Često spominjanje oboljelih od PTSP-a u javnosti i medijima, odnosno u kontekstu politike, kao i Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja (koji je nedavno ušao u saborsku proceduru) povodi su za razgovor s dr. Mladenom Lončarom, primarijusom i psihijatrom na Klinici za psihijatriju KBC-a Rebro, višim znanstvenim suradnikom Medicinskog fakulteta i načelnikom Sektora za savjetodavnu, zdravstvenu i psihosocijalnu pomoć u Ministarstvu branitelja. U fokusu njegova rada su oboljeli od PTSP-a, ali i žrtve seksualnog zlostavljanja u ratu, društvenog fenomena koji se proučava više od 20 godina što bi, nakon saborskih rasprava, trebalo rezultirati posebnim zakonom. Razgovor počinjemo pitanjem o kretanju broja evidentiranih sudionika rata na hrvatskoj strani sa sindromom PTSP-a od 1991. naovamo i o tome kakva je bila reakcija nadležnih državnih institucija.

- PTSP nije postojao kao zasebna dijagnoza do 1995., kad je Ministarstvo zdravlja usvojilo Međunarodnu klasifikaciju bolesti (MKB-10) Svjetske zdravstvene organizacije; dotad su se takvi simptomi dijagnosticirali kao neurotski poremećaji. Od tada broj oboljelih raste, što se može djelomično tumačiti i time što se PTSP ne mora javiti odmah nakon traume – prvi simptomi mogu se pojaviti godinama nakon nje. Procjenjuje se da danas u Hrvatskoj od PTSP-a boluje više od 20.000 osoba. Prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja, oboljeli od PTSP-a vode se kao hrvatski ratni vojni invalidi sa 20-postotnim oštećenjem organizma i pripadaju im beneficije poput prava na mjesečnu invalidninu, prava na jednokratnu novčanu pomoć i prava na pristup psihološkoj pomoći u centrima za psihosocijalnu pomoć.

Pružanje socijalne podrške

Po studiji Huga Klajna ‘Ratna neuroza Jugoslavena’ (objavljenoj 1955.), nakon Drugog svjetskog rata (koji je na području Jugoslavije po svim razmjerima bio mnogo drastičniji od Domovinskoga) bilo je oko 3.000 osoba s PTSP-om, istina, s naznakom porasta. Kako to komentirate?

Broj oboljelih zasigurno je bio veći, a različiti su razlozi zašto nije bio poznat onaj stvarni, od činjenice da se termin PTSP nije uopće koristio, do srama vezanog uz psihičko oboljenje. Termin PTSP prvi je put upotrijebljen tek 1980., dotad su se trajni posttraumatski simptomi nazivali drugačije, primjerice ‘ratna neuroza’, ‘nervni šok’, ‘traumatofobija’ i slično. Teško je razlučiti o kakvim je simptomima točno bila riječ, akutnima ili kroničnima, pod kojim su nazivom navođeni i koliki je mogao biti broj oboljelih, jer je za donošenje takvih procjena ipak proteklo previše vremena. U svakom slučaju, s obzirom na to da se radilo o razornijem ratu, može se zaključiti da je broj oboljelih bio značajan.

Bez obzira na termine, koliko su simptomi oboljenja danas zvanog PTSP mogli biti posljedica ratnih zločina koje su počinili oboljeli, kako se zlonamjerno navodi na nekim portalima?

Nastanak psihičkih oboljenja dijagnosticiranih nakon rata ne može se uvijek sa sigurnošću pripisati isključivo ratu. Moguće je da su neki poremećaji kod pojedinaca postojali i prije rata, poput poremećaja ličnosti ili pretjerane agresivnosti. Tada govorimo o komorbiditetu, dakle o više poremećaja kod pojedinca. U somatskoj medicini to znači da čovjek može imati problem s aritmijom, a onda i s krvnim tlakom; u psihijatriji možete imati PTSP zajedno s primjerice poremećajima osobnosti ili disocijativnim poremećajima. U svakom slučaju, kod pojedinaca su postojale predispozicije za razvoj poremećaja, pri čemu je rat poslužio kao okidač te je moguće da se više poremećaja javilo u komorbiditetu, pri čemu su pojedine smetnje možda prouzročene različitim događajima.

PTSP ne nastaje kao posljedica nečega što je učinio oboljeli, nego stoga što je pojedinac bio izložen traumatskom događaju koji je nepredvidljiv, iznimno stresan i nad kojim nije imao kontrolu. Eventualno postojanje nekih drugih poremećaja, koji su nerijetko prisutni neovisno o traumi, poput antisocijalnog poremećaja ličnosti, može dovesti do agresivnog i zločinačkog ponašanja u ratnim okolnostima, a naknadno se s njima u komorbiditetu mogu javiti i drugi poremećaji, pa i PTSP, ako je osoba bila izložena traumi.

Jesu li radna terapija nakon Drugog svjetskog rata, obnova i zapošljavanje pridonijeli smanjenju broja oboljelih, odnosno ublažavanju simptoma? I bi li se to moglo potvrditi primjerima današnjih branitelja aktivnih u poljoprivrednim ili sličnim proizvodnim zadrugama?

Radna terapija svakako pridonosi oporavku oboljelih od PTSP-a. Okupiran drugim aktivnostima, pojedinac postaje opušteniji, zadovoljniji samim sobom i manje razmišlja o uznemirujućim epizodama iz prošlosti. Ima i priliku za stvaranje socijalne mreže koja će mu pružiti podršku, za interakciju s osobama koje pate od sličnih simptoma. Opet, valja naglasiti da je to nije dovoljno za izlječenje PTSP-a. PTSP je složen poremećaj i njegovo liječenje nerijetko zahtijeva korištenje više različitih metoda, od medikamenata do terapija, od kojih treba istaknuti kognitivnu i integrativnu, pružanje socijalne podrške, za koje se pokazalo da najviše pridonose liječenju. Dakle radna terapija može ublažiti simptome, ali sama nikako ne može dovesti do izlječenja ako se PTSP u potpunosti razvio. Nezaposlenost i drugi oblici socijalne nesigurnosti dovode do pogoršanja kod oboljelih od PTSP-a. Znači, svaka radna aktivnost potpomaže čovjeku da se osjeća korisnijim, kako u društvu tako i u obitelji.

Zakon i za civilne žrtve

Najveći broj PTSP-ovaca nakon 1945., njih čak 73 posto, bili su mladi ljudi. Kakav je profil današnje osobe oboljele od te bolesti?

Prosječna osoba oboljela od PTSP-a danas je pedesetogodišnjak muškog spola, srednjeg ili slabijeg imovinskog statusa, nižih razina obrazovanja.

Radna terapija svakako pridonosi oporavku oboljelih od PTSP-a, ali sama ne može dovesti do izlječenja ako se PTSP u potpunosti razvio. Nezaposlenost i drugi oblici socijalne nesigurnosti dovode do pogoršanja kod oboljelih od PTSP-a

Neovisno o povezanosti s politikom, koliko hrvatsku javnost zapravo zanimaju osobe s PTSP-om? I sam ministar Predrag Matić je kazao da je PTSP dosad bio politički, a ne zdravstveni problem?

Hrvatska javnost nije naročito zainteresirana za oboljele od PTSP-a, što je i razumljivo s obzirom na protok vremena od ratnih stradanja, oni se uglavnom spominju u političkom kontekstu. Prisutne su brojne predrasude, primjerice da su agresivni i suicidalni, pa i prevaranti koji glume bolest radi beneficija. A riječ je o zdravstvenom problemu koji je potrebno i moguće sanirati. S njega treba skinuti stigme, jer je to poremećaj koji je zaista težak ne samo za oboljele nego i za njihovu okolinu.

Što učiniti za osobe s PTSP-om koje imaju civilni status ili su u ratu bile na ‘drugoj strani’?

Kad je riječ o civilnim žrtvama rata, mogu reći kako je u tijeku izrada Zakona o civilnim žrtvama rata. Kao što su već u svojim istupima isticali ministar branitelja Predrag Matić i njegov pomoćnik Bojan Glavašević, prava iz tog Zakona ostvarivat će civilne žrtve rata koje su hrvatski državljani i koje nisu sudjelovale u agresiji na Hrvatsku.

Više od 20 godina bavite se i silovanim i seksualno zlostavljanim osobama. Vlada je nedavno u proceduru uputila prijedlog Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, po kojem bi sve žrtve kojima će se priznati takav status dobile, jednokratnu i mjesečnu novčanu naknadu (2.500 kuna), pravo na obvezno i dopunsko zdravstveno osiguranje, godišnji sistematski pregled, smještaj u ustanove za pružanje podrške…?

Hrvatska je među prvim članicama EU-a koje su donijele zakon o obeštećenju žrtava seksualnog nasilja u ratu: tijekom travnja ili svibnja on će biti usvojen jer je prošao proceduru – Vlada ga je uputila na drugo čitanje u Sabor. Ali to pitanje nije prisutno samo u zakonu. U sklopu našeg Nacionalnog programa pomoći stradalnicima Domovinskog rata održavamo konferencije na kojima gostuju predavači iz različitih područja. Tako su na posljednjoj, vezanoj uz Zakon o žrtvama seksualnog zlostavljanja u ratu, bili stručnjaci za uspostavljanje sustava socijalne pomoći takvim osobama, da zajedno vidimo kakvim im sve metodama i načinima možemo pružiti pomoć u liječenju.

Kako komentirate neke slučajeve zloupotrebe psihijatrije u Hrvatskoj?

Dok je svijet bio blokovski podijeljen, razlozi za zloupotrebu psihijatrije na Istoku su bili politički, a na Zapadu imovinski. Što se tiče zloupotreba psihijatrije u Hrvatskoj, nemam podrobnijih informacija o tome, pa to ne mogu ni komentirati.