Mikola Ridnij ukrajinski je društveno angažirani umjetnik i kustos koji je izlagao u nizu evropskih gradova, uključujući London, München, Stockholm, Budimpeštu, Moskvu i Venecijanski bijenale. Godine 2019. kao kustos gostovao je u zagrebačkoj Galeriji Nova, u sklopu projekta Videoforum, s umjetničkom platformom "Naoružani i opaki" koja se u formi video radova bavila fenomenom ekstremne desnice, militarizacijom ukrajinskog društva i odnosom djece i mladih prema nasilju i oružju. U prikazanim filmovima grupa autora problematizira i patriotski odgoj i vojnu obuku djece koja se nakon ruske okupacije Donbasa počela provoditi u školama i privatnim sportskim kampovima, pa i u organizaciji pripadnika neonacističkog bataljuna Azov. Ridnij je rođen 1985. u Harkovu, a nakon što je posljednjih pet godina živio u Kijevu, s početkom ruske invazije preselio se u Lavov.
Rođeni ste i živjeli u Harkovu, gradu s velikom ruskom manjinom. Kako biste opisali odnose između Ukrajinaca i Rusa nakon smjene vlasti 2004., a potom i ruske okupacije Donbasa 2014. godine?
Prilično je teško definirati što je to ruska manjina u Ukrajini jer općenito u cijeloj zemlji većina ljudi govori i ukrajinski i ruski. Povijesno se na zapadu više govori ukrajinski a na istoku ruski, a razlike su prisutne i na razini regija i gradova. Velik dio društva čine Ukrajinci koji govore ruski, zbog čega je teško odrediti tko je pripadnik ruske manjine, a tko ima jasan ukrajinski identitet, ali govori ruski. Nakon 2004. počele su se osjećati tenzije između onih koji su podržavali revoluciju i onih koji su se tim događajima protivili i imali više proruske stavove, a sporadično se događalo i nasilje na javnim mjestima. Što se tiče samog Harkiva, iako je on 2014. izbjegao sudbinu Donjecka i Luganska u kojima su te tenzije eskalirale u otvoreni vojni sukob, taj se sukob prelio i u njega. Većina ljudi počela je razmišljati o uzrocima tih događaja i reakcijama na njih, a na proruske stavove gledati kao na nešto čiji je neizbježni rezultat rat koji je uslijedio. Harkiv je indirektno osjetio agresiju jer je u susjedstvu Donbasa pa je bilo dosta ranjenih vojnika i raseljenih civila, rat je bio blizu. Što se tiče razdoblja nakon 24. veljače, čini mi se da je čak i jedan dio ranije proruski nastrojenih ljudi počeo mijenjati te stavove jer nisu očekivali agresiju takvih razmjera.
U seriji video radova "Naoružani i opaki" vi i drugi umjetnici bavite se militarizacijom društva, naročito djece i mladih, a u nekim radovima vidi se da je ona za dio njih postala svojevrsni životni stil, neka vrsta njima privlačne supkulture?
Prvo bih htio reći da se moja perspektiva o tom radu donekle promijenila nakon početka rata, prije svega zato što smo podcijenili militarizaciju ruskog društva. Tijekom proteklih osam godina, nakon što je Rusija započela ovaj rat, on se na neki način činio udaljen, ograničen na samo neke dijelove zemlje, dok je u ostatku zemlje svakodnevni život bio miran. Moj i fokus ostalih umjetnika koji su sudjelovali u ovom projektu bio je na tenzijama koje su remetile tadašnju, uvjetno rečeno, mirnodopsku realnost. Bavili smo se militarizacijom i radikalno desnim skupinama od kojih su neke sudjelovale u ratu 2014. i koje su nakon toga nastavile slijediti tu ratnu logiku, tražiti neprijatelje u mirnodopskim uvjetima i projicirati sliku neprijatelja na ljude s drugačijim političkim stavovima ili na manjine kao što su Romi, LGBT zajednica i slično. To su za nas tada bili relevantni problemi, ali danas je situacija drugačija. Sada su Rusija i njezina ideologija veći problem, a rat je donekle izbrisao razlike među ljudima i ujedinio ih u borbi protiv većeg zla. Rekao bih da je generalno projekt izgradnje ukrajinske države, sa svim tim unutrašnjim problemima, sadržavao inherentan princip konkurencije različitih ideologija koje su se međusobno sukobljavale. S druge strane, čini se da u Rusiji ne postoji ta unutrašnja kompeticija, već je u pitanju superkonzervativna totalitarna ideologija koja se projicira s najviših razina tamošnje vlasti i koja se sada želi nametnuti u Ukrajini. No to ne znači da problemi o kojima smo govorili u "Naoružanima i opakima" neće opet biti aktualni kada rat završi.
Smatrate li da će militarizacija i utjecaj krajnje desnice jačati u budućnosti?
To se zapravo već dogodilo nakon rata 2014. No postoji i druga strana te priče, a to je da učestali napadi desnih radikala na različite kulturne manifestacije, LGBT događaje i sve ostalo što su smatrali ljevičarskim ipak nisu oslabili pokret za ljudska prava, dapače učinili su ga jačim. Osim toga, ti napadi nisu bili orkestrirani od vlasti, kao što je to slučaj u Rusiji, država ih je uglavnom pokušavala suzbiti, manje ili više efikasno. Uvjeren sam da se jačanje desnice u godinama nakon okupacije Krima i Donbasa ne bi dogodilo da nije bilo te okupacije. U obrambenim snagama danas ne sudjeluju isključivo pripadnici ekstremne desnice, već ljudi najrazličitijih stavova i vjerujem da bismo se sami uspjeli izboriti s problemom ekstremne desnice da se nije dogodila ova invazija.
Rekli ste da država nije orkestrirala napade ekstremne desnice. No u video radu koji se bavi djelovanjem skupine Nacionalna milicija vidi se da oni ponekad sasvim neometano pod egidom "uvođenja reda" teroriziraju građane?
Ta konkretna skupina bila je povezana s konkretnim figurama koje su tada bile na vlasti, prije svega moćnim ministrom policije Arsenom Avakovim, s kojim su bile povezane i neke druge ekstremističke skupine, uključujući i bataljun Azov. Avakov je prošlog ljeta smijenjen, a u posljednjih godinu ili dvije rekao bih da je utjecaj krajnje desnice počeo slabiti. Uz promjenu vlasti, i unutar samog krajnje desnog pokreta događali su se sukobi za prevlast pa čak i neočekivana povezivanja nekih od njih s liberalima i drugim grupama oko, primjerice, ilegalne gradnje u gradovima. Općenito govoreći, u vrijeme predsjednika Petra Porošenka krajnja desnica bila je jača. I on sam koristio se retorikom desnog populizma, i inače i u predsjedničkoj kampanji 2019., no to mu nije donijelo pobjedu na izborima.
Mislite li da će Ukrajinci biti voljni činiti kompromise i teritorijalne ustupke u cilju zaustavljanja rata?
S jedne strane, čini se da ruski inicijalni plan nije prošao onako kako je zamišljen, što ujedno znači da bi rat mogao trajati dugo. Društvo je trenutno ujedinjeno i bori se protiv agresije, no ne mogu reći hoće li tako biti i za nekoliko mjeseci ili godinu dana. Po meni, za Ukrajinu bi predstavljalo pobjedu da ostane neovisna i da se razvije u demokratsku državu u manje ili više jednakom teritorijalnom okviru kakav je imala prije invazije. Što se tiče kompromisa, čini mi se da ga je relativno lako naći oko točke koja se odnosi na neutralnost, odnosno članstvo u NATO savezu. Što se tiče teritorijalnih pitanja, mislim da će to biti problem i da barem dio stanovništva to neće olako prihvatiti. Imam prijatelje iz Donbasa koji su dvaput sve izgubili, prvo u Donjecku, a sada i u Mariupolju kamo su bili izbjegli, i čini mi se da barem za njih pitanje Donbasa nije nešto o čemu bi trebalo pregovarati.
