Hrvatska je na stranputici kada je riječ o procesuiranju ratnih zločina. Zaključak je to izvještaja tužitelja Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene tribunale (IRMCT) Sergea Brammertza koji je objavljen u utorak, 18. lipnja, a podnesen Vijeću sigurnosti UN-a. Dokument se odnosi na razdoblje od sredine studenog prošle do sredine svibnja ove godine i riječ je o redovitom izvještaju. Brammertz navodi da je "uzimajući u obzir Strategiju okončanja rada MKSJ-a" Hrvatska "daleko od pravog puta". Tužiteljstvo zbog toga poziva hrvatsku Vladu da posluži kao model i ispuni svoje međunarodne obveze, odnosno osigura pravdu za "brojne žrtve koje još uvijek očajnički čekaju da vide odgovornost za one koji su počinili zločine nad njima".
Pišući o nijekanju i glorifikaciji zločina i zločinaca u cijeloj postjugoslavenskoj regiji, Brammertz navodi i predsjednika Republike Zorana Milanovića. Navodi da je u Hrvatskoj "predsjednik ponovno odlikovao nekoliko osumnjičenika za ratne zločine, uključujući i pojedince koje su kao počinitelji identificirani u presudama MKSJ-a". Te osumnjičenike hrvatske vlasti još nisu istražile, a može se očekivati da će odlikovanja koja dodjeljuje šef države, na pravosudni proces imati obeshrabrujući učinak, navodi se u izvještaju. U tom je odjeljku Milanović u društvu predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika koji negira genocid u Srebrenici te više vladinih dužnosnika Srbije.
Hrvatskoj se zamjera što je u posljednjem desetljeću njezina suradnja s nacionalnim pravosuđima drugih zemalja u regiji znatno pogoršana, a napori hrvatskog pravosuđa koncentrirani su na kazneno gonjenje etničkih Srba u odsutnosti. Zbog toga žrtve ne dobivaju "smislenu pravdu", a počinitelji "uživaju nekažnjivost". Tužilaštvo je i u prijašnjim izvještajima istaknulo velik broj neriješenih zahtjeva koje su druge države regije, posebno BiH, podnijele hrvatskim vlastima. Taj veliki zaostatak je "rezultat hrvatske politike da ne surađuje s drugim zemljama u regiji u predmetima ratnih zločina protiv osumnjičenika koji su hrvatski državljani".
Lani se činilo da je ta situacija razriješena, Ministarstvo pravosuđa obavezalo se obraditi sve neriješene zahtjeve za pomoć iz BiH, ali u međuvremenu je njihov broj povećan na skoro 90. Posljedice su onemogućena regionalna pravosudna suradnja i promicanje nekažnjivosti za zločine koje su u BiH počinili hrvatski državljani. Većina neriješenih zahtjeva odnosi se na izravne počinitelje zločina, ljude koji su ubijali, otimali, silovali i činili druge zločine. "Teško je razumjeti zašto Hrvatska ne pomaže i ne pridonosi pravdi za žrtve tih zločina", navodi Brammertz. Regionalna suradnja je na najnižoj razini u posljednjih nekoliko godina, rezignirano zaključuje tužitelj. Vesna Teršelič, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću kaže da su "Uzastopne vlade u Republici Hrvatskoj imale volje za djelotvorno procesuiranje ratnih zločina samo u vrijeme pregovora o europskim integracijama. Prije početka pregovora i nakon 2013. vlade su policiji, državnom odvjetništvu i sudstvu osiguravale tek minimalna sredstva za rad.
- Predsjednik Milanović, poput niza političara iz drugih postjugoslavenskih zemalja, nažalost ne mari za neke pravomoćne presude Međunarodnog kaznenog suda i domaćih sudova. Samo pridonosi rastućoj poplavi osporavanja sudski utvrđenih činjenica, koja je uvredljiva za preživjele i slabi vjeru u vladavinu prava. Kako ćemo kao društva prevladati posljedice ratne traume ako naši ključni političari ne pridonose humanizaciji odnosa prema stradalima nego dovode u pitanje njihove patnje? Uz već tradicionalnu nezainteresiranost za suradnju sa susjedima, sve važniji faktor postaje i pojačana militarizacija povezana s ratovima u Ukrajini, Izraelu i Palestini - kaže Teršelič.
