Selo Zlonoge, nekoliko kilometara istočno od Gline, baš kao i njegovih četvero stanovnika, polako ali sigurno broji zadnje dane, dijeleći sudbinu većine banijskih sela i zaselaka. Svjesna je toga Evica Zlonoga, krepka starica koja će uskoro ući u devedesetu.

Evicu su 1995. godine na Kosovu smjestili u baraku sa stotinama izbjeglica iz Banije i Korduna, u nekakvom mjestašcetu čijeg se imena više ne sjeća

- Ovdje, u Zlonoge sam se udala 1951. godine kada sam navršila dvadeset dvije i sve do Oluje nisam se maknula iz sela. Nije ni trebalo, jer sve što mi je bilo potrebno bilo je oko mene, samo je trebalo raditi i voditi kućanstvo. Tek kad danas o tome razmišljam, znam da su to bili lijepi dani, najsretniji u mom životu. Muž Dragan brinuo se za sve, podizali smo i školovali djecu, sinove Đuru i Milana, te kćerku Miru. Nismo nikad živjeli u nekakvom obilju, ali kruva je bilo taman koliko treba. Imali smo nešto stoke, konja, peradi, pokoje svinjče, dovoljno njiva i šume. I sve bi to trajalo i danas, ali ovaj posljednji rat nas je uništio. Sve je krenulo nizbrdo, a nevolje i nedaće redale su se jedna za drugom, pa su nastavile i poslije rata. Čim su 1990. zapucale puške, eto vojske u avliju i odvedoše na bojište sinove. Đuro se pred kraj rata nekako iskobeljao pa pobjegao u Srbiju, eno ga danas u Batajnici, a Milan pogibe u Petrinji 1993. godine. Samo mi je jednoga dana stiglo crno pismo. Tako sam izgubila oba sina: jednog zauvijek, a drugog imam i nemam jer slabo dolazi kući. Milan je sahranjen ovdje, eno ga na groblju, na brdašcu iza kuće. Sve sam slabija pa rijeđe obilazim grob, ali ode njegova sestra pa i za mene stavi cvijeće – objašnjava Evica.

Čim su u Oluji zagrmjeli topovi, muž Dragan je navrat-nanos spakovao nešto najnužnijih stvari te je s ostalim suseljanima uputio Evicu u izbjegličku kolonu prema Bosni, pa dalje u Srbiju, gdje ju je policija usmjerila na jug, ravno na Kosovo. On je ostao paziti na kuću i imanje, bez straha, znajući da nikada nikome nije naudio, niti nanio nekakvo zlo. U Glini je ostala i kćerka Mira s djecom. Evicu su na Kosovu smjestili u baraku sa stotinama izbjeglica s Banije i Korduna, u nekakvom mjestašcetu čijeg se imena više ne sjeća. Hranu su im donosili iz obližnje tvornice, a u baraki u kojoj su spavali i živjeli bilo ih je čak 60, sve jedna sudbina teža od druge.

Godinu dana Evica je čekala vijesti s Banije. Nije znala da li je muž Dragan živ ili nije. Teške brige brinula je zbog kćerke, pa joj je svaki dan bio dugačak i predugačak. Napokon su stigle vijesti da su njeni živi, pa je krenula na dugi put do Banije.

- Kad sam se vratila, bila sam sretna što je sve na svom mjestu, ali po pričanju mog Dragana, jedva je on to sve nekako sačuvao. S Hrvatskom vojskom, vlastima i policijom nije imao nikakvih problema, oni su čak i pomagali, ali dugo je imao probleme s nekakvim ljudima koji nisu iz Zlonoga, vrag zna odakle su došli. Ispričao mi je kako su ga zlostavljali mjesecima.Oteli su mu kobilu, krave i svinje, prijetili i prkosili. Jedva je, kaže, ostao živ. Kako su došli, tako su jednog dana otišli i od tada je bilo mirno, nitko ga nije dirao. Nije ništa prijavljivao policiji jer se bojao osvete. Kako je Đuro radio prije rata u Željezari i na pilani, ostvario je mirovinu, pa smo nekako preživljavali. Sve je to išlo nekako pet-šest godina. Đuro se teško razbolio i umro, pa ja ostade sama. Iz Gline je kćerka Mira preselila k meni, pa evo, i dan-danas nas dvije živimo ovdje u Zlonogama - kaže Evica.

Mira je u Glini zaposlena kao kuharica, a Evica je naslijedila Đurinu mirovinu pa nekako preživljavaju, ali i tuguju. Smrću muža Đure nisu prestale nevolje. Prije nekoliko godina, u prometnoj nesreći poginuo je Mirin sin i Evičin unuk Stojan. Od tada tuga i bol ne izlaze iz njihove kuće niti iz njihovih srca i duša. Šute i žive. Dvije majke koje su izgubile sinove. Teže ne može.

Da im je teško, zna se po tome što se na ništa ne žale. Redovito plaćaju što treba i što ne treba. Struju, telefon, TV-prijemnik, slivne vode. Što one više plaćaju, sve više oko kuće se tvode slijevaju na sve strane kad je kiša, praveći štetu. Plaćaju kućarinu uz još pokoji nerazumljiv porez i prirez. Evica i Mira na to se ne obaziru jer od njihova gubitka, nikakve dadžbine i porezi ne mogu skrenuti misao niti jednog trenutka.

- U cijelim Zlonogama nekad je živjelo više od stotinu ljudi, no danas je nas četvero, a kako se čini i to će biti uskoro manje jer smo sve stariji i nemoćniji. Ovdje se više nikad nitko neće vratiti i Zlonoge će vrlo brzo progutati šuma, kao da nikad nikoga ovdje nije ni bilo. Svejedno, o tome ne razmišljam previše, ali kad mi dođe ta misao, bude mi žao. Koliko mogu obrađujem baštu, ali je ona iz godine u godinu sve manja i manja, zbog moje nemoći. Mira je zaposlena, svaki dan putuje biciklom u Glinu na posao pa ja uglavnom brinem o kućanstvu. Imamo pet ovaca i dva janjeta. One mi šišaju travu. Štetu nam nanose divlje svinje kojih je sve više. Jastrebovi i lisice danonoćno vrebaju kokoši pa moram dobro paziti. Nije mi teško, sa svim sam se pomirila pa kako bude. Više ne razmišljam o budućnosti, samo o prošlosti, onoj lijepoj i onoj ružnoj. I to me nekako drži - objašnjava Evica Zlonoga.

Veći dio dana kćerka Mira izbiva na poslu, ali Evica ipak nije sama. Gospodarica dvorišta je ovčarka Brita, povelika kuja koja obožava svoju gospodaricu. Usamljena Evica uzvraća ljubav i njih dvije vrlo dobro se razumiju. Brita je pitoma, preko dana je vezana, a noću obilazi staze i bogaze Zlonoga rastjerujući zvjerke. U dvorište ne može, ni danju ni noću ući ni mačka, a kamoli čeljade, a da se Brita lavežom ne oglasi i upozori na došljaka.

- Osim moje Mire, jedino stvorenje u koje sam sigurna da me neće iznevjeriti je Brita. Nekad mi se čini i da dijeli moju tugu i nesreću - zamišljeno prošapta na kraju vremešna starica.