Agilni voditelj galerije Hrvatskog dizajnerskog društva (HDD) Marko Golub uredio je i drugu knjigu u seriji "Fragmenti dizajnerske povijesti" koja se, kao i prvi tom, sastoji od dokumenata i popratnih tekstova uz izložbe održane u Galeriji HDD-a. Tekstovi su različite dužine i ambicija, a potpisuju ih naši istaknuti teoretičari i praktičari dizajna, čije bi nam nabrajanje oduzelo suviše prostora.
Umjesto toga usredotočili smo se za jedan esej, onaj o izložbi Mihajla Arsovskog, koja je održana u martu 2019., kada je umjetnik još bio živ. Tekst potpisuju Marko Golub i Dejan Kršić, a on na tridesetak stranica detaljno razlaže rad ovog umjetnika.
I oni koji ne prate što se događa na dizajnerskoj sceni, poznaju vizualni identitet teatra &TD (tako pisanog zahvaljujući intervenciji dizajnera), s muškarcem u polucilindu i rukama koje pokazuju u raznim pravcima. No Arsovski je jedna od najvažnijih figura hrvatskog grafičkog dizajna uopće. Popratni tekst uz izložbu u knjizi nosi naslov "Opremio: Mihajlo Arsovski – Oblikovanje knjiga i periodike od 60-ih do danas". Jer Arsovski je najpoznatiji po svojim plakatima, naslovnicama knjiga i časopisa. On, kako pišu Golub i Kršić, ne dolazi iz svijeta slikarstva, ilustracije ili arhitekture. Njegov je dizajnerski pristup bitno utemeljen na tipografiji. Slovo u Arsovskog nije shvaćeno kao područje književnog, literarnog i poetskog, nego upravo vizualnog. Svi se dizajneri služe tipografijom, ali nitko nije koristio njene izražajne mogućnosti kao on. Zato se u povijest dizajna u Hrvatskoj upisao kao osebujna pojava, koja do visoke mjere nema nastavljača, jer bi svako imitiranje upalo u manirizam. Pada nam na pamet ipak jedan autor, a to je baš koautor teksta, Dejan Kršić, čije je oblikovanje naslovnice "Fragmenata dizajnerske povijesti" zapravo odavanje počasti Arsovskom.
Arsovski do danas nije kanoniziran, poput kolega Picelja i Bućana, ili Vulpea i Srneca, nema velikih monografija ni izložbi koje bi obuhvaćale njegov opus. O njemu se i dok je još radio, od sredine šezdesetih do sredine devedesetih vrlo malo pisalo. Postoji samo jedan kratki televizijski dokumentarac Radovana Ivančevića iz 1972. – "Slovo i riječ".
Izložba u HDD-u bila je usredotočena samo na jedan segment: oblikovanje knjiga i periodike. Tako su se autori namjerno udaljili od najpoznatijeg dijela autorova opusa vezanog za plakate u SC-u (tome je bila posvećena jedna ranija izložba). Iako je godinama izgrađivao mit o sebi kao sporom i pomalo lijenom dizajneru, opus koji danas sagledavamo, svojom kvalitetom i kvantitetom, govori drugačije. Prije bismo mogli reći da je bio baš radišan. To se vidi po broju knjiga i časopisa koje je dizajnirao. Za razliku od većine autora koji su se koncentrirali na oblikovanje korica i omota knjige, Arsovski je istu, ako ne i veću pažnju poklanjao oblikovanju teksta, knjižnog bloka, nego samim koricama. Njegov izražajni jezik nije jednoznačan, jer je u jednom času bio modernistički pročišćen, dok je u drugom gust i zasićen, raskošan. Njegovi radovi imaju muzičku dinamiku. Tu je riječ prisutna kao slika, slika kao rečenica, slovo kao znak i kao zvuk.
Arsovski se formira u razdoblju visokog modernizma, pa kod njega ima kolažiranja, ali i preplitanja elemenata popularne i visoke kulture, te eklektičnog i radikalno nekonvencionalnog korištenja tipografije. Kao svojevrsni preteča postmodernizma u nas, on je više od anticipatora trendova, autor koji slijedi svoj put i živi u svom svijetu. Pripadnik generacije koju je sredinom šezdesetih zahvatio pop art i psihodelija, on i s te strane remeti "čistoću" visokog modernizma. Autori teksta kažu da se Arsovski "već prije 1966. bavio pretpostmodernističkim propitivanjem modernizma na sličan način onome koji nam je poznat iz Push Pin Studija Miltona Glasera i Seymoura Chwasta, ili pop grafike 'Carnaby Street' scene, 'swinging Londona' šezdesetih godina".
Prvi period djelovanja Mihajla Arsovskog, od plakata za Internacionalni festival studentskih kazališta i sredine sedamdesetih i prestanak rada za Teatar &TD odgovara opisu čvrste povezanosti s progresivnim zbivanjima u kazalištu (SEK, Ifsk, Komorna pozornica i &TD) i širom scenom performativnih umjetnosti (Kasp, Muzički salon), radikalnim tendencijama u filmu, kroz studentski i omladinski tisak (SL, Polet, Pop express).
Arsovski u svom radu objedinjuje modernističku tišinu i medijsku brbljavost, a svojom osebujnom komunikacijom ukazuje i na njezine granice. U tipografskom oblikovanju značenje ne nose samo slova i riječi, već se ono stvara kompleksnim odnosima niza grafičkih elemenata i struktura. Abeceda, gramatička i sintaktička pravila jezika, interpunkcija, prijelom i kompozicija, sve to je u igri. Tipografija nije nepristrano, objektivno, pasivno sredstvo, transparentan medij prenošenja informacija, nego kompleksan sistem kodova, konvencija, klišeja, ukratko sredstava koja imaju vlastita previla. Struktura bitno utječe na sadržaj.
Već smo rekli da Arsovski barata dijalektikom starog i modernog. Koristeći formalne elemente visokomodernističkog internacionalnog stila, unosi i elemente "nečiste" tradicije , dekorativnosti, secesije i art decoa. Za njega u tom odnosu nema kontradikcije. Starim se slobodno poigrava, reinterpretira, jer prošlost za njega nije okoštala tradicija, nego izvor i poticaj za stvaranje novog, suvremenog. Njegov stav je antiesencijalistički i to u trenutku kada se stvaraju politike identiteta. Neokonzervativni pokreti nameću esencijalistička shvaćanja etniciteta, nacije, rase, roda i spola. Sve to Arsovskom bilo je strano, pa se i zato, a ne samo zbog tehnoloških promjena izazvanih digitalizacijom, teško uklapao u prevladavajući duh devedesetih.
Ma koliko bio koncentriran na vizualni aspekt tipografije, odnosno slova, Arsovski se prvenstveno bavi problemom komunikacije, ispitivanjem uloge slova i riječi, odnosno problemom nekomunikacije, ambivalentnosti i nerazumijevanja. On se poigrava značenjima, tekst tretira kao sliku, a sliku kao tekst. On uvodi svijest o konvencionalnoj prirodi jezika i komunikacije. Norme i konvencije jezika on potresa neuobičajenim dijeljenjem riječi, načinima i smjerom čitanja, kombinacijama pisama, preoblikovanjem dijakritika, uvođenjem "službeno" nepostojećih znakova kao što je &, koje postaje zaštitni znak njegova dizajnerskog opusa. Lomi rečenice i riječi, a njihove dijelove postavlja u različite vrste pisma, različite veličine, prostorne odnose i smjerove čitanja. Dekonstrukcijom ustaljenih formi, klišeja i konvencija pisanja i čitanja naglašava dvosmislenost, otvorenost različitim čitanjima, a time ukazuje i na prikrivene manipulacije u mehanizmima jezika.
On traži aktivnog čitatelja i promovira načelnu ravnopravnost različitih mogućnosti čitanja. Posebnu je pažnju pridavao oblicima i položajima dijakritika, kojih često nije bilo u pismima kojima se koristio. Pretvarajući dijakritike u tanke horizontalne crte on zadire u samu srž konvencija o standardnom obliku našeg jezika.
Tko se od starijih ne sjeća časopisa poput Života umjetnosti i Prologa, kao i biblioteke koju je časopis pokrenuo. Časopis Prolog i većinu izdanja CeKaDea Arsovski realizira u Tiskari Zrinski Čakovec. Njemu se svidjela atmosfera u okruženju radnika – seljaka s kojima je tu radio. Manje mu se sviđala atmosfera koja je u nas nastala u devedesetima. Promjene društvenog, političkog i ekonomskog konteksta snažno su utjecale na kulturnu scenu, pa onda i na dizajnersku scenu. Kontrarevolucija je pomela rukovodeći kadar i programske politike, a sve je popraćeno urušavanjem niza kulturnih institucija, koje su bile naručitelji dizajna. Cijeli taj svijet s kojim su stariji dizajneri bili povezani, naprasno je nestao. Za novu generaciju dizajnera odgojenu na Photoshopu i Illustratoru, bez pravog poznavanja tipografije, ali i svijesti i znanja o povijesti domaćeg dizajna, autorski pristup starije generacije izgledao je beznadno zastarjelo. U tim okolnostima Mihajlo Arsovski sve se manje bavi produkcijom plakata i polako se povlači sa scene, povremeno radeći knjige i kataloge.
