Saborski klub Možemo! uputio je Saboru interpelaciju o radu Vlade zbog netransparentnog i lošeg upravljanja energetskim sektorom, čime bi se HDZ-u mogla otvoriti Pandorina kutija zaboravljene energetske politike opterećene brojnim vrućim pitanjima, prekoračenim rokovima i izgubljenim obećanjima premijera Andreja Plenkovića. U interpelaciji se otvaraju pitanja ulaganja u elektro-mrežu predviđenih u Nacionalnom planu oporavka i otpornosti (NPOO) 2021.-2026., zaboravljenih obećanja o ponovnom preuzimanju kontrole nad Inom, promjene načina upravljanja LNG kapacitetima i izlaska Hrvatske iz Energetske povelje kako bi se u budućnosti postigla energetska suverenost i samodostatnost. Na spisku problema je i situacija u Petrokemiji. Koliko interpelacija može izazvati promjene u hrvatskoj energetskoj politici razgovarali smo sa saborskom zastupnicom Možemo! Jelenom Miloš.
Država je izgubila kontrolni paket u Petrokemiji, koju je samo prije pet mjeseci na sjednici Vlade dokapitalizirala. Ulupane su stotine milijuna kuna javnog novca, da bi na kraju profitirali privatni interesi. Komentar premijera se sveo na riječi da turski investitor nije "no name" i da "nije bitno je li udjel ovakav ili onakav". Kakva je budućnost Petrokemije?
Gubitak kontrolnog paketa u strateškoj firmi kao što je Petrokemija jedna je od najbitnijih tema nakon parlamentarnih izbora, ali Plenković je na sve moguće načine izbjegava. Nažalost, upravljanje države Petrokemijom i drugim tvrtkama je dugi niz godina neodgovorno i nemarno. Strateškim resursima se upravlja stihijski, bez kontrole i odgovornosti, češće u privatnom nego u javnom interesu. Da u Petrokemiji nije bilo jakih sindikata, ona bi već ranije bila privatizirana, prodana ili likvidirana. Nevjerojatno je da je Vlada u veljači na svojoj zatvorenoj sjednici odlučila Petrokemiju dokapitalizirati s 12 milijuna eura, novcem hrvatskih poreznih obveznika, ali ne u dovoljnoj mjeri, pa su uspjeli ostati bez kontrolnog paketa. Ne znamo zašto se dogodio taj veliki propust jer zastupnici nemaju uvid u konkretnu odluku Vlade, koju oni i dalje skrivaju od javnosti. No, netko mora odgovarati za štetu, ili Vlada ako je namjerno predala stratešku kompaniju privatniku, ili Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP) ako je napravio loš posao i krivo dokapitalizirao.
Budućnost Petrokemije zasad je neizvjesna. Tvrtka već neko vrijeme ne proizvodi mineralna gnojiva, plaće se isplaćuju, no takvo stanje bez proizvodnje ne može biti dugoročno održivo i zasad ne znamo što budućnost donosi za njenih preko 900 radnika. Za nas je rješenje da država vrati kontrolni paket i da tvrtka uloži u modernizaciju pogona koji će proizvoditi mineralna gnojiva prema ekološkim standardima, jer ne treba bježati od toga da je Petrokemija danas i veliki zagađivač.
Pregršt primjera
Gubitak kontrolnog paketa u Petrokemiji trebala je prekriti vijest o Podravki, gdje država još uvijek ima kontrolni paket, koja kupuje Belje, Vupik i PIK Vinkovce od Fortenove Pavla Vujnovca. Smatrate li da je ta transakcija teška 330 milijuna eura veliki uspjeh?
Bolje da Belje, Vupik i PIK Vinkovce kupi domaće poduzeće u kojem država još ima kontrolni paket, nego mađarski investitor. Tako možemo barem donekle upravljati poljoprivredom i prehrambenom industrijom kao strateškim granama. Paradoksalno je da u Hrvatskoj država po dva-tri puta kupi jedno te isto po principu "jeftino prodaj, skupo vrati". Sjetimo se da je HDZ-ova vlada 2005. prodala Belje Todoriću za jednu kunu, da bi onda firma nakon afere Agrokor prešla drugom tajkunu, Vujnovcu, koji ju je na kraju kao dobar trgovac skupo prodao natrag državi. Napravili smo puni krug, a i ovog puta su hrvatski građani završili u minusu, a tajkuni u plusu. U minusu su završili i mirovinski fondovi nakon intervencije grupe Borg. HDZ-ovo igranje s tvrtkama u strateškim sektorima na kraju skupo plaćaju građani, a njihovi tajkuni na svakoj toj transakciji zarađuju.
Nedavno sam kao predsjednica Odbora za europske poslove poslala upit Ministarstvu poljoprivrede jesu li koristili pravo prvokupa poljoprivrednog zemljišta. I odgovorili su mi: nisu ništa otkupili
Aktualne su i agonija, blokada i stečaj Varteksa. Plenković je komentirao da se stečaj dogodio "nevezano za državu" i da je to "pitanje upravljanja i poslovanja partnera". Zar država nije imala nikakve veze s padom Varteksa?
Jasno je da je Varteks privatno poduzeće, kao i to da je kriza tekstilne industrije dugo godina vezana uz globalne trendove i preseljenje proizvodnje na istok, u jeftinije zemlje. No isto tako je činjenica da su tekstilne tvornice uništavane devedesetih godina, davane u ruke tajkunima pa i kriminalcima, a da država svih ovih godina nije pokazala interes da tome stane na kraj, kao ni interes za ozbiljan razvoj tekstilne industrije, naše tradicionalne grane koja je nekad bila prvi izvoznik. I dalje nema vizije ni prave industrijske politike. Imamo stečajni okvir koji više potiče rasprodaju imovine nego nastavak poslovanja jer, primjerice, stečajni upravitelj dobije jednaku naknadu neovisno o tome da li uspješno oporavi firmu ili je pošalje u likvidaciju. I dalje više stimuliramo ulaganja u nekretnine nego u proizvodnju, a pritom Hrvatska i dalje nema porez na nekretnine. To je okruženje u kojem posluje Varteks. Sve to, nažalost, dobro ilustrira činjenica da je država proglasila kompleks Varteksa privatnim strateškim investicijskim projektom i tada tvrdila da će njime osigurati nastavak proizvodnje i očuvati radna mjesta. Međutim, epilog priče je da su tamo nikli trgovački centri, a radna mjesta su ugašena.
Hoćete reći da je hrvatska praksa državne, strateške tvrtke baciti na koljena i pustiti ih niz vodu?
Nažalost, često je viđena praksa da država toliko neodgovorno upravlja svojim poduzećima tako da dovede vlastitu firmu u blokadu i pred likvidaciju. Primjera imamo pregršt. Sjetimo se samo Uljanika koji je bio mjesecima u blokadi i nije isplaćivao plaće, ili Orljave gdje su radnice morale prosvjedovati na Markovom trgu da im država isplati otpremnine. Država bi trebala osigurati zelenu tranziciju i poticati razvoj naših strateških sektora kao što su energetika, poljoprivreda, prehrambena industrija ili održivi promet, a nažalost, upravo su to područja koje je Hrvatska potpuno zanemarila, kojima loše upravlja ili nad kojima više nemamo poluge utjecaja. Nedavno sam kao predsjednica Odbora za europske poslove poslala upit Ministarstvu poljoprivrede o tome jesu li koristili pravo prvokupa poljoprivrednog zemljišta, što im je omogućio zakon nakon što je istekao moratorij prodaje poljoprivrednog zemljišta strancima. I odgovorili su mi: nisu ništa otkupili. Niti jednom nisu iskoristili pravo prvokupa. Poljoprivredno zemljište očito uopće ne vide kao strateški resurs. Možemo ići redom u svaki drugi sektor. Recimo, željeznice. U zadnjih deset godina, za vrijeme vlade Andreja Plenkovića, Hrvatske željeznice obnovile su samo 44 kilometra pruga mada su na raspolaganju imale značajna EU sredstva i u planu je bila obnova oko 140 km. To nije slučajno, zapuštenost je model upravljanja. Nigdje nema odgovornosti države za upravljanje tvrtkama u ime novca poreznih obveznika i građana.
Što se tiče Mate Rimca, mnoga pitanja su i dalje otvorena. Nejasno je zašto država u cijelom NPOO-u ulaže u samo jedan privatni projekt. Zatim, ako već u njega ulaže, zašto nije osigurala svoj udio u vlasništvu te inovacije, svoju poziciju u konačnom rezultatu
Država nije pokretala akciju spašavanja brojnih hrvatskih poduzeća, koja nisu imala blagodat odgoda i oprosta kako bi se sačuvala radna mjesta i tradicija proizvodnje. Ali je zato pokrenula akciju spašavanja omiljenog poduzetnika novije ere, Mate Rimca. Na prezentaciji Rimčevih robotaksija sudjelovao je i gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević, zbog čega je dio javnost ocijenio da je Možemo! izdao svoju politiku s obzirom na poznatu povijest Rimčevog poslovanja. Možete li objasniti odnos Možemo! prema njegovom poslovanju?
Načelno govoreći, nije svaki privatni investicijski projekt u industriju loš samo zato što je privatan. Važno je da umjesto nekretninskog biznisa usmjeravamo javne i privatne investicije u zelene industrije koje stvaraju visoku dodanu vrijednost i kvalitetna radna mjesta, a time i prosperitet lokalnoj zajednici. Država svakako može ulagati i u privatne projekte, ali onda kad je jasna društvena korist, kad je jasna korist za državu i kad postoji jasna industrijska strategija. Poticanje inovacija i ulaganja u tzv. breakthrough tehnološke inovacije načelno je pozitivno ako želimo poticati proizvodnju i izvoz s višom dodanom vrijednosti, ali s obzirom na to da imamo ograničene resurse, predlažemo da se ulaže u one inovacijske procese koji kao rezultat imaju proizvod koji rješava neku bitnu društvenu potrebu ili problem, a doprinose i jačanju naše ekonomije.
Što se tiče Mate Rimca, mnoga pitanja su i dalje otvorena. Umjesto jasne industrijske strategije koja bi uključivala više aktera i jasne ciljeve, nejasno je i zašto država u cijelom NPOO-u ulaže u samo jedan privatni projekt, onaj Mate Rimca. Zatim, ako već država ulaže u privatni projekt, zašto nije osigurala svoj udio u vlasništvu te inovacije, svoju poziciju u konačnom rezultatu. Kako objašnjava koja je društvena korist samog projekta. I na kraju, kao što smo čuli u mnogim raspravama, pitanje je i same izvedivosti tog projekta. To su samo neka od pitanja koja su ostala nerazjašnjena.
DP i privatizacija HEP-a
U interpelaciji za jesen Možemo! predlaže i izlazak iz Energetske povelje, ali vladajući vas ne čuju. Koje su posljedice Energetske povelje, za koju javnost slabo zna?
Energetska povelja štetna je za Hrvatsku i odugovlačenje izlaska nije u javnom interesu. Na osnovu Energetske povelje investitor može podnijeti tužbu protiv države ako njen prelazak na održive oblike energije ili upravljanje u skladu s nacionalnim strateškim interesima tom investitoru stvara financijsku štetu. To je zastarjeli mehanizam iz kojeg europske zemlje izlaze jer nije u interesu tranzicije prema obnovljivim izvorima energije i onemogućava provođenje ciljeva iz Pariške deklaracije. MOL je sada već po drugi put tužio Hrvatsku na temelju Energetske povelje, a već smo jednom po toj osnovi izgubili tužbu na arbitražnom sudu i Hrvatska mora platiti 180 milijuna dolara odštete MOL-u. Možemo! je tražio izlazak iz Energetske povelje još 2022. Europski parlament je izglasao izlazak iz Povelje, koju su već napustile Njemačka, Španjolska, Poljska, Luksemburg.
(Foto: Sandro Lendler)
Jedna od tema tražene interpelacije je HEP. Znamo za vrijeme kad je ova javna tvrtka od strateškog značaja bilježila enormne zarade. Osim toga, investicije u HEP-u dio su NPOO-a. Očekujete li odgovor što je s investicijama u elektroenergetsku mrežu kao važnu kariku energetske neovisnosti?
Nestanak struje u lipnju, kad je došlo do jednog od najvećih kvarova na elektroenergetskoj mreži na ovim područjima u posljednjem desetljeću, govori nam koliko danas imamo neotpornu elektroenergetsku infrastrukturu u Hrvatskoj. I sam HEP ODS to priznaje u svojim strateškim dokumentima, gdje na području Dalmacije nisu u stanju primati veće količine energije iz obnovljivih izvora. Porazno je da je Hrvatska kao mediteranska zemlja na samom dnu EU-a po korištenju solarne energije. HEP ODS je u strateškom dokumentu iz 2021. najavio ulaganja u mrežu koja će se financirati iz NPOO-a, ali tri godine kasnije mi nemamo nikakvih informacija o tome u kojoj je fazi taj projekt, a rok za korištenje tih sredstava ističe 2026.
Jasno je da je HEP zarobljen stranačkim interesima, nije iskoračio u investicijske cikluse u solare i vjetroelektrane, kao ni u obnovu i modernizaciju elektroenergetske mreže. Sve to za nas znači da bi država trebala kvalitetnije upravljati ovom kompanijom koja bi mogla i trebala predvoditi zelenu tranziciju, ali nikako ne bi smio prevladati narativ da HEP treba privatizirati. Takvi su se glasovi, nažalost, mogli čuti u DP-u. Mario Radić je tijekom kampanje govorio da se ne protivi privatizaciji HEP-a, što bi za hrvatsku autonomiju i energetsku suverenost bilo katastrofalno. Zanimljivo je da je DP uslijed priča u javnosti o njihovoj velikoj povezanosti s Pavlom Vujnovcem uzeo ministarska mjesta u energetskom i poljoprivrednom sektoru koji su strateški za RH, a u kojima se može pogodovati određenim krugovima. U novom sazivu Sabora Možemo! je odmah tražio da Vlada unese u svoj program odredbu da će zadržati sto posto državno vlasništvo HEP-a, odnosno garanciju da neće dozvoliti njegovu privatizaciju, no većina je to odbila, iako cijelo vrijeme tvrde da ne žele privatizirati HEP.
Smatrate li da ćete traženjem interpelacije uspjeti pokrenuti rješavanje problema? Plenković svaki svoj politički poraz piarovski pretvara u uspjeh.
Plenković ne vodi uspješnu politiku koliko vodi uspješan PR. U politici mora postojati odgovornost jer bez odgovornosti nema ni legitimiteta demokratski izabrane vlasti. Ne može Plenković baš vječno izbjegavati za sebe neugodna pitanja. On je 2016. obećao da će promijeniti model upravljanja u INA-i. Propalo obećanje. Nakon toga je rekao da INA neće zatvoriti rafineriju u Sisku, pa je zatvorena, a bivši članovi INA-e su na saborskom saslušanju rekli da se odluka o zatvaranju rafinerije Sisak nije mogla donijeti bez dopuštenja predsjednika Vlade. Prošlo je pet godina otkako je obećao biorafineriju u Sisku, što je ušlo i u NPOO, a do dandanas od toga nema ništa. Iz godine u godinu smo sve više deindustrijalizirani, ovisni o turizmu i uslugama, bez ključnih, tradicionalnih i strateških industrijskih grana. Hrvatska još uvijek nema stvarnu industrijsku strategiju. Nemamo više ni strateški utjecaj na energetski sektor, koji smo predali drugoj zemlji i tvrtkama u nekim drugim zemljama koje odlučuju o ključnim energetskim pitanjima u Hrvatskoj.
