U jednoj predizbornoj anketi 2020. godine nemali broj birača platforme Možemo!, u dobi između 20 i 40 godina, usprotivio se tome da njihova politička opcija uđe u predizbornu koaliciju sa SDP-om, tvrdeći da neće glasati za njih ako se taj scenarij ostvari. Taj se anketni trend dijelom ponovio i sada, postavši, makar javno, ključni argument članova te stranke za recentnu odluku da se ne ide u koaliciju sa SDP-om prije parlamentarnih izbora.

Fokusiramo li se samo na potonju anketu, prema Ipsosovom istraživanju na 1000 ispitanika, provedenom u cijeloj Hrvatskoj, a ne specifično po izbornim jedinicama, sigurni i vjerojatni birači Možemo! donijeli bi toj opciji 11,3 posto, a SDP-u 14 postotnih bodova, ukupno 25,3. Kad je istim građanima postavljeno pitanje bi li dali glas njihovoj predizbornoj koaliciji, broj bi pao na 23,1 posto, odnosno za 2,2 postotnih poena manje.

Otud njihova izjava o "negativnoj sinergiji" za predizbornu koaliciju, koja je dovela do odluke članova Možemo! da ne idu u predizborni dogovor sa strankom koju vodi Peđa Grbin. Ista je anketa pokazala da se bazni birači u tom koalicijskom scenariju osipaju u obje opcije, ali prema neslužbenim informacijama gubitak je veći za Možemo!

Prema tom anketnom ispitivanju, dakle, ne bi samo bio manji ukupni izborni potencijal zajedničkim izlaskom na sljedeće parlamentarne izbore, nego bi takva opcija bila štetnija za Možemo! nego za SDP. Dapače, potonja bi opcija iz nekih potpuno drugih razloga profitirala suprotnom odlukom članstva zelene ljevice.

Kada je riječ o anketi koja je makar javno donijela tu prevagu, vodstvo Možemo! nije moglo crpiti više informacija iz nje niti su ih pružili u komunikaciji s javnošću, osim činjenice da bi glasači Možemo! iz nekog razloga prihvatili dogovornu kombinatoriku sa SDP-om, ali tek nakon izbora. Mimo toga, u presudnom dokumentu za izrazito važnu odluku nisu postojala detaljna pitanja, socioekonomski aspekti birača, konkretni stavovi oko konkretnih političkih tema, i na koncu sami razlozi zašto dio birača Možemo! drži odioznim dogovor sa Grbinovom političkom opcijom.

Moguće je da, pored anketnog nalaza, Možemo! ne želi otkrivati druge razloge koji su im poznati zahvaljujući međusobnim raspravama i komunikaciji na terenu, a koji su znatno nezgodniji po SDP. Jedan od razloga za isključivo anketni argument vjerojatno je i činjenica da žele održati dobar odnos sa SDP-om, zbog suradnje u Zagrebu i potencijalnog postizbornog udruživanja za eventualni scenarij preuzimanja izvršne vlasti.

Ovo je prilika da se Možemo! samostalno profilira kao opcija koja zagovara dubinske društvene promjene, dok bi udruživanje sa starijom strankom, koja je u dijelu javnosti na glasu kao ubuđala opcija, u tom kontekstu vjerojatno bilo kontraproduktivno

U stvarnosti, dio razloga takvog raspoloženja njihovih glasača, uglavnom mlađih po godinama, jest u činjenici da oni gledaju na SDP kao na pronositelje statusa quo, koji su k tome prije više izbornih ciklusa proćerdali političke ideje koje se nalaze u njihovom imenu. Ako su ih u toj stranci ikada i njegovali. Ovo je, k tome, prilika za Možemo! da se samostalno profilira kao opcija koja zagovara dubinske društvene promjene i da u dogledno vrijeme dođe na drugo mjesto stranačke popularnosti, dok bi udruživanje sa starijom strankom, koja je u dijelu javnosti na glasu kao ubuđala opcija na putu prema neminovnom kraju, u tom kontekstu vjerojatno bilo kontraproduktivno.

Odlukom da izađu sami na izbore, Možemo! je s druge strane ušao u nemali rizik. Za veći uspjeh, koji bi za njih bio minimalno poduplavanje postojećih šest saborskih mandata, potrebno je nekoliko važnih faktora. Presudni će svakako biti veća izlaznost i animiranje tradicionalnih apstinenata. U zemlji u kojoj sa svakim izbornim ciklusom dolazi do obrnutog trenda, to će biti poseban izazov.

Suprotno takvom trendu, doduše, na prošlim izborima ta je opcija pridobila znatan dio birača koji nisu izašli nekoliko ciklusa prije. S obzirom na to da prema nekim istraživanjima 20 posto apstinenata sadrži i više od 50 posto mladih, što je biračko tijelo koje je sklonije glasati za Možemo!, tu im je računica više nego jasna.

Time se može smanjiti rasap između relativno novijih opcija i HDZ-a, koji prema svim istraživanjima ima stabilan postotak i sektaški vjerne birače, ali toj stranci ne idu novi ili neodlučni. Njih, takve birače, međutim, bit će znatno teže pridobiti u drugim izbornim jedinicama nego u Zagrebu. Za značajniji uspjeh u privlačenju glasača koji ne izlaze na izbore, bit će potreban enorman terenski rad.

Prisutnost Možemo! u ostatku Hrvatske nešto je šira od poražavajuće javne percepcije, ali i to je nedovoljno za parlamentarne izbore. Negdje u oporbi, negdje u vlasti sudjeluju u Primorsko-goranskoj i Istarskoj, Karlovačkoj i Dubrovačko-neretvanskoj županiji, u Rijeci, Puli, Pazinu, Osijeku i Karlovcu. Nemaju naglašene pojedince, što nije nužno negativno jer odražava željenu strategiju u kojoj je kolektiv važniji od isturenih političkih jedinki.

No za izbore nacionalnog tipa u Hrvatskoj, to je više nego problematično. Radi se, doduše, o problemu s kojim se suočavaju sve stranke. Za taj fenomen ima niz razloga, jedan je i uništavanje medijskih dopisništava i opća centralizacija zemlje. Između izbornih ciklusa, iščiljeni bivaju samo lokalni moćnici optuženi za neke kriminalne radnje.

U široj platformi, s Novom ljevicom, Zagreb je naš, Srđ je Grad, trenutačno imaju maksimalno između 700 i 1.000 aktivnih članova. Zadnjih mjeseci ta se brojka posebno povećavala, što je za njih optimističan pokazatelj za nadolazeće razdoblje uoči izbora.

U zadnje je vrijeme Možemo! u gradovima poput Belišća, Valpova i Đakova i po nekim zagorskim i dalmatinskim mjestima prionuo na okupljanje lokalnih grupa ili ispostava bivših i sadašnjih aktivista, dijelom i kroz razne lokalne inicijative za zaštitu javnog prostora od tajkunsko-političke devastacije koje imaju važnu posljedicu za tamošnje građane.

Što se tiče eventualnih predizbornih koalicija u nekim dijelovima Hrvatske koje je Možemo! najavio, one će biti usmjerene tamo gdje je ljevica općenito slaba, gdje jedva prelazi prag ili je ispod njega. Pretpostavka je da će u takvoj asimetričnoj koaliciji s SDP-om ići u Slavoniji, ili u 10. izbornoj jedinici. Ako SDP pristane na takvu ponudu, s obzirom na njihovu svježu odluku. U dijelovima gdje nemaju ni takvih šansi, poput šibenskog i zadarskog kraja, vjerojatno neće crpiti energiju i trošiti resurse.

U svakom slučaju, vanzagrebački izazov povećanja vidljivosti i stranačkog uspjeha bio bi puno lakše premostiv da je ostvaren dogovor o koaliciji sa SDP-om. Iako značajno ispuhana, infrastruktura za agitaciju druge stranke u državi ne može se podcjenjivati.

Što se tiče te stranke, po svim raspoloživim podacima, samostalnim izlaskom na izbore SDP ne dobiva ništa naročito, dapače. Stranka čiji je standardni postotak baziran na starijim biračima koji lagano iščezavaju, kreirala je dio svojih planova upravo oko koalicije prije izbora. To se posebno odnosi na Peđu Grbina, koji je računao da će njegova stranka tako preuzeti ponešto mladalačke karizme nesuđenih partnera, anulirati vječne konflikte (ili letargiju) među vodstvom i članstvom i dobiti žuđeni zamah kojim bi zaustavio daljnje rasipanje simboličkog političkog kapitala.

Možda je, s druge strane, odluka Možemo! posljednja prilika za SDP da se trgne iz općeg sivila u kojem tavori već duže i da nešto poduzme sa svojim nimalo laskavim stanjem. Pitanje je, međutim, je li otprilike godina dana do novih izbora dovoljna za neki značajan pomak. Među većim dijelom članstva, malo je tu ostalo klasne ili svjetonazorske osviještenosti koja bi privukla nove glasače, mimo onih koji glasaju po inerciji. U teoriji, moguće je da odvojenim izlaskom na izbore i SDP do izbora poveća broj glasača, ali je to puno teže zamisliti nego u slučaju Možemo!

Za eventualno preuzimanje vlasti preko stranaka s centra prema lijevoj strani potrebne su najmanje dvije političke opcije s kvalitetnim rezultatima. Čak vjerojatno ni tada; u boljem ali i dalje realnom scenariju, kada bi izašao veći broj apstinenata i k tome zaokružio opcije na ovom političkom polu, Možemo! bi u optimističnoj opciji priželjkivao do 20 saborskih mjesta. Toliko bi otprilike morao dobiti i SDP. Pridruže li im se manjinci, nedostaje još nekoliko desetaka zastupnika za preuzimanje Vlade. Tu su onda neminovni i oni koji nemaju veze s ljevicom, poput Centra. No i u tom slučaju, izvjesno je, neće biti dovoljno glasova za takav naum.

Uskoro će stranka Možemo! započeti izradu predizbornog programa i izborne strategije. Iako još ništa nije stavljeno na papir, moguće je da će među glavnim temama isturiti novi razvojni model Hrvatske, ekonomsku jednakost i transformaciju obrazovanja, zdravstva i socijalnog sustava. Regionalni razvoj mogao bi podrazumijevati teritorijalni preustroj i drugačiji fokus na razvoj gradova do 30 tisuća stanovnika, njihovo povezivanje s okolnim područjima mrežom javnog prijevoza po Hrvatskoj i posebnim naglaskom na željeznicu.

Vjerojatno će jedna od tema biti zelena reindustrijalizacija, odnosno poticanje razvoja industrije u Hrvatskoj koja proizvodi robe i usluge potrebne za zelenu tranziciju, umjesto da se pretežno uvozi izvana. To bi uključivalo uvođenje strategija kojima bi građani zarađivali od solarizacije ili tako proizvedenu električnu energiju prodavali HEP-u, umjesto da se okrupnjenim privatnicima daje zemljište za istu namjenu.

Također, umjesto privatnih investitora u obnovljive izvore, HEP bi trebao preuzeti tu ulogu, jer će u suprotnom 30 posto proizvodnje energije za deset godina biti u privatnim rukama, što se u minulim kriznim vremenima pokazalo kao potpuno pogrešan smjer na globalnoj razini. Slično je s prehrambeno-distribucijskim sektorom, još jedne esencijalne društvene grane, koji bi se pod svaku cijenu nastojalo izuzeti iz ruku nekolicine privatnika.