Ključno pitanje preostala nepuna dva tjedna predizborne kampanje, kao i općenito ovih izbora, jest to u kojoj će mjeri birači prijeći preko činjenice da Zoran Milanović, premijerski kandidat SDP-ove lijevo-liberalne koalicije Rijeke pravde, nije podnio ostavku na dužnost predsjednika Republike. To nepodnošenje ostavke, koje se tumači čuvanjem rezervnog položaja na Pantovčaku, objektivno je, i gledano realpolitički, jedina slaba točka akcije koju su na sveopće iznenađenje osmislili i poduzeli Zoran Milanović i Peđa Grbin, po Milanovićevoj ideji i inicijativi: svi drugi prigovori su ili nebitni u odnosu na cjelinu igre, ili su stvar političkog ukusa, to jest sviđanja ili nesviđanja.
Ostanak na Pantovčaku dvostruko je opterećenje za Milanovića i SDP-ovu kampanju. Prvo opterećenje već smo spomenuli: to je percepcija u dijelu javnosti da Milanović zadržava dužnosničku odstupnicu i da nije riskirao onoliko koliko je trebao. Druga otežavajuća okolnost jest to što Milanović i SDP, prema upozorenju Ustavnog suda, ne mogu voditi konvencionalnu kampanju i što Milanovićevog imena neće biti na glasačkom listiću, a to znači da su u izbornu bitku protiv favoriziranog, i medijski favoriziranog, HDZ-a i Andreja Plenkovića ušli s jednom rukom na leđima.
Zašto je Milanović odlučio da neće podnijeti ostavku na predsjedničku dužnost i sam sebi, pa i SDP-ovoj koaliciji, ograničio manevarske sposobnosti u predizbornom pridobivanju birača?
E sad, zašto je Milanović odlučio da neće podnijeti ostavku na predsjedničku dužnost i sam sebi, pa i SDP-ovoj koaliciji, ograničio manevarske sposobnosti u predizbornom pridobivanju birača? Zbog toga da bi, ako ne uspije postati premijer, ostao još nekoliko mjeseci predsjednik Republike? Teško da to može biti motiv za ovako ozbiljno ograničavanje samoga sebe i koalicije čiju podršku ima. Zbog toga da bi se, ako Plenković opet formira vladu, krajem godine, ipak, kandidirao za drugi predsjednički mandat? Ta mogućnost, naravno, teoretski postoji, no u praksi to bi bio prilično bizaran i očajnički pokušaj političkog preživljavanja, premda Milanović u toj utrci vjerojatno ne bi bio lišen šanse za pobjedu.
Ukratko, Milanović riskira da svoj najbolniji politički poraz doživi na izborima na kojima uopće nije kandidat. Jedino koliko-toliko racionalno objašnjenje moglo bi biti u strahu od postupaka onog HDZ-ovca kojeg bi zapalo da privremeno obavlja dužnost predsjednika Republike, jer je Milanovićevo iskustvo s potezima Kolinde Grabar-Kitarović u kasnu jesen 2015., kad se Most na kraju priklonio HDZ-u Tomislava Karamarka, sigurno bilo vrlo traumatično. Tada je shvatio što su HDZ i HDZ-ovci spremni učiniti i kako su sposobni tumačiti Ustav da bi se domogli vlasti te da uloga predsjednika Republike u tome može biti veoma važna.
Privremeni šef države, osim toga, mogao bi supotpisati premijerov postojeći prijedlog o dodjeli trećeg mandata na čelu Sigurnosno-obavještajne agencije Danielu Markiću, kojem 6. svibnja završava drugi mandat. Milanović se odbio suglasiti s tim Plenkovićevim prijedlogom prije nego što se provedu izmjene internih SOA-inih protokola i podzakonskih akata koji se odnose na sigurnosne provjere i model izvještavanja državnog vrha o nalazima provjera. Otud je, uostalom, sve i započelo: sažetak triju SOA-inih sigurnosnih provjera suca Ivana Turudića, sažetak koji je dostavljen premijeru Plenkoviću, nije sadržavao službene SOA-ine bilješke o njegovim tajnim susretima s osumnjičenim Zdravkom Mamićem u kolovozu 2015., a kad je Milanović – u toku izbora ionako kompromitiranog Turudića za glavnog državnog odvjetnika – dobio i proslijedio te bilješke u premijerov ured, Plenković ih je proglasio irelevantnima, zakašnjelima i smišljenima da politički naštete HDZ-ovoj vlasti. To je bio okidač Milanovićeve odluke da se, hodajući po rubu i po stazama kojima nitko dosad nije prolazio, umiješa u parlamentarne izbore. Vođen pragmatičnim razlozima,
Grbin nije mogao odbiti ponudu s Pantovčaka: izborni rezultat SDP-ove koalicije nesumnjivo će biti bolji s Milanovićem nego bez njega, a to je jedino što se broji. Pitanje je hoće li rezultat biti dovoljno dobar da bi se formirala vlada. Sretna okolnost za lijevi centar jest u tome što postoji Možemo!, relevantna opcija za koju mogu glasati lijevi birači nezadovoljni Milanovićem bez bojazni da će dati glas nekome tko na kraju neće preskočiti izborni prag. Uključenje predsjednika države odjednom je pretvorilo odluku platforme Možemo! o samostalnom izlasku na izbore u pametan politički potez.
"Ustav nas obvezuje na suradnju u normalnim okolnostima i s normalnim ljudima", objavio je Andrej Plenković svoj ustavnopravni manifest prije više od godinu dana, pri čemu je, naravno, Plenković sebi zadržao pravo da presuđuje što su normalne okolnosti i tko su normalni ljudi. Premijer se tog načela čvrsto držao sve vrijeme, ali Ustavni sud nije našao za shodno da reagira na takav odnos prema Ustavu, da upozori premijera da ne može svoju osobnu uvrijeđenost i svoje osobno inaćenje stavljati iznad dužnosti, pa višekratno odbijati sazivanje sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost i Vijeća za obranu, opstruirati dogovor o imenovanjima veleposlanika, ignorirati predsjednikovo mišljenje prilikom glasanja u Vijeću sigurnosti UN-a...
Ustavni sud nijemo je gledao kako Plenković, koji sad Milanovića zove kršiteljem Ustava, uvodi samovolju i stranačku autarkičnost kao koncept upravljanja Hrvatskom i odbija imati posla sa svakim tko se ne klanja njegovoj genijalnosti i tko ne uzgaja zahvalnost spram njegovih postignuća za Hrvatsku. Ustavni sud javlja se samo u situacijama u kojima treba zaštititi interese HDZ-a. Kad se sve uzme u obzir, dakle, nije neutemeljena Milanovićeva bojazan od ponašanja nekog HDZ-ovca kao privremenog predsjednika Republike, naročito u svjetlu najnovijih događaja, a u srijedu, 17. travnja, i u danima koji će uslijediti poslije tog datuma saznat ćemo je li vrijedilo žrtvovati čistiju izbornu poziciju u korist obrane Ureda predsjednika od HDZ-ove kontrole, makar ta kontrola bila vremenski ograničena, odnosno saznat ćemo u kojoj su mjeri birači razumjeli razloge ostanka na predsjedničkom položaju.
Andrej Plenković prije predaje izbornih lista (Foto: Neva Žganec/PIXSELL)
Drugo važno pitanje ostatka kampanje: može li Milanović u ovim okolnostima zadržati pažnju javnosti do 17. travnja, kao što mu je više-manje uspjelo od 15. ožujka, kad je najavio kandidaturu, do srijede, 3. travnja, kad se zaključuje ovaj broj Novosti? Otprilike sedam dana nakon što je iznenadio Hrvatsku objavom da će biti premijerski kandidat SDP-ove koalicije, što je izazvalo strelovit rast podrške SDP-u i Milanoviću u jednoj od anketa, očekivano se dogodio anketni antiklimaks: podrška Milanoviću kao premijerskom kandidatu u srazu s Plenkovićem pala je za osam-devet posto, ponajprije zato što nije napustio predsjedničku dužnost, dok je pad podrške SDP-ovim Rijekama pravde iznosio oko tri posto.
Pritom je SDP ostao u debelom plusu u odnosu na rezultate anketa prije 15. ožujka. Milanović je zatim donekle modificirao svoje javne istupe. Reducirao je upotrebu teških riječi na račun HDZ-a i Ustavnog suda te počeo govoriti o onome što kani poduzimati kad postane premijer. Povećanje mirovina na 50 posto prosječne plaće i jače oporezivanje visokih bankarskih i trgovačkih profita dvije su zasad najzvučnije mjere iz oblasti ekonomije, dok je najvidljiviji generalni otklon od Plenkovićeve politike sadržan u zauzimanju skeptičnije ili samosvojnije pozicije prema Europskoj uniji i NATO-u, pogotovo u pogledu ruske agresije na Ukrajinu i zaštite političkih prava bosanskohercegovačkih Hrvata. "Samo je nama i nikome drugom stalo do naše države. Trebamo se ponašati u skladu s time", ponavlja Milanović. Okvir cijele priče čini najava demontaže partijske države, odnosno oslobađanje institucija, koje bi trebale biti nezavisne, iz kandži HDZ-ove korupcije i klijentelizma. Još nije izišlo istraživanje koje bi reklo kojim se smjerom kreće Milanovićev i SDP-ov rejting nakon što je donekle splasnuo pozitivni efekt prvog šoka i nakon što je retorika ublažena.
Ustavni sud nijemo je gledao kako Plenković, koji sad Milanovića zove kršiteljem Ustava, uvodi samovolju i stranačku autarkičnost kao koncept upravljanja Hrvatskom i odbija imati posla sa svakim tko se ne klanja njegovoj genijalnosti
S druge strane, HDZ-ov odgovor na Milanovićevu diverzantsku akciju pomalo je shizofren. Plenković i HDZ-ove glavešine nastoje ignorirati Milanovića, kvalificiraju ga nebitnim kršiteljem Ustava te kukavicom jer se nije odvažio na odlazak s Pantovčaka i upuštanje u klasično izborno nadmetanje. HDZ kao organizacija, međutim, na društvenim mrežama nemilosrdno udara po najljućem protivniku i pritom ne preže ni od najbezočnijih krivotvorina i montaža, što kazuje da HDZ ipak nije ravnodušan prema manevru predsjednika Republike. Ideja takvog pristupa sasvim je jasna: Plenković treba zadržati imidž pristojnog, finog i razumnog, i tako privući dio centrističko-liberalnih glasača koji preziru sve što se ne uklapa u malograđanski doživljaj svijeta i života, no problem je u tome što opisana taktika funkcionira samo dok je Milanović u fazi grubih riječi te što dijelu HDZ-ovih birača pristojnost i suzdržanost nisu visoko na listi političkih vrlina.
"Trebat će puno razgovarati", izjavio je Milanović u ponedjeljak, misleći na stvaranje buduće parlamentarne većine i vlade. U toj rečenici sadržana je bit njegove zamisli o slanju HDZ-a u opoziciju: stvoriti "sanitarni koridor oko HDZ-a", zatomljujući međusobne ideološke konfrontacije i osobne animozitete. Taj plan ne zasniva se na pukoj maštariji nego na višekratno ponovljenim izjavama svih relevantnih stranaka i koalicija koje su sada u opoziciji: tako su se izjasnili i Možemo!, i koalicija Mosta i Suverenista, i Domovinski pokret, i liberalni savez oko IDS-a i Fokusa, i nezavisni Matija Posavec u Međimurju, i Damir Vanđelić, i Marko Jelić... Dalek je i zavojit put od predizbornog zaklinjanja do postizborne koalicije, a pogotovo do funkcionalne vlasti sastavljene po principu "nacionalnog spasa", no postoji snažan moment – mimo Milanovićevog uvjerenja da zna kako doći do toga – koji ide u korist toj mogućnosti: na drugoj je strani, naime, opasnost od još četiri godine HDZ-ovog korupcijskog pustošenja, moralnog devastiranja i demokratskog unazađivanja ove zemlje.
