Kada građanima središnje Hrvatske spomenete Ondić, mnogima taj naziv zazvuči poznato, premda se mnogi ne mogu sjetiti ni gdje je to mjesto, a možda ni što je to zapravo; na približno 'pola puta' stare državne ceste prema moru, u ravnici omeđenoj ličkom Plješivicom i Velebitom, većina putnika tek krajičkom uma registrira natpisnu ploču na ulazu i izlazu iz opustjelog sela, pa projuri dalje prema svom odredištu.
Rijetko tko, pogotovu među turistima, zastane i skrene par stotina metara s glavne prometnice da bi posjetio Ondić i njegove zaselke koji pojam putnika namjernika više i ne pamte. Tako su se i sedamdesetogodišnji Vladimir Uzelac i kći mu Mirjana nemalo iznenadili kad smo zašli u njihovu Varoš, čiji su njih dvoje danas jedini stanovnici. Unatoč iznenađenju, nisu nam dopustili da preskočimo stari lički običaj - prvo kava i rakijica, pa tek potom razgovor i divanjenje, sve onako polako i natenane, jer bar vremena u toj zabiti ima napretek, toliko da je svaka promjena spore kolotečine događaj koji valja ne samo duboko proživjeti nego i valjano obilježiti.
Priča se da su na Petrovačkoj cesti bila vojna vozila, no ja nijedno nisam vidio, samo običan narod, uplašene žene, djecu, starce i samo nekolicinu zrelih muškaraca u krajinskim vojnim uniformama
- Nekada davno, prije rata, Ondić je sa svim svojim zaselcima brojao više od 150 duša, a danas nas je jedva desetak i mahom smo svi u godinama. Ovdje smo Mirjana i ja potpuno sami, a najtužnije je od svega što nikakve mladosti nema, pa ja sa svojih sedam desetljeća spadam među mlađušne. A nekoć smo bili napučeno i bogato, napredno selo, s općom poljoprivrednom zadrugom u središtu: eno vam tamo njezinih ruševina, još stoje. I naša stočna pijaca bijaše nadaleko poznata, pa bi jednom mjesečno do nas stizali kupci i nakupci iz Splita i Šibenika, Zagreba i Bosne; cijeli bi se tada dan tržilo i čašćavalo! Svaka je ovdašnja kuća u to doba imala po nekoliko krava i ovaca, iako je pravo stočarstvo počelo odumirati još 1974., kad je izgrađena tzv. Lička magistrala koja je Ondić odvojila od polja i pašnjaka na koja smo izvodili stoku, ponajviše krave, na ispašu. No iznad nas su brda Trovrh, Komić, Vrletuša i Poljice, pa smo počeli u većoj mjeri uzgajati brdskom kraju primjerenije ovce i koze. Tako da goveda kod nas više zapravo i nema - objašnjava Vladimir.
Sada mlijeko i sir, poput drugih seljaka, njih dvoje kupuju u trgovinama i na to su već navikli; nužda, kažu, svaki zakon mijenja. No nikako da se priviknu na nestašice pitke vode. Svi ovdje, naime, uz kuće imaju u kamen ukopane gustijerne u koje se skuplja kišnica, ali to funkcionira samo dok ne nastupe sušna razdoblja. Kad suša zavlada, vodu moraju kupovati, što su im poprilični troškovi. Pogotovu kad se ima na umu da oboje žive od jedne, tatine mirovine, odnosno svega 1.800 kuna mjesečno. Dok mu je, do prije osam godina, bila živa supruga, bilo je nešto lakše. Da im nije pokojeg janjeta koje uspiju prodati ili povremenih uplata brata i strica Dušana iz daleke Australije, teško bi preživjeli surovu oskudicu.
- E taj moj brat, to vam je posebna priča: on je u Australiju otišao čim se dalo naslutiti da će ovdje biti zla i belaja! Do posljednjeg je trena zagovarao ono nekadašnje bratstvo i jedinstvo, pa je brzo dospio na crne liste jedne i druge sukobljene strane. Možda mu i nije bilo druge nego pobjeći. Prije rata je radio u udbinskoj miliciji, od koje je dobio stan, a bio je i posljednji predsjednik općinskog komiteta Saveza komunista te poznati omladinski akcijaš; svu šumu po ovim brdima zasadiše njegovi na radnim akcijama, a od tada nitko više ni grančice, samo kljaštre ovo bogatstvo. Na kraju je moj brat i bez stana ostao, jer kadgod bi pokušao ostvariti svoje stanarsko pravo, uvjeravali bi ga da su papiri zasvagda izgubljeni. Tako sada živi u Australiji, gdje je i porodicu zasnovao. Ali ja znam da u dubini duše pati za svojom Likom - kaže nam Vladimir.
Većina Ondićana i Ondićanki koji su pobjegli za Oluje uglavnom se nije vraćala u rodni kraj, pogotovu mladi koji su se uspijevali poslovno snaći i zaposliti ili djeca što su u tuđini pozavršavala škole. Vratili su se tek stariji, oni koji su željeli sačuvati svoje imanje i dočekati kraj na djedovini. Drugi su mahom svoje kuće i oranice prodavali vikendašima, svjesni činjenice da je ovdašnji kraj kao iz bajke: s jedne mu strane ponosna Plješivica. S druge strane se očaravajući velebitski vrhovi za izmaglica plave. Ljeta budu sunčana no dovoljno svježa da se noću moraš pokriti poplunom, a zime baš onako zdravo hladne i snježne.
- Kad je u kolovozu 1995. započela topovska kanonada, moralo se bježati. Ja sam prvo poslao obitelj na sigurno, a sam sam ostao ovdje uvjeren da će se za koji dan to zlo smiriti. No kad sam vidio da je vrag odnio šalu, krenuo sam za ostalima iz sasvim opustjelog sela. Jasno, sve što smo cijeloga života stjecali ostalo je iza nas, zauvijek izgubljeno. Ovih se dana po medijima priča o napadu hrvatske avijacije na kolonu na Petrovačkoj cesti, pa se prisjećam što sam vidio kad sam došao do nje neposredno nakon raketiranja: prevrnuta vozila u plamenu i nezapamćenu ljudsku gužvu, strku i zbrku usred svih tih kamiona, automobila i traktora. Svoju sam porodicu ugledao tik prije jednog od avionskih napada i tada je stvarno nastala sveopća bježanija glavom bez obzira. Priča se sada da su tu bila nekakva vojna vozila, no ja nijedno nisam vidio, samo obični narod, uplašene žene, djecu i starce te tek nekolicinu zrelih muškaraca u krajinskim vojnim uniformama. Ali i ti su vojnici zajedno s nama bježali, spašavajući tek živu glavu na ramenu – prisjetio se Uzelac.
Njegova je porodica nakon niza peripetija završila u Beogradu, kod njegove svastike. Pukim su slučajem ili srećom izbjegli naredbe i pokušaje da ih se pošalje na Kosovo. Štoviše, kad je došao u beogradski Crveni križ po izbjegličke papire, Vladimira uhapsiše, sve s namjerom da ga mimo volje pošalju na front u zaraćenu BiH; od te ga je neželjene sudbine spasio tek slučajan poziv motorolom vojnom policajcu koji ga je zadržavao. Dok je ovaj razgovarao, Vladimir je uspio pobjeći. Da bi zameo tragove, obitelj je morala pronaći novo boravište. Provest će ondje četiri duge i preduge godine, a potom se vratiti u rodni kraj, s velikim očekivanjima i nadom da se život može iznova izgraditi.
