Saborska zastupnica Možemo! Jelena Miloš početkom februara podsjetila je pratitelje na društvenim mrežama da je Sabor u novembru odbio zahtjeve njene stranke da Hrvatska traži rješenje za mir i trajni prekid vatre u Gazi. "Otada nitko ni od Vlade, ni od vladajuće većine, u Saboru nije progovorio ni jednu jedinu riječ o stanju u Gazi. A ta šutnja Vladu ne lišava političke odgovornosti. Zato sam danas u Saboru opet ponovila te zahtjeve, i ponavljat ću ih i dalje, dok god se oni konačno ne čuju", napisala je Miloš.
Miloš spominje nedvojbenu političku odgovornost za stanje u Gazi, i tu ćemo se s njome odmah složiti – u posljednja četiri mjeseca u Gazi je ubijeno najmanje 30 tisuća ljudi, oko 60 tisuća je ranjeno, a dva milijuna raseljeno. Iz mjeseca u mjesec pokolj traje, a naznaka da političari ozbiljno rade na zaustavljanju genocida nema. U prvih tjedan dana nakon presude Međunarodnog suda pravde (ICJ) kojom se tražilo da Izrael spriječi genocid u Gazi ubijene su stotine palestinskih civila, izvršena su nova pogubljenja, otkrivene masovne grobnice, blokirani kamioni s humanitarnom pomoći, suspendirano je financiranje Agencije za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku (UNRVA). Stanje nije "alarmantno", "duboko zabrinjavajuće", "za svaku osudu", stanje je takvo da se svaki pokušaj opisivanja čini kao siguran put u jalovo carstvo naučenih eufemizama.
Što se puta prema političkom preuzimanju odgovornosti tiče, on je toliko temeljito popločan zaboravom, ziheraštvom i manjkom samokritike da teško da može voditi u išta osim u još jednu predstavu alibi-politike. Miloš tako tvrdi da od novembra svi u Vladi šute o Gazi, a brzim pregledom aktivnosti Možemo! od sredine novembra naovamo lako se može utvrditi da su o Gazi šutjeli i oni. U novembru su zaista od Vlade zatražili da na Europskom vijeću traži postizanje hitnog dogovora među članicama Europske unije o trenutačnom prekidu vatre na području Gaze, kao i da se Hrvatska među čelnicima članica Unije založi za otvaranje istrage o ratnim zločinima na području Izraela i Gaze. Među zahtjevima su naveli i prekid izraelske okupacije Gaze, ali i povlačenje Izraela sa Zapadne obale i iz istočnog dijela Jeruzalema, te rad na diplomatskom rješenju koje bi vodilo prema dvije države. Sabor je većinom glasova odbio zaključke i zahtjeve Možemo! i nakon toga je u oficijelnoj hrvatskoj politici zavladalo dva i pol mjeseca potpune šutnje o genocidu.
Ako prođe, prođe – nije prošlo, što se može? Možemo! su brzo odustali od povlačenja Vlade za rukav, što ne iznenađuje s obzirom na njihovo ranije mlako i kalkulantsko pozicioniranje oko Gaze. Nakon Hamasovog napada u oktobru, stranka je na društvenim mrežama u prvoj reakciji "snažno osudila oružani napad Hamasa na Izrael, ubojstva, zarobljavanje i ponižavanje nedužnih civila" i uputila poziv na prekid sukoba "kako bi se izbjegla humanitarna katastrofa i daljnji ljudski gubici". Sredinom oktobra ponovno su osudili Hamasove napade, dodavši kako je "nužno spriječiti kršenje međunarodnog prava i stradanje palestinskih civila, jer se ono također ne može opravdati" te kako treba uložiti sve moguće napore "za sprečavanje humanitarne katastrofe te postizanje održivog mira i rješenja s dvije države". Sukoordinatorica Možemo! i premijerska kandidatkinja Sandra Benčić u tom je periodu dala i televizijsku izjavu u kojoj je osudila bombardiranje civilnih ciljeva u Gazi.
Benčić je kasnije za Novosti kazala da su "namjerno u početku govorili samo o žrtvama, jer bi tada ulazak u povijesni kontekst mnogi interpretirali kao opravdanje za Hamasov barbarski pokolj, koji se ničim ne može opravdati". Na pitanje slaže li se s tezom da su i izraelska represija i nasilje strukturni uzrok aktualne situacije, odgovorila je kako su "i uzrok i posljedica", odnosno da se radi "o isprepletenom krugu nasilja koji čine i izraelska sustavna represija i Hamasov terorizam". Ponovila je da su "u ovom trenutku radikalizirane političke opcije i na izraelskoj i na palestinskoj strani glavna prepreka miru".
Nakon toga su u Možemo! o genocidu u Gazi ponovno malo šutjeli, da bi u novembru progovorili nakon što je Hrvatska glasanjem u UN-u (uz još svega 13 svjetskih zemalja) odbila sudjelovati u globalnom pozivu na "hitno, trajno i održivo humanitarno primirje koje vodi prekidu neprijateljstava" u Izraelu i Palestini. Kritike Vladi tad su stizale sa svih strana, od predsjednika Zorana Milanovića do liberalnih pera mejnstrim medija inače nesklonih kritiziranju Izraela. Možemo! su naprosto bili primorani reagirati – formulirali su set zahtjeva, izložili ih u Saboru i nakon glasanja pokazali da itekako znaju prihvatiti "ne" kao odgovor.
Stigli su zatim božićni i novogodišnji praznici, a po povratku u saborske klupe prioritet su bile druge teme. Sad je, elem, došao red da se ponovno malo spomene Gazu i Palestinu, i to u ime dosljednosti i političke (samo)pravičnosti. Misli li zaista itko u stranci Možemo! da su kurtoazne objave na društvenim mrežama i odmjereni saborski govori koji se mogu pobrojati na prste dvije ruke dostatan politički angažman tijekom četiri mjeseca neviđenog ratnog horora? Da je to angažman kojim se značajno odudara od ostatka hrvatske političke scene? Da je to primjer lijeve prakse?
Jasno je svima da se zagovaranje tj. polaganje nade u "lijeve" stranke i parlamentarnu politiku odavno pokazalo u najmanju ruku nedovoljno za iole ozbiljnije društvene promjene nabolje, ali zbog recentnih događanja u Palestini to je postalo vidljivo jasnije nego išta ikad prije. Palestina je ultimativni test za samoprozvane radikale i avangardu, za političke stranke i akademiju kojoj su usta puna ljevice, kritičkog mišljenja i dekolonizacije. Na tom su se testu stranke u praksi masovno svele na povlađivanje običajima "pristojnosti", razbacivanje retorikom "osude", individualna poliranja imidža, lupetanja o "dijalogu" i "demokraciji".
Kao i akademija, i parlamentarna ljevica pokazuje se potpuno nespremna za materijalne zahtjeve dekolonizacije. Sabor i sveučilište mjesta su na koja "otpor" odlazi na obradu i uljepšavanje nakon što je dokrajčen. Nisu to mjesta za organizacijsku fazu, za igru ugrubo, za odvažne rizike, za naporna i ustrajna odmicanja od komocije. Profesionalne klase zapele su u buržoaskim apstrakcijama, pobunama bez posljedica, oslobođenjima koja dolaze zamahom čarobnog štapića ili džentlmenskim dogovorima. U miru zato neMožemo! biti.
