I ove godine obilježava se godišnjica uspješnog partizanskog proboja iz ustaškog obruča na Petrovoj gori. Zbog epidemioloških mjera i ove godine će, kao i lani, obilježavanje biti skromno bez narodnih skupova i druženja, s polaganjem vijenaca i prethodnim čišćenjem terena oko spomenika Vojina Bakića na Velikom Petrovcu.
Mile Knežević (95), jedan od preživjelih učesnika proboja ustaško obruča 14. maja 1942., za Novosti iznosi sjećanja na te tragične ali slavne događaje.
Nakon ustaške ofenzive u rano proljeće, život se na Petrovoj gori vratio u normalu, ako se tako mogla nazvati ratna svakodnevica. Uz partizanske čete i bataljone Prvog kordunaškog partizanskog odreda, na ovom području žive hiljade srpskih civila izbjeglih iz svojih sela tokom prethodnih napada i ofenziva.
- Kako su im te partizanske snage bile trn u oku, u ranu zoru 9. maja 1942. jake ustaško-domobranske snage u svojoj ofenzivi iznenada upadaju na Petrovu goru. Stežu vojni obruč u cilju uništenja partizanskih snaga i izbjeglog naroda. Za organizaciju i provođenje ofenzive određen je već dokazani ustaški zločinac Ante Moškov. On u svojoj direktivi za provođenje ofenzive zahtijeva: "sve osobe koje se zateknu u Petrovoj gori imaju se poubijati, njihove nastambe, kuće, skloništa i zemunice popaliti, a stoku rastjerati" - govori Mile Knežević.
Tako se u okruženju zateklo 760 boraca, kao i partizanske ustanove, uključujući bolnicu te oko 10.000 izbjeglih s prostora kotara Vojnić i Vrginmost. U cilju zaštite od mogućeg uništenja, štab odreda donosi odluku o proboju ustaškog obruča, te izvlačenju partizanskih snaga i izbjeglog naroda na oslobođenju teritoriju.
- Kako prvi pokušaj proboja obruča u noći s 11. na 12. maj 1942. nije uspio, mi smo se morali povući. Istog dana štab odreda donosi novu odluku da se naredni proboj izvede pod svaku cijenu na manje očekivanim smjerovima - prema sjeveru i istoku Petrove gore i to u ranu zoru 14. maja – nastavlja naš sugovornik.
Odlučeno je da na sjevernom smjeru krenu glavne snage. Drugi partizanski bataljon išao je pravcem Sabljina kosa - selo Sučevići - Jurina Brda, a pomoćne snage, Proleterska četa pravcem Jović kosa - Biljeg - Jurina brda. Na istočnom pravcu, glavne snage činio je Treći bataljon koji se trebao probijati preko Magarčevca, a pomoćne snage, tzv. Vergaševa četa, koja je upućena pravcem preko Travne kose.
- U svanuće 14. maja, u streljačkom stroju, jurišem i iz pokreta iznenadili smo ustaško-domobranske snage i na oba smjera uspješno ovladali linijama njihove obrane. Iako bez oružja, kretao sam se u streljačkom stroju svoje 3. čete. Nakon izbijanja na liniju ustaške obrane, u jednom rovu spazio sam vojnika kako leži i uz njega odloženu pušku. Skočio sam u rov, zgrabio pušku i hitro se uvrstio u streljački stroj. Kroz rupe probijene u ustaškom obruču, kao riječna bujica porekle su kolone izbjeglica, tražeći tako spas i uporište u svojim ranije napuštenim, ali na žalost spaljenim kućama - ističe Mile Knežević. Zarobljenu talijansku automatsku pušku s dva metka u šaržeru, morao je predati jer su njome naoružane starješine, a zauzvrat je dobio kraću pušku koju je dužio značajan dio rata.
Iako su iz obruča na oslobođenu teritoriju kotara Vojnić i Vrginmost stigle na hiljade civila, neki se nisu uspjeli probiti ili su ostali na Petrovoj gori. Njih su ustaše u pročešljavanju terena ubijali ili hapsili te ih potom odvodili u logore. Tom prilikom ustaše su otkrili partizansku bolnicu u rejonu Vrletne stijene i zapalili je. No kako su ranjenici ranije blagovremeno smješteni u zemunice, ostali su živi.
Ustaško čišćenje terena trajalo je jedan dan, nakon čega su se povukli, spaljujući kuće na pravcima povlačenja kao što su to radili i u prethodnim ofenzivama. Vrlo brzo vratili su se partizani i narod.
- Od tada pa nadalje, ustaše više nisu pokretali velike ofenzive, iako bi, često uz pratnju talijanskih tenkova, poslali poneku četu ili bataljon da izvidi teren po obroncima. Veća operacija desila se tokom Četvrte neprijateljske ofenzive kad su Nijemci prošli Petrovom gorom u pravcu Bosanskog novog i Bihaća, ali osim što je narod izbjegao iz svojih provizornih nastambi, smrzavajući se u šumi po snijegu, nije bilo sukoba. Sukoba je bilo na pravcu Karlovac - Slunj gdje su Nijemci uputili tenkove i motorizaciju pa smo ih napadima s uzvisina uz cestu pokušavali usporiti - sjeća se Knežević.
Ozbiljnije je bilo prilikom ofenzive Panther u kojoj su Nijemci i domobrani nastojali uništiti Osmu kordunašku diviziju i Kordunaški odred na Kordunu i Petrovoj gori, a onda Sedmu banijsku diviziju i Banijski odred na Baniji i Šamarici. Operacija je počela 6. decembra 1943. kad je s linije Karlovac - Ogulin prema Petrovoj gori i Šamarici nastupala njemačka 371. pješadijska divizija. S komunikacija Glina - Petrinja - Sunja i Sunja - Kostajnica - Bihać nastupale su 1. kozačka konjička divizija, te dijelovi njemačke 373. legionarske divizije i domobranske 2. lovačke brigade. Do 20. decembra neprijatelj je gotovo na svim pravcima slomio otpor jedinica Četvrtog korpusa NOVJ i prodro na slobodnu teritoriju, pustošeći naselja i pljačkajući stanovništvo. Ali život se i tada vratio na Petrovu goru na kojoj su i dalje uz narod postojale partizanske institucije, kao i bolnica u Pišinom gaju koja je 25. maja 1945. prebačena u Karlovac.
- O privrženosti naroda Korduna narodno-oslobodilačkoj borbi najbolje govori podatak da je skoro svaki treći stanovnik ili njih čak 27,62 posto, dao život za bolju i sretniju budućnost novih generacija Korduna i Hrvatske - zaključuje Mile Knežević.
