Najmanje šesnaest godina Mihajlo Arsovski oblikovao je časopis ‘Prolog’ prema svojim predodžbama o tome kako tako nešto kao što je kazališni časopis treba izgledati. Nitko mu se nije petljao u posao, ni izdaleka. Bio je svojeglav, da ne kažem svojeručan. U nekom drugom smislu riječi, takav je bio i naš zajednički časopis, pod motom: Dok ide, ide! Kad to više, iz raznoraznih razloga koje ovdje ne kanim spominjati, nije išlo, časopis je potražio drugu formu, prije svega format; a onda i druge urednike. Više je kontinuiteta bilo u Arsovom ‘novom grafičkom rješenju’ časopisa koji se u stvari gasio nego u drugim aspektima njegova preživljavanja, pri čemu se ova tvrdnja o Arsovoj supremaciji odnosi i na autore i na urednike. Usve, danas mi se čini da je Arsovski obilježio ‘Prolog’ više od bilo kojeg pojedinca. Isto se uostalom može reći i za ‘herojsko doba’ Teatra &TD.
‘Herojsko doba’ časopisa ‘Prolog’ međutim, koje pada oko godine ‘68., obilježio je jedan drugi umjetnik, kipar Ratko Petrić. On se nešto kasnije upisao umjetničkoj grupi Biafra, radio je ‘angažirane skulpture’ (meni je ta grupa uvijek izgledala kao neki redivivus grupe Zemlja), pa je bilo u redu da grafički oblikuje časopis koji je isto tako htio biti ‘angažiran’. Prvi su brojevi rađeni u čakovečkoj tiskari Zrinski, tada mladom i propulzivnom kolektivu. Petrić je tamo našao kutije velikih DRVENIH slova, čak ne ni olovnih, u koja je slova jedan Krleža polagao svu svoju nadu. U mladom i propulzivnom kolektivu te su kutije i ta slova pripadale nekom prošlom vremenu. Ratko Petrić djetinjasto se veselio tim slovima. Naravno, ni njemu se nitko nije petljao u posao. Prvi brojevi našeg časopisa izgledaju kao neka zakašnjela secesija. No ono što je bilo važnije od pojedinačnog dostignuća jest činjenica da se netko, po prvi puta, uopće stao zanimati izgledom časopisa. Svi hrvatski časopisi do tog vremena bili su grafički skromni, što je bolja riječ za sivo i jednoliko. Apsolutni naglasak bio je na samom tekstu. Časopis je takav opis časa koji se daje na čitanje. Časopisi koji se daju na gledanje su ženske revije.
Petrić je odustao nakon nekoliko brojeva, ne pamtim više zašto.
Ars je naravno posve druga škola. Zajedničko je jedino to što se časopis grafički uopće uređuje. I zajedničko je to što se radi o dvama individualnim izrazima. Grafička skromnost ‘Krugova’ ili ‘Praxisa’ (‘Razlog’ i ‘Teka’ su već druga priča) dovela je do toga da se jedva itko sjeća njihovih grafičkih urednika. Možda je skromnost poslijeratnih ‘Krugova’ ili ‘Foruma’ uvjetovana i općim siromaštvom. Na svaki način, autorstvo časopisa bila je domena autora, pisaca, pjesnika, vrlo malo i urednika. Doduše, nije rijetkost naići na knjigu, sklonjenu u nekom antikvarijatu, čiji je omot potpisao neki slikar koji je već bio poznat, ili je u međuvremenu to postao. No grafičko uređivanje časopisa, s jasnim potpisom dobre firme, stvar je novijih vremena.
Nakon Šibenika i Rijeke, ‘Prolog’ se vratio Zrinskom u Čakovec. I tu smo Ars i ja proveli zajedno mnogo dana, radeći na prijelomu časopisa koji je bio teška rabota, što je današnjim urednicima nešto potpuno neshvatljivo. Cijedili smo naš časopis stranicu po stranicu: bijaše to usred doba linotipa, u olovnim vremenima. Drugovali smo s radničkom klasom tipografskog smjera. Jedan ‘normalan’ prijelom trajao je rijetko manje od pet dana.
Da je Ars bio svojevoljni grafički urednik, tojest svojeručan, izvodim između ostaloga iz činjenice što je njegov posao bio manuelan. Ručno je Ars proizveo svaki broj časopisa ‘Prolog’ u jednom primjerku. To se zvalo ‘špigl’, što je u redu, s obzirom na to da je većina strojeva na kojima su tipografi izlijevali retke časopisa i knjiga bila njemačkog porijekla. Kad bi prijelom jednom bio gotov i časopis imprimiran, Arsov ručni primjerak završio bi u smeću. A nesravnjivo je bilo teže proizvesti taj jedan jedini primjerak nego poslije odštampati tisuću.
Tisuću, da! Samo je prvi broj časopisa ‘Prolog’ imao veću nakladu. Kad je prvi val interesa za nešto novo, buntovno i tada mlado prošao, naklada se ustalila negdje ispod vrijednosti ‘Danice Ilirske’. I to su realiteti.
Tih pet ‘prijelomnih’ dana bili su posebni u svemu; nešto kao mala mobilizacija. Naravno, Zrinski imao je svoje ritmove i svoje rasporede što je znalo biti problem.
To što Ars apsolutno nikome nije dopuštao da mu se bilo u kojem smislu petlja u posao urodilo je, nažalost, ovom posljedicom: Bio sam doduše prisutan, petljao sam unutar svojih uredničkih ovlasti i problema, ali nisam bio posebno motiviran ući, kako se to veli, ‘u grafičku struku’. Ostao sam laik i amater, možda i iz lijenosti.
Upoznao sam doduše izdaleka gospodina Borgisa te, uz lagani naklon, monsieura Garmonda; znao sam vidjeti gospona Petita kako se napreže pod jakim naočalima. Svjedočio sam da u sve svoj nos gura sveprisutni kolega Cicero. Tu i tamo nekom sočnijom formulacijom javio bi se debeljko Fette; i astenični Mister Kursiv, kojemu je sve nakrivo… To je bilo naše društvance koje je inače uživalo u malo oporom međimurskom humoru. Grafičari pili su to doba mlijeko koje im je išlo ‘uz službu’ besplatno jer se smatralo da mlijeko pomaže razgradnji olova kojemu su bili izloženi. Naravno, pilo se i koješta drugo što baš s mlijekom i ne ide skupa.
U novom pokušaju hrvatske države Zrinski je u jednom trenutku tiskao novčanice. Mnogi su sigurno ovaj izraz povjerenja vlasti u Zagrebu držali vrhuncem u dugom postojanju slavne firme. No ja mislim da je takav vrhunac upravo u knjigama Male biblioteke Prolog koje je Ars grafički opremio s osobitom pomnjom i strašću. Svaki konoser koji danas uzme u ruke te knjige (iz prvog kola), ako je pravi, shvatit će istoga trena da su rađene gotovo ručno, da su naslovi slagani pincetom slovo po slovo i da su knjige poslije otisnute na papiru šamoa: one pripadaju jednom drugom vremenu i to im je na čast. Arsovski je naime, kao malotko, spojio zanatsko umijeće i svoj doživljaj moderniteta. Te knjige naime, kao i većina svezaka časopisa ‘Prolog’, izgledaju istodobno hipermoderno i kao da su iz nekog drugog vremena.
Teško mi je to objasniti i dopuštam da će netko drugi, mlađi, o tome suditi drugačije. Danas prijelom časopisa nije nikakav problem i nikome ne pada napamet ručno lijepiti ‘špigl’. Između zaključenja broja i izlaska časopisa iz tiskare dovoljna su dva-tri dana… Mi smo u Zrinskom, čak i nakon dovršenja prijeloma, morali čekati da naš časopis uđe u njihov raspored, da se otisne, da ode u knjigovežnicu, da se isporuči… Danas je sve brže. Uostalom, kao i samo pisanje. Mislim da bi mnoge knjige kolega koji danas pišu bile bolje da ih ispisati, u njihovoj majestetičnoj duljini, nije tako lako.
U pauzama, poslije u hotelu gdje smo noćili, imali smo Ars i ja mnogo vremena za priču. U tom pak društvu za stolom ja sam imao biti zadužen za fabulu; naravno, kao pisac u nastajanju, još ne takvo čudovište kakvo sam kasnije postao. No Arsovski je fabulirao mnogo vještije i rekao bih, s više užitka. Bio je i ostao blago logoreičan. Možda zato što je njegov posao osamljenički, a on ga je, prijek kakav jest, učinio još samotnijim.
I dakako, ako itko, on za sebe može reći da je imao kriterija. I ni to svojstvo ne čini čovjeka kojega bi okolina držala osobito društvenim. Otud mu je ponekad trebao kakav ventil i njega je nalazio u svojim fabulama. Nisam mu bio dorastao, uglavnom sam slušao.
Samo jednom čuo sam nešto o Makedoniji: Priču, koja je nažalost istinita, o avionu koji je kružio iznad Skopja uslijed nekih problema s kotačima… I to je kružio cijelu noć prije no što se, kad mu je ponestalo goriva, srušio.
Ne znam zašto mi je od svih Arsovih fabula baš ova ostala upamćena.
Neki koji su s nama radili više nisu živi. Na tih 16 godina zajedničkog rada, naime, valja dodati daljnjih frtalj stoljeća, a to je onda u zbroju zaista dugo vrijeme. Ars longa – život kako-tako.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
