Ove nedjelje Milo Rau razgovarat će sa Srećkom Horvatom u okviru Filozofskog teatra u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Bit će to rijetka prilika da se domaća publika uživo susretne s umjetnikom i aktivistom kojeg The New York Times već godinama proglašava najzanimljivijim redateljem današnjice. Čak su napisali ono famozno: "najkontroverznijim". Iako sam ne odbija da je "skandalozan", smatram da ne postoji manje egoističan, a više empatičan umjetnik takvog formata kojeg poznajem. Dvaput je sa svojim predstavama gostovao na Festivalu svjetskog kazališta, a prošlog ljeta je na Zagreb Doxu prikazana retrospektiva Rauovih filmova s izborom koji su činili "Posljednji dani Ceauşescuovih", "Moskovsko suđenje", "Kongoanski tribunal" i "Novo evanđelje".
U predstavi "Pet lakih komada" bila je riječ o ozloglašenom belgijskom pedofilu Marcu Dutrouxu, a njegove žrtve i protagoniste belgijske imperijalističke vrhuške u Kongu glumila su školska djeca koju je vrlo temeljito i psihološki motivirano upoznao s monstruoznim primjerima koje su morala odigrati. U predstavi "La reprise" inscenirano je ubojstvo gay muškarca, precizno, sa svim policijskim pojedinostima. U posljednjoj kod nas viđenoj predstavi, "Obitelj", svjedočili smo o kolektivnom samoubojstvu jedne tzv. prosječne porodice na sjeveru Francuske. Slučajno, u danu kada se u Zagrebu dogodio slučaj obiteljskog nasilja koji je tragično okončan umorstvom djece.
Njegovo se kazalište temelji na točnom prikazu prošlog događaja. Ta tvrdoglavost zadržavanja detalja je dramatična, puno više od iznesenih činjenica i, koliko god one bile skandalozne, izaziva oblik omamljenosti, prvu fazu promišljanja
Milo Rau je rođen u Švicarskoj, najčešće je režirao u Njemačkoj, a posljednjih godina je direktor kazališta u Gentu koje kreira neke od najznačajnijih predstava i promovira lijeve političke ideje u suvremenom evropskom teatru. Studirao je jezike, književnost i sociologiju u Parizu, a na njega su najviše utjecali seminari Tzvetana Todorova i Pierrea Bourdieua. Bourdieu je sa svojim konceptom sociologije, pojmovima habitusa, polja, povijesnog djelovanja, kapitala, refleksivnosti, pa i stavovima o globalizaciji, neoliberalizmu i medijskoj sferi presudno obilježio Didiera Eribona, Geoffroya de Lagasneriea i Edouarda Louisa, autore koji danas kao pisci scenarija i scenski sugovornici intenzivno surađuju s Rauom. Nakon dolaska na čelo teatra, objavio je Gentski manifest, nalik danskoj Dogmi u kazalištu, koji između ostalog kaže da se u kazalištu ne radi samo o prikazivanju svijeta, nego o tome da se on promijeni, kao što predlaže da bogati teatri barem jednu svoju produkciju izmjeste u kriznu zonu, bilo svjetsku ili onu defavoriziranu iz kapitalističkog okruženja.
Nakon studija, Rau je postao novinar i radio kao reporter, osobito u Latinskoj Americi, a njegova istraživanja sakupljena su pod naslovom "Jezici i jezici revolucije". Svoje prve predstave prikazao je početkom 2000-ih, u znaku tada dominantnog postdramskog kazališta čiji će najreprezentativniji predstavnik ostati do danas, utječući i na promjene trendova u profiliranju programa. Prve predstave bile su mu postmoderni mjuzikl "Dämonen/Tanz das Tourette" u berlinskom Hebbel am Ufer 2005. i društvena komedija "Pornografia" 2006., slobodno inspirirana romanom Witolda Gombrowicza. Vrlo brzo se počeo pitati trebaju li se kazališta usredotočiti na popularne suvremene drame, histerične adaptacije klasika ili igrati avangardne komade.
Osnovao je produkcijsku kuću Međunarodni institut za politička ubojstva (IIPM), čije ime zvuči kao da je riječ o nekom administrativnom tijelu. Godine 2009. režirao je "Posljednje dane Ceauşescua", "dokumentarni" film o suđenju rumunjskom diktatoru i njegovoj supruzi Eleni. Razgovori sa svjedocima i vojnicima, zapisnik sa suđenja, istraga na licu mjesta, sve je to uradio prema načelu sociološkog istraživanja da bi uprizorio pomnu rekonstrukciju suđenja. Terenska istraga omogućila je popunjavanje praznina u poznatim videosnimkama. Suđenje nije bilo javno, na televiziji je emitirano samo nekoliko snimaka. Njih su reproducirali mediji diljem svijeta, služeći gradnji mita o rumunjskoj sveopćoj narodnoj revoluciji i pretvaranju Ceauşescuovog suđenja u simbol pobjede zapadnih demokracija nad komunističkim totalitarizmom. Jadno stanje bivšeg vođe i njegove supruge tijekom suđenja dodatno je potaklo egzekutore na okrutno nasilje. Kasnije su ti modeli primijenjeni u likvidaciji Sadama Husseina i Muamera el Gadafija. Rekonstrukcija suđenja otkriva i kompromitirajuću stranu, kako je bivšim vođama omogućeno da kupe političku nevinost u tom procesu, pa su neki od bivših dužnosnika Ceauşescuovog režima i danas su na vlasti.
Kazalište Mila Raua s jedne strane zahtijeva istraživački rad relevantniji za metode humanističkih znanosti ili istraživačkog novinarstva usmjerenog na rekonstrukciju simptomatskog događaja. S druge strane, Rau želi da se ono što je skriveno učini vidljivim te da se prilagodba događaja kazališnim modalitetima desi kroz realističan prikaz. Kao rodonačelnik žanra novog dokumentarnog teatra (i filma) Rau, naravno, koristi naturalistički stil, utemeljen na minucioznoj rekonstrukciji, ali ga prilagođava kazališnoj formi. Sam je više puta naglasio da je sklonost katarzi usvojio veoma mlad, izučavajući strukturu antičkih tragedija. Nisu li tragedije bile prvo dokumentarno kazalište zasnovano na svjedočanstvima? Autor će naglasiti i da je u početku doista želio samo snimati filmove, ali mu je jednostavnija i jeftinija teatarska tehnologija omogućila da odmah zaroni u složenu stvarnost. Jednostavno, počeo se baviti onime što su mediji izostavljali. I tako se fokusirao na konkretno: ponovno uspostaviti konkretnost povijesne ili društvene situacije. Tako će gledatelja navesti da posumnja u istinitost onoga što mu se nametalo kao istina.
Rauove rekonstrukcije ne govore o ponovnom prisvajanju sjećanja koje bi nijansiralo ili proturječilo povijesti, niti proizlaze iz intelektualne refleksije o banalnosti zla na način Hannah Arendt. Rau se bavi promišljanjem postmodernosti i pokazuje neraskidivu zbrku između događaja i njegovih reprezentacija, između povijesti i njezinih narativa, između moći i njezinih mitologija, svu onu zbrku koju medijska postmodernost postavlja kao načelo. Interes i dramatičnost kazališta Mila Raua ne proizlaze, suprotno onome što bi se moglo misliti, iz njegove militantne privrženosti društveno-povijesnim uzrocima, iz njegove ekshumacije, lucidne i kritične prema medijskim skandalima. Njegovo se kazalište temelji na točnom prikazu prošlog događaja. Ta tvrdoglavost zadržavanja detalja je dramatična, puno više od iznesenih činjenica i, koliko god one bile skandalozne, izaziva oblik omamljenosti, prvu fazu promišljanja, ne samo o prikazanom događaju nego i o samoj zbunjenoj postmodernosti.
U filmu "Novo evanđelje" Rau slijedi tragove koje su ostavili slavni prethodnici kao Pier Paolo Pasolini, čije su "Evanđelje po Mateju" i jedan od njegovih izvođača paralelni dokumentarni izvori. "Novo evanđelje" prati rad kamerunskog aktivista Yvana Sagneta u migrantskim kampovima gdje mafija kontrolira proizvodnju na poljoprivrednim terenima. Rau snima nesigurne radne uvjete migranata bez dokumenata koji su iskorištavani na poljima rajčice. Jad, nepravda, rasizam otkrivaju se dok Sagnet vodi borbu zajednice da poboljša svoju sudbinu i povrati narušeno dostojanstvo. Iz ovog dokumentarnog materijala, popraćenog glasom koji ga stavlja u suodnos s određenim odlomcima Biblije, Milo Rau poziva stanovnike Matere, najstarijeg evropskog grada uopće, migrante, seljake ili prostitutke, da tumače uloge u filmu čiji je junak je Isus, odnosno Yvan Sagnet. Fikcija se pretapa u dokumentarni film, biblijske scene (Posljednja večera, Trgovci u hramu, Judina izdaja, Raspeće) precizno osvjetljavaju naš moderni svijet, a Milo Rau nastavlja tamo gdje je Pasolini posijao sjeme sa svojim marksističkim, revolucionarnim i erotiziranim Kristom. Politički domet "Novog Evanđelja" zapanjujuće se oslikava u sceni u kojoj stanovnik Matere oslobađa svoje sadističke i rasističke nagone koristeći bič na stolici koja bi trebala simbolizirati crnog Krista. Transponirajući biblijsku priču o situaciji migranata u Europi, redatelj ingeniozno kreira mesijansku figuru izvan vremena i prostora i bilježi rijetku vibraciju trajnog povratnog putovanja u kojem Isus komentira stanje potlačenih kao što i oni rasvjetljavaju njegove riječi, moral i njegovu primarnu politiku.
