Novosti

Kronika

Mile Knežević, posljednji preživjeli učesnik proboja na Petrovoj gori: Opet bih u partizane 

Raduje me što je na skupovima velik broj ljudi, među kojima i mladih, i što se tamo govori o onome za što smo se mi kao mladi ljudi borili. Ali me boli što je uništen spomenik koji je otkriven 1981., u koji su Hrvatska i druge republike uložile ogromna sredstva. Mislilo se da će objekt koji je imao i biblioteku te kino dvoranu imati veliko turističko značenje i da će privlačiti ljude na izlete

G4sqiyl202cs9dgafw7thtegdc6

Kakav je bio vaš ratni put prije i nakon proboja ustaškog obruča 14. maja 1942. Na Petrovoj gori?

Na početku rata imao sam 16 godina i živeo sam u selu Vojišnica, kotar Vojnić, koje su prvo držali talijanski bersaljeri, a od kraja jula 1941. ustaše. Oni su zvanično u Vojnić ušli 27. jula s kamionima punim uhapšenih Srba. Tad su uhapsili i mene i strpali me u kamion s pokupljenim ljudima.Tu su bili dvojica ustaša i jedan me pitao koliko imam godina. Rekao sam da imam 13, pustili su me i ostao sam živ. Ponovo su me uhapsili u crkvi "na pokrstu". Bio sam jedan dan u zatvoru dok nije došao izvjesni veterinar Žunac koji je  garantirao za neku grupu ljudi među kojima sam bio i ja, pa su nas pustili. Krio sam se od ustaša koji su hapsili ljude i silovali žene, pa i moju tetku, a onda krišom otišao na Petrovu goru gdje je bilo više partizanskih odreda. Prvo sam došao u odred Vojišnica gdje mi je bio stric, ali me nisu primili jer nije bilo oružja.

Otišao sam u radonjski odred gdje također nije bilo oružja, ali me zadržao kuvar kao pomoćnika. Potom sam radio kod obućara koji je rekao da ću kod njega učiti zanat. U vrijeme pripreme za proboj obruča, s grupom omladinaca izvodio sam smo obuku sa štapovima, a kad se krenulo u proboj krenuo sam i ja, makar bez oružja. U prvom pokušaju nismo uspjeli jer su nas ustaše otkrili, a nakon analize neuspjeha prve akcije, ponovo smo krenuli 13. maja uveče. Došli smo na liniju rovova i razvili se streljački stroj; upao sam u rov u kome je bio jedan ustaški vojnik, ranjen ili mrtav, zgrabio pušku, ušao u stroj i krenuli smo dalje. Kasnije smo se zaobilazno vratili u svoj logor, gdje sam ostao u odredu s puškom. 

Radonjski odred je bio u sastavu Drugog partizanskog bataljona koji je s dva lička i jednim banijskim u Toboliću formirao Prvu ličku udarnu brigadu. Djelovali smo po Lici, Baniji i Kordunu, sve do decembra kad je brigada ušla u sastav šeste ličke, a mi u sastav 15. kordunaške brigade, Osme divizije s kojom sam prošao rat. Kraj rata sam dočekao kao komandir voda s više odlikovanja. Ostao sam u JNA na službi u raznim garnizonima, ne u trupi nego u komandi, a 1973. sam otišao u penziju činu potpukovnika i otad živim u Zagrebu.

Kad sagledate sve što je bilo od 1945., a naročito nakon 1990., da li ste ikad požalili što ste bili u partizanima?

Borio sam se i ne bih požalio čak kad bi se to moralo ponoviti, Bili smo na pravoj strani i borili se za slobodu naroda. A devedesete su posebna priča jer je u Zagrebu bjesnio nacionalizam. Osjećam se potišteno i nažalost, danas ne smijem reći da sam bio oficir, ni da sam bio komunista ni da sam porijeklom Srbin. Sa svoje 92 godine aktivan sam u SABA RH,  a kako surađujemo sa SNV, odlazim na skupove i komemoracije, pa sam ove i 2013. držao govor na Petrovoj gori.

Kako se osjećate na obilježavanjima godišnjice proboja?

Raduje me što je na skupovima velik broj ljudi, među kojima i mladih, i što se tamo govori o onome za što smo se mi kao mladi ljudi borili. Ali me boli što je uništen spomenik koji je otkriven 1981., u koji su Hrvatska i druge republike uložile ogromna sredstva. Mislilo se da će objekt koji je imao i biblioteku te kino dvoranu imati veliko turističko značenje i da će privlačiti ljude na izlete. Sve je uništeno, sadašnje vlasti ne žele, a nemaju ni materijalnih mogućnosti da to obnove, pa je pitanje je da li će ikad više da se obnovi ova svetinja naše revolucije. Svoj dio krivnje imaju i lokalne vlasti koje nisu vodile računa o zaštiti i sprečavanju devastacije; zna se tko je to uradio i tko je kriv - oni koji su nakon Oluje došli sa stokom i kojima je trebao metal za pojila i ograde. Tu je bio i zabran za lov ograđen žicom, koju su uzeli i ogradili svoje posjede. U mom selu Vojišnici, a i u cijelom vojnićkom području gdje je do 1991. bilo 93 posto Srba, ljudi su mali po dva automobila, traktor i svu mehanizaciju. Tih ljudi više nema, otišli su u Srbiju. Tamo teško žive i ne mogu se zaposliti, a ovde se ne mogu i ne smiju vratiti. Umesto njih tu su drugi ljudi, a ja u svojoj rodnoj kući nisam bio već 20 godina. Prolazim pored nje jer su u njoj drugi stanari.

Kronika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više