najave izdašnih potpora poslovnom sektoru i značajnih državnih ulaganja u infrastrukturu i istraživanje tržište je reagiralo izrazitim optimizmom. Na međunarodnom planu napori da se sa Zapadom, prvenstveno s Europskom unijom, izglade odnosi narušeni prošlogodišnjim obostranim sankcijama i uplivom pitanja nacionalne sigurnosti u svaki posao s Kinom, počeli su pokazivati rezultate. Onda je još početkom februara Xi iznio pred Kineze i svijet pet hiljada stranica dokaza da Kina nije sama u svojim nastojanjima da okonča američku hegemoniju i utre put "pravednijem i uravnoteženijem" svjetskom poretku. Kina, naime, u tome ima uza se snažnu vojnu i diplomatsku silu – Rusiju, s kojom je veže, kako su nam tada rekli, prijateljstvo bez granica. U tom je trenutku i Covid-19 još pod potpunom kontrolom, pa su se nakon dvije godine pandemije zaključci o nadmoćnosti kineske vlade u upravljanju kriznim situacijama, u usporedbi sa zapadnim vladama, činili uvjerljivi, ne samo Kinezima.
Sve je, dakle, išlo prema planu. A plan je bio dočekati važan 20. kongres Kineske komunističke partije u unutrašnjoj i vanjskoj stabilnosti, smirenih tenzija i bez prostora za nepredvidivosti. Sve do jeseni, za kad je kongres planiran, potencijalni nezadovoljnici dodjelom trećeg (do 2018. protuustavnog) mandata Xi Jinpingu i njegovim izravnavanjem s Maom trebali su biti ušutkani ekonomskim prosperitetom, ojačanom međunarodnom pozicijom Kine te društvenom i političkom stabilnošću nakon njegove desetogodišnje vladavine. No takoreći preko noći surove okolnosti pomutile su Xijeve računice. Unutar zemlje, zbog pojave nekoliko slučajeva koronavirusa, više od 50 milijuna ljudi probudilo se u najtvrđem lockdownu, a Šangaj, poslovni i financijski centar Kine, trenutno je jedan od multimilijunskih gradova duhova. Razvoj događaja na međunarodnom planu još je nepovoljniji. Pomahnitali najbolji prijatelj šalje vojsku na suverenu europsku državu i očekuje od Kine prve dokaze partnerstva bez granica. I dok se svijet već tjednima pita kome će se Kina prikloniti i hoće li posredovati u pronalaženju rješenja za prekid sukoba, sve o čemu Peking trenutno razmišlja je kako u ovim naprasno promijenjenim okolnostima ostvariti najbolju moguću geopolitičku poziciju vis-à-vis SAD-a, ali i Rusije.
Nemoguće je ne biti u pravu ako kažemo da Kina ne želi na sebe navući bijes čitavog zapadnog svijeta, biti izjednačena s agresorom i suočiti se s ozbiljnim sekundarnim sankcijama, a da pritom želi održati partnerstvo s Rusijom. Međutim, pogrešna je teza da Peking nedorečenošću i pozivanjem na mir pokušava prikriti svoju navodno neosporno prorusku poziciju. Kinesko komešanje vezano uz rat u Ukrajini je doista odraz duboke dileme i složenih, nejednoznačnih računica koje obuhvaćaju nekadašnje i današnje te predviđene buduće odnose svjetskih sila.
Ne za Rusiju, nego protiv Amerike
Iako kinesko-ruski savez nije ni formalan ni čvrst, niti se temelji na uzajamnom povjerenju, sva je prilika da će on preživjeti težak test pred kojim se našao. Kinesko vodstvo najvjerojatnije ovaj rat smatra nepotrebnim i štetnim. Međutim, teško je zamisliti da bi mogli naglo okrenuti ploču i priteći u pomoći SAD-u u onesposobljavanju svog inače strateškog partnera u demontiranju svjetskog poretka predvođenog upravo SAD-om. Kina i Rusija dijele nezadovoljstvo trenutnom raspodjelom snaga u međunarodnim institucijama, ali i interese vezane uz međunarodnu i regionalnu sigurnosnu politiku. Povezuje ih i snažno uvjerenje da SAD u svojoj ustrajnosti na svrgavanju nepodobnih režima i hegemonističkoj sigurnosnoj arhitekturi predstavlja direktnu prijetnju Kini i Rusiji i njihovim ključnim interesima.
Kina trenutno prosperira iz stabilnosti, a Rusija iz destrukcije koja predstavlja prijetnju međunarodnom sistemu i globalnoj ekonomiji. I zato je unatoč zajedničkom neprijatelju i interesima, rusko-kineski savez privremen i ranjiv
Obje zemlje se, dakle, mogu okarakterizirati kao sile koje traže reviziju poretka, od tema vezanih uz globalno upravljanje preko sigurnosnih struktura do pitanja državnog suvereniteta i autonomije. Povezivanje i suradnja Kine i Rusije nastali su, prema tome, gotovo instinktivno kako bi time izbjegle izolaciju, raspodijelile američku pozornost i resurse te zakomplicirale planove SAD-u u Istočnoj Europi i Aziji. Premda je asimetrija između ta dva saveznika vidljiva i s vremenom se produbljuje, za Kinu je izuzetno važno imati partnera u suprotstavljanju SAD-u u periodu kad se američki strateški fokus preusmjerava s Europe i Bliskog istoka na Indo-pacifičku regiju. Nadalje, Rusija je, kako bi postigla svoje ciljeve, u više prilika ilustrirala umijeće kombiniranja sposobnosti strateškog manipuliranja, diplomatskih vještina i hibridnog ratovanja. Te vještine i iskustva Kina nema, pa upravo oni čine Rusiju komplementarnim i poželjnim partnerom u ostvarivanju strateških ciljeva.
Ne treba zanemariti ni neodrživu, ali trenutno funkcionalnu ekonomsku komplementarnost Kine i Rusije. Rusija ima ono bez čega Kina još uvijek ne može – prirodne resurse, a Kina joj u razmjenu može ponuditi kapital i napredne tehnologije kojima Rusija oskudijeva. Važan čimbenik u njihovom partnerstvu su i osobne preferencije vođa i njihov međusobni odnos. Kao dva "jaka vladara" – car i imperator – Vladimir Putin i Xi se razumiju i imaju slično shvaćanje o tome što konstituira nacionalni interes i sigurnost. Osim što, navodno, gaje veliko poštovanje jedan prema drugome, oba lidera čvrsto zagovaraju strogu državnu autonomiju i samoodređenje. Upravo iz tih razloga malo je vjerojatno da će Xi Jinping pristati na ulogu posrednika sa zadatkom da Putinu pojasni ruske nacionalne interese i odvrati ga od njegovih nakana. Uostalom, ako ujedinjeni Zapad de facto embargom nije uspio promijeniti Putinov naum, Kinezi se s pravom pitaju na čemu se temelji uvjerenje da bi, za takvu rabotu nemotiviran, Xi to mogao postići. Iako Xi priželjkuje što skoriji kraj Putinove nesuvisle avanture, u ovom mu je slučaju najvažnije ne profilirati se u zapaženog sudionika.
Dok kinesko vodstvo na međunarodnoj pozornici pokušava održati ravnotežu na tankoj liniji neutralnosti, kineskom narodu i Rusiji nastoje pokazati da se ne odriču svog strateškog partnera. Državni mediji nastavljaju govoriti o "konfliktu" u Ukrajini za koji, uvjeravaju, isključivu odgovornost snose ekspanzionističke, imperijalističke politike SAD-a i nepoštivanje ruskih legitimnih sigurnosnih interesa. Općenito, iz medijskih izvješća i analiza o sukobu puno više se iščitava antagonizam prema SAD-u nego naklonost prema Rusiji. Cilj je očito ne izgubiti glavnog neprijatelja, Sjedinjene Države, iz fokusa i ustrajno podsjećati na prijetnju koju one predstavljaju i na koju je Rusija ovog puta ta koja je morala odgovoriti. Apeli sa Zapada da Kina okonča svoje partnerstvo s Rusijom tumače se kao pokušaj američke podvale, gdje SAD traži od Kine da im pomogne ekonomski i politički uništiti Rusiju, kako bi se poslije u miru mogao koncentrirati na Kinu. Rijetki drugačiji stavovi i kad se pojave, vrlo brzo nestanu s kineskih web-stranica. To se dogodilo i s pismom profesora Hu Weija koje su zapadni, pa i neki naši mediji požurili protumačiti kao moguću promjenu smjera, iako se radi o manjinskom stavu u akademskoj zajednici, čiji je utjecaj na donositelje odluka zanemariv.
Može li Rusija računati na Kinu?
Trenutni geopolitički odnosi govore u prilog tome da Kina neće okrenuti leđa Rusiji s kojom ima zajedničkog neprijatelja i slične strateške ciljeve, no Rusi vjerojatno griješe ako još uvijek očekuju izdašniju podršku i pomoć. Kineska pomoć jest i ostat će vrlo selektivna i dobro odmjerena.
Dijelom je to zato što Kina ne želi biti zahvaćena ozbiljnim sankcijama kojima joj prijete SAD i Europa. Međutim, osnovni razlozi kriju se ipak u kompleksnom odnosu tih dviju sila koje, iako dijele neke strateške interese, nisu spremne ginuti jedna za drugu. Na zajmove komercijalnih kineskih banaka Rusija ne može računati. One su još od sankcija 2014. slabo prisutne na ruskom tržištu i zbog zanemarivog udjela u cjelokupnom poslovanju zasigurno neće riskirati sankcije. Međunarodno manje izložene razvojne banke u državnom vlasništvu, poput Kineske razvojne banke (CDB), uz manji rizik, teoretski mogu plasirati značajne kredite Rusiji. Kina može djelomično ublažiti efekt sankcija na rusko gospodarstvo i kroz energetski sektor. Međutim, za osiguravanje takvih, a eventualno i značajnijih oblika pomoći potrebne su proaktivne, strateške odluke kineske vlade jer će privatni sektor svakako favorizirati globalno tržište nad ruskim.
Pozicija Kine nije ni upola toliko teška koliko će to biti pozicija zapadnih, pogotovo europskih zemalja, koje će nakon teških sankcija kojih su i same (ponosne) žrtve morati udovoljiti Putinu oko nekih njegovih nemalih zahtjeva
No na čemu će se temeljiti odluke o vrsti i opsegu konkretne pomoći i zašto ona neće biti izdašna? Premda je kinesko-rusko partnerstvo, iz gore navedenih razloga, u kratkom i srednjem roku neupitno, kineskom je vodstvu jasno da moć Rusije i njezin status sile opadaju. BDP Rusije je svega 10 posto kineskog, a isti je odnos i u ulaganju u razvoj i istraživanje. Od domaće regulative preko razine obrazovanja stanovništva do međunarodne konkurentnosti, dostignuća u visokoj tehnologiji i ulaganja u zelene energije, ruska postignuća ne ulijevaju povjerenje. Rastuća asimetrija u snagama neminovno će dovesti do prevelikog vojnog i ekonomskog jaza i trgovinske nekomplementarnosti tih dviju zemalja, a time i do njihovog razlaza. Iz tih razloga preinvestiranje u odnos, prema mnogima u Kini, već sada nije isplativo.
Još važnije, Putin je napadom na Ukrajinu dao jasno do znanja da želi svrgnuti, za Rusiju nepovoljan, na pravilima temeljen svjetski poredak. Međutim, za razliku od Rusije, Kina je kao malo koja druga zemlja profitirala od tog poretka i sada, ekonomski osnažena, zahtijeva preraspodjelu snaga, bitne promjene, nova pravila i veća prava, ali sve to unutar revidiranog postojećeg ustroja. Dakle, iako Rusija i Kina dijele nezadovoljstvo trenutnim poretkom, njihove vizije budućeg ustrojstva i metode njegova kreiranja bitno se razlikuju. Kinezi su pritom svjesni da ruska snaga ne proizlazi iz njihovog umijeća da razvijaju i vode globalnu suradnju, nego upravo suprotno, iz sposobnosti da miniraju i naruše napore i strukture drugih sudionika. A upravo se potvrđuje da i takve destruktivne ambicije nadilaze njihove vojne i diplomatske sposobnosti.
Za razliku od Rusije, kineska aktualna ekonomska transformacija bazira se na znanju, visokim tehnologijama, umjetnoj inteligenciji i održivim izvorima energije – područjima koja za napredak zahtijevaju stabilnu globalnu ekonomiju. Kina se za svoju dominaciju natječe mahom kroz "miran rast" i teži nadmašiti SAD bez ratova i velikih poremećaja. Uopćeno, Kina trenutno prosperira iz stabilnosti, a Rusija iz destrukcije koja predstavlja prijetnju međunarodnom sistemu i globalnoj ekonomiji. I zato je unatoč zajedničkom neprijatelju i interesima, rusko-kineski savez privremen, ranjiv i podložan vanjskim utjecajima, prvenstveno promjenama u politikama SAD-a prema tim dvjema zemljama. Ta će se činjenica odraziti i na razmjere kineske pomoći Rusiji.
Kina se za dominaciju natječe kroz "miran rast" – Xi Jinping u obilasku tvornice u Julinu (Foto: Li Xueren/Xinhua/PIXSELL)
Odgovor na ujedinjenost Zapada
No bez obzira na različitosti, nedostatak zajedničkih vrijednosti i predanosti partnerstvu, trenutni snažan antagonizam koji Kina i Rusija gaje prema Sjedinjenim Državama nadjačava međusobnu ambivalentnost. Stoga će Rusija, u kratkom i srednjem roku, ostati kineski strateški partner, ako se nešto bitno ne promijeni u odnosu Rusije i SAD-a. To će partnerstvo, bez sumnje, naškoditi kineskoj reputaciji i odnosu sa zapadnim zemljama koje su njezini daleko najvažniji trgovinski partneri. Naškodit će samim time i kineskoj ekonomiji, ali, valja to imati u vidu, i svjetskom gospodarstvu. Kineski analitičari vjerojatno nisu daleko od istine kad procjenjuju kako Europa u borbi protiv Putina, kao u kineskoj poslovici, "za hiljadu neprijateljskih žrtvuje vlastitih osamsto vojnika", a ako se namjeri na Kinu, taj omjer bi po Europu mogao biti i gori.
Rusija se stoga ne mora bojati da će izgubiti bar prešutnu suglasnost Pekinga. Malo je, naime, vjerojatno da će Washington u svom oštrom naletu prijetnji i sankcija, uz svekoliku potporu europskih partnera i cjelokupnog zapadnog svijeta, Kini koju pokušava izjednačiti s drugom, mnogo destruktivnijom autokracijom odaslati ponudu koja bi izravnala prošle i zadovoljila buduće račune Pekinga u toj mjeri da ga pridobije na svoju stranu. A prijetnje i zastrašivanja, kao ni do sada, neće uroditi plodom. Peking je zasigurno intimidiran ujedinjenosti Zapada u oštrim reakcijama na napad na Ukrajinu, no kineski odgovor mogao bi biti još skorije postizanje samodostatnosti i spremnost na obranu od eventualnih sankcija te na protuudarac. Ekonomska djelotvornost sankcija možda čak i inspirira razmišljanja vezana uz reintegraciju Tajvana jer u Pekingu je jasno da vojna intervencija nije jedina opcija. U ovom kratkom periodu intenzivirani su i razgovori o azijskoj sigurnosnoj strukturi i odgovoru na američke napore i ambicije u tom smjeru. Prema tome, Xi Jinpinga očekuju važne strateške odluke s kojima je računao u sljedećim mandatima i nekim povoljnijim okolnostima, a snašle su ga, na njegovu nevolju, istovremeno još u ovom mandatu.
S obzirom na unutarnje, ali i vanjskopolitičke planove i ciljeve, trenutna pozicija Kine je nezavidna. Međutim, Kinezi se mogu utješiti činjenicom da ona ipak nije ni upola toliko teška koliko će to biti pozicija zapadnih, pogotovo europskih zemalja, koje će nakon teških sankcija kojih su i same (ponosne) žrtve i nakon bojkota svega ruskog ipak morati udovoljiti Putinu oko nekih njegovih nemalih zahtjeva kako bi se uspostavio mir u Europi. Kad do toga dođe, na čijoj će se strani nalaziti Kina? Gotovo je izvjesno, i dalje isključivo na svojoj.
* Emina Popović je znanstvena istraživačica i predavačica na Karlovom sveučilištu u Pragu koja se bavi suvremenom politikom i ekonomijom Kine.
