Kada je prije pet godina u Kostolcu, kamo ga je otpuhala Oluja, umro Milić Karan, njegova se supruga Kata vratila na Kordun: ondje, u selu davno nazvanom po prezimenu suprugove porodice, živi sa svojom svekrvom Danicom. Obje žene još tuguju za svojim muževima, ali se teškim osjećajima i teškoj kordunaškoj svakodnevnici odupiru zajedno, dijeleći i dobro i zlo.
- Mislim da su sve nesreće ovom našem Kordunu donijeli samo ratovi, ništa drugo. Narod pod Petrovom gorom od pamtivijeka je teško živio, ali te su nedaće bile uobičajene, svakodnevne i nekako prirodne. No za vrijeme i poslije svakog rata, a ja se prisjećam onog koji je započeo 1941. te pamtim dobro onaj iz 1991., ništa više nije bilo normalno ni prirodno. Što je najgore, takvo bi stanje potrajalo cijelu vječnost – kaže nam na početku razgovora 88-godišnja Danica.
Rođena je u Vojišnici, a u Karane je došla 1959., kad se udala za svog Nikolu, također danas pokojnog. U suprugovom rodnom selu par je ubrzo dobio kćer Nedjeljku, koja danas živi u Puli s dvojicom sinova koji joj predano pomažu prebroditi posljedice teške bolesti i brojnih operacija. Potom su Karani dobili i sina Milića.
Sada primam tek mirovinu pokojnog supruga koja nije vrijedna spomena. No kako ove godine navršavam 65-u, pokušat ću objediniti radni staž stečen u Vrginmostu i Požarevcu, kaže Kata
- Iako sam početkom Drugog svjetskog rata imala samo šest godina, jasno se sjećam ustaškog terora nad ovim krajem. Kad se započelo s paležom sela i masovnim usmrćivanjima, najteže je bilo prihvatiti da koljači nisu došli preko mora, iz nepoznatih i dalekih zemalja, nego da su to bili ljudi iz okolice, od kojih smo neke i poznavali. Kakav je to vrag ušao u njih i ispunio ih tolikom mržnjom, ni danas mi nije jasno – nastavlja Danica, čiji se otac Mirko odmah po izbijanju ustanka pridružio partizanima. Borbom protiv zla u narodnooslobodilačkim jedinicama spašavao je i svoju glavu, nakon što je pukim čudom izbjegao premlaćivanje u vojnićkoj crkvi i pokolj u Ivanović-jarku, gdje su ustaše pobili 380 Kordunaša i Banijaca. Mirka je snalažljivošću i sretnim spletom okolnosti spasio jedan veterinar hrvatske nacionalnosti.
Kad je otac otišao u šumu k partizanima, majka Milica je s malom Danicom utočište potražila na Petrovoj gori, da bi potom spas pronašle u narodnom zbjegu - prvo u Lici, a potom u Bosni. U svoju su se Vojišnicu vratile tek kad je Kordun oslobođen, odnosno sa slomom fašističke tvorevine.
- Te smo 1941. protjerani sa svojih ognjišta i tek smo se poslije četiri godine uspjeli vratiti u opustošeno selo te graditi život ispočetka. A onda se nakon pola stoljeća to ponovilo. Opet smo protjerani i opet smo se vratili u razrušen, spaljen i opljačkan kraj. Zlo se nekako vrti i ponavlja, a ako ćemo suditi po vijestima, čini se da vrag ni danas ne spava – sa zebnjom razmišlja starica naglas.
Izbjegavši s Olujom u Srbiju, Daničin i Nikolin sin Milić skućio se u Požarevcu, gdje je sa svojom Katom dobio kći koju će nazvati po majci. Životni bi se vrtlozi te obitelji možda s vremenom smirili da suprug i tata sve odraslije kćeri nije 2017. umro, a njegova udovica ostala sama. Odlučila se zato vratiti na Kordun, pa u brizi za onemoćalu i vremešnu svekrvu pronaći utjehu i novi smisao postojanja.
- Kada smo pokopali Milića, ostala sam sama i često razmišljala o svekrvi Danici koja na Kordunu tuguje za sinom, mojim mužem. Shvatila sam da će nam objema biti lakše ako podijelimo to breme tuge. Svekrva me jedva dočekala i sad već dulje od pet godina dijelimo svakodnevnicu. Prije Oluje sam 13 godina radila u vrginmoškoj Dječjoj trikotaži Velebit, a onda još deset godina staža ostvarila u Požarevcu, ali sada primam tek mirovinu pokojnog supruga koja nije vrijedna spomena. No kako ove godine navršavam 65-u, pokušat ću objediniti radni staž u svoju starosnu mirovinu, pa nam možda bude malo lakše – kaže nam Kata.
Daničina mirovina iznosi svega 306 eura mjesečno i to je uz crkavicu naslijeđenu nakon Milića sav novac kojim dvije žene raspolažu. Unatoč svim naporima, teško ga je rastegnuti za sve potrebe i obaveze, pa se opstanku dovijaju na različite načine. Od najveće im je koristi veliki vrt u kojem sade krumpir i luk, grah i grašak, kupus i drugo povrće od kojeg je moguće pripremiti zimnicu. Par koka ispunjava njihovu skromnu trpezu jajima i tako se nekako dade preživjeti.
- Velike su nam režije, jedva ih uspijemo platiti. Drva, 15 metara, otplaćujemo na kredit, no još nam nisu dostavljena iako smo već puno rata podmirili. Da vam sad počnem nabrajati na što sve moramo rastegnuti tih tristotinjak eura, teško biste mi povjerovali. Najviše me smeta što plaćamo odvoz otpada i naknadu za slivne vode, iako smeća gotovo i nemamo: ostatke hrane pojedu kokoši, a papir zapalimo. Slivne vode su posebna priča, naknadu za njih redovito plaćamo unatoč tome što posljednja tri desetljeća nitko nije došao ovamo očistiti jarke i kanale, pa nam se za jače kiše voda slijeva po dvorištu, a znade ga i poplaviti – jada se Danica.
Život dviju žena u ovoj kordunskoj zabiti prolazi poput tolikih drugih, mimo radara države i svih njezinih službi. No glavno da je sve po zakonu, da su ispodprosječna mirovinska primanja isplaćena, a smisleni i besmisleni troškovi komunalne infrastrukture naplaćeni. Za sve ostalo vezano uz kvalitetu i opstanak ljudskih života državni 'sustav' nije baš briga, a još manje za Daničinu i Katinu nadu da će kadkad i do Karana stići kakav paketić humanitarne pomoći, pokoji metar povoljnijeg ogrjevnog drva ili, čak, neki stručnjak za popravke pukotina od potresa.
