Kada su na nedavno održanim parlamentarnim izborima počele pristizati fotografije i snimke velike gužve koja se protezala od birališta u zagrebačkoj Varšavskoj ulici pa sve do Ilice, dala se osjetiti određena suzdržana nada u to da je riječ o potencijalnom signalu političke promjene – uglavnom potaknuta time što je red bio napučen mladim osobama. To očekivanje nije bez razloga. U popularnim interpretacijama političkog djelovanja koje se oslanjaju na "generacijsku prizmu" prevladava konsenzus o tome da su milenijalci i posebno Gen Z supstancijalno progresivniji od svojih starijih prethodnika i prethodnica. Implicirana teza pritom pretpostavlja da su desetljeća višestrukih kriza i društvenih previranja – politike štednje nakon velike recesije, klimatske krize, rastući troškovi obrazovanja, stanovanja i života uopće, pristup novim medijima – pripremili plodno tlo za generacije koje će nužnom logikom prigrliti progresivnije politike. Međutim, takav narativ dolazi u opasnost da nekritički prevede konkretan politički kontekst prisutan unutar nekoliko konkretnih situacija u generalni trend svojstven mladima kao takvima.
Vratimo se na trenutak na aktualne izbore. Dostupni podaci o tome kako su mladi glasali opravdavaju određeno kritičko preispitivanje. Iako rezultati izlazne ankete, koju je provela privatna agencija na nalog nacionalnih medijskih kuća, ne donose informacije o udjelu mladih među anketiranima – ili ih naručitelji jednostavno nisu prenijeli jer sama anketa u trenutku pisanja ovog teksta nije javno dostupna – ipak su objavljeni podaci o zastupljenosti mladih (18 do 29 godina) u biračkoj strukturi pet najvećih stranaka. Tako je najveći udio mladih imao Možemo s 21,7 posto, zatim Most s 18,2 posto i Domovinski pokret s 14,6 posto. Najmanji udio mladih imao je SDP s 10,7 posto, dok je HDZ na 11,9 posto. Na prvi pogled rezultati donekle podržavaju dominantan narativ o progresivnim tendencijama među mladima – štoviše, vijest je u medijima formulirana na pomalo nespretan način koji je dao naslutiti kako je Možemo dobio relativno najviše glasova mladih. No, kako je spomenuto, riječ je o udjelima mladih glasača i glasačica u ukupnom broju glasova pojedinih stranaka. Preračunamo li u glasove dolazimo do znatno drugačijih rezultata: mladi učestalije biraju desne stranke, otprilike u istom omjeru (3:2) kao cjelokupna glasačka populacija.
Budući da obitelj predstavlja važan element preživljavanja mladih u Hrvatskoj, zaoštren diskurs oko tradicionalnih vrijednosti, transrodnosti, antifeminizma i svega što se može predstaviti kao opasnost po patrijarhalnu obitelj lako pronalazi svoju publiku, serviranu demontažom socijalne države i radničkih prava
Takvi rezultati nisu potpuno iznenađenje. Sociološka istraživanja već godinama redovito pokazuju da su mladi u Hrvatskoj skloni konzervativizmu i tradicionalnim vrijednostima. Na primjer, sveobuhvatno, iako već ponešto zastarjelo, istraživanje Friedrich Ebert Stiftunga objavljeno 2019. pokazalo je da među mladima dominiraju vrijednosti "poput neovisnosti, vjernosti prijateljima i partneru, preuzimanje odgovornosti te ostvarivanje uspješne karijere. Pored toga, u vrhu vrijednosne hijerarhije nalazi se želja za potomstvom što je dio tradicionalističke matrice (...). Na samom dnu ljestvice vrijednosti nalaze se različite vrste javne i društvene afirmacije poput sudjelovanja u građanskim inicijativama i aktiviranja u političkoj areni koje su označene važnima od strane 25, odnosno 15 posto mladih." Drugim riječima, mladi su slijedom niza sistemskih razloga usmjereni na individualne egzistencijalne probleme i društveno djelovanje ograničeno na privatnu sferu.
Kada je riječ o percepciji političkog djelovanja isto je istraživanje pokazalo kako su mladi skloni politiku promatrati tek kao još jednu moguću sferu za ostvarivanje privatnih interesa. Autori/ce studije tako su napomenuli da mladi primjećuju značajan utjecaj osobnih poznanstava, klijentelizma i korupcije u rješavanju egzistencijalnih problema. U skladu sa zabrinutošću za individualnom egzistencijalnim pokazuju i sklonost toleranciji spram takvih oportunističkih ponašanja. "Raširenost benevolentnog stava prema klijentelizmu i korištenju veza pokazatelj je slabosti svih društvenih institucija, uključujući i političkih, u sankcioniranju necivilnih ponašanja. Štoviše, pokazatelj je i poraza tih istih institucija u ispunjavanju svoje uloge spram građana kojima se zaobilaženje institucionalnih procedura i pravila, u svrhu rješavanja svakodnevnih problema i potreba, čini efikasnijom i 'normalnom' opcijom", zaključuju autori/ce. Oportunističku percepciju političkog djelovanja prati i niska razina poznavanja političkih činjenica, što su redom pokazale tri uzastopne iteracije longitudinalne studije zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja o političkoj pismenosti maturanata iz 2010., 2015., i 2021. godine. Upravo ta razina političke (ne)pismenosti sugerira da su mladi u političkom djelovanju prepušteni vlastitoj intuiciji kao glavnom orijentacijskom alatu.
Umjesto o političkoj progresivnosti mlađih generacija čini se dakle opravdanije govoriti o uspješnoj reprodukciji konzervativnih ideologija. Uzroke toj uspješnoj reprodukciji potrebno je pak potražiti u materijalnim uvjetima u kojima se ona odvija. Spomenuto desetljeće višestrukih kriza zaista je u određenim društvenim kontekstima (posebno se tu ističe Ujedinjeno Kraljevstvo) proizvelo generaciju mladih koji postaju nositelji progresivnijih i radikalnijih politika, no specifičnosti domaćeg konteksta pobrinule su se za nešto drugačije ishode.
Dugogodišnja visoka stopa nezaposlenosti, erodiranje institucija i socijalnih prava, strukturne prepreke studentskom aktivizmu, znatne regionalne razlike, mjera stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa (SOR), izostanak političkog organiziranja tijekom prošlog desetljeća, kao i pandemija početkom ovog, pobrinuli su se za to da su velikom broju mladih za osiguravanje osnovnih životnih uvjeta pružene dvije alternative: emigracija ili oslanjanje na neformalne mreže potpore. Te neformalne mreže uglavnom su se svodile na obiteljske odnose, o čemu svjedoči i često reproducirana statistika Eurostata da 78 posto mladih (do 34 godine) živi s roditeljima ili u višegeneracijskim kućanstvima. Budući da obitelj predstavlja važan materijalni element preživljavanja, pronalaženje uvjerljivih razloga zašto su mladi prijemčivi za generacijsku reprodukciju konzervativnih društvenih odnosa nije nedostižno. Zaoštren diskurs oko tradicionalnih vrijednosti, ksenofobije, transrodnosti, antifeminizma i svega ostaloga što se može predstaviti kao opasnost po patrijarhalnu obitelj – na kojem parazitiraju i oko kojeg se ideološki organiziraju razni akteri s desnice – stoga itekako lako pronalazi svoju publiku, serviranu demontažom socijalne države i radničkih prava. Kako je to sažela mrtva britanska premijerka: postoje samo pojedinci i njihove obitelji.
Sistemsko discipliniranje mladih je prema tome kroz permanentnu prekarnost osiguralo ideološku reprodukciju individualističkog oportunizma i konzervativizma kao intuitivnih političkih strategija preživljavanja. Pritom ovdje nije riječ o pokušaju moralističke osude, nego o isticanju posljedica izostanka političkog organiziranja i uključivanja mladih koje bi osiguralo alternative pravce društvenog djelovanja. Bez takvog organiziranja mladi su, između ostaloga, prepušteni utjecaju raznoraznih poduzetničkih influensera, fitnes trenera, kanadskih psihologa, antifeminističkim romantizacijama patrijarhata i sličnim internetskim pojavama. Stoga je krajnje vrijeme da napustimo nadu da će dovoljan broj mladih glasača riješiti probleme konstantnih višestrukih kriza. Umjesto toga bilo bi bolje stvarati prostor i sistemske uvjete za klasnu solidarnosti i participaciju mladih u javnoj sferi u kojoj će kroz politički rad artikulirati svoje interese.
