Otkako je prije godinu dana ponovno izabran za zagrebačkog gradonačelnika, a naročito u proteklih nekoliko tjedana, Milan Bandić počeo je svoju političku ucijenjenost ostankom na vlasti po svaku cijenu i očiglednu privatnu nervozu, izazvanu nevoljama sa zakonom i s koalicijskim partnerima u glavnom gradu, manifestirati dosad neviđenim izljevima drskosti, bezobrazluka i prezira prema javnosti, medijima, opozicijskim poslanicima, javnim parama i propisima te zdravom razumu. Njegovo infantilno odbijanje da racionalno i pristojno razgovara s novinarima i gradskom oporbom te da donosi racionalne odluke u korist najšireg kruga građana jednim je dijelom posljedica afekta i relativno učestalih ispada bijesa, drugim dijelom negativnih promjena u funkcioniranju ličnosti uslijed dugotrajnog konzumiranja vlasti, trećim dijelom gubljenja dodira s realnošću, dok je četvrtim dijelom obijesno iživljavanje gradonačelnikov primitivni model nošenja s raznovrsnim pritiscima kojima je izložen, mimo pritiska kojem ga izvrgavaju gradonačelničke ovlasti i obaveze. Nad svim time nadvija se jedna generalna frustracija i jedan generalni strah: frustracija zbog toga što ne može pokazati sve što je u materijalnom pogledu stekao unatrag dvadesetak godina; strah da bi mu se, na kraju političkog puta, kad god to bilo, mogla dogoditi osuđujuća presuda i zatvorska kazna, što bi dalo trajni pečat njegovoj biografiji.
Pogledajte sažeti izbor iz Bandićevog političkog opusa u proteklih nekoliko tjedana. Saznalo se da je gradonačelnik za privatno inaćenje u vidu sađenja jarbola te vješanja državnih i europskih zastava pred zagrebačka sjedišta N1 televizije, Hrvatske radiotelevizije, Nove TV i RTL-a uzeo oko pedeset tisuća eura iz gradskog budžeta, teškog inače više od devet milijardi kuna. Učinio je to zato što mu ovlasti dozvoljavaju da mahnito razbacuje javni novac i zato da bi održavao na životu svoj sukob s medijima, jer njemu taj sukob treba da bi se mogao predstavljati žrtvom i da bi mogao telaliti o sveopćoj zavjeri protiv poštenog i pametnog sebe, protiv sebe koji nije ‘žmigavac’ pa time navlači neprijateljstvo medijskih krugova koji bi valjda željeli da on bude ‘žmigavac’, to jest netko tko je slab, popustljiv i nevažan. Nije se uspio oduprijeti pritisku svojih koalicijskih partnera iz stranke Nezavisni za Hrvatsku da Ana Lederer postane šefica Gradskog ureda za kulturu, a gospođa Lederer, poput svog političkog vođe Zlatka Hasanbegovića, raspolaganje kulturnim proračunom, koji iznosi više stotina milijuna kuna, shvaća isključivo prilikom za ideološku osvetu i šikaniranje umjetnika i kulturnih organizacija što se ne uklapaju u njezine nacionalističke poglede. Prvi je na redu, naravno, kazališni redatelj Oliver Frljić, no on sigurno neće ostati jedini. Bandić je nerado prepustio Hasanbegoviću upravljanje gradskom kulturom, jer zna da je to važan moment vladanja, ali otpočetka je bilo jasno da Karamarkovog ministra kulture sudjelovanje u zagrebačkoj vlasti zanima ponajprije zbog tog resora, a taj ga resor zanima samo zbog zagorčavanja života i rada svima koji mu se ne sviđaju, odnosno svima koji u svom javnom djelovanju naginju antifašizmu.
Gradonačelnik mora pristajati na sve Hasanbegovićeve hirove zato što zna da ne smije sebi dozvoliti da ostane bez vlasti: zna da bi mu ostanak bez funkcije i moći itekako zamjerili određeni poslovni krugovi, a i otežao bi svoj položaj pred sudom
Premda Bandića ta situacija privatno ljuti, on naprosto mora pristajati na sve Hasanbegovićeve hirove i ekshibicije – od brisanja Titovog imena s trga kod Hrvatskog narodnog kazališta do krojenja kadrovske politike u sektorima na koje je dotični fokusiran –zato što zna da ne smije sebi dozvoliti da ostane bez vlasti u glavnom gradu: zna da bi mu ostanak bez funkcije i moći itekako zamjerili određeni poslovni krugovi, a i otežao bi svoj položaj pred sudom, što je, rekosmo, njegova primarna preokupacija. Sudbina njegovog prijatelja Zdravka Mamića u tom mu smislu ne može predstavljati ohrabrenje. Kad smo već kod toga, zastanimo nakratko i rezimirajmo dosadašnji tok pravosudnog bavljenja Milanom Bandićem. Počelo je hapšenjima i istragama u listopadu 2014. godine, a nepune četiri godine kasnije doguralo se tek do nepravomoćnog ili nepotpunog sudskog potvrđivanja dviju optužnica u kojima je Bandić okrivljenik. Prva je USKOK-ova optužnica za aferu ‘Štandovi’ u kojoj se Bandiću i njegovom suradniku Ivici Lovriću stavlja na teret da su udruzi U ime obitelji priskrbili nezakonitu korist od najmanje 308 tisuća kuna, ustupajući im bez naknade štandove na kojima su prikupljani potpisi za referendum: Vrhovni sud i dalje rješava žalbu obrane na odluku Županijskog suda o prihvaćanju USKOK-ovog optužnog akta. Druga je optužnica za aferu ‘Agram’ čijih je sedam od deset točaka sud potvrdio, dok su preostale tri vraćene na doradu. Ta optužnica teška je oko 25 milijuna kuna i uglavnom se tiče nanošenja štete gradskom proračunu pogodovanjem privatnim tvrtkama i pojedincima.
Da, jasno je da su Bandić i njegovi advokati poduzimali i najnevjerojatnije akrobacije u opstruiranju postupaka, no kakav je to, zaboga, pravni sistem u kojem gotovo četiri godine nisu dovoljne da se stigne do prvog ročišta na glavnoj raspravi pred prvostupanjskim sudom!? Kako je to moguće? Moguće su samo dvije opcije, pri čemu se ne zna koja je žalosnija: ili je sistem nakaradan i usto kadrovski devastiran ili je Bandić ipak jednakiji od drugih građana.
Iako je nedavno jedva jedvice i zahvaljujući raznim trgovačkim sporazumima unutar koalicije uspio progurati Plan gospodarenja otpadom, baziran na spalionicama i deponijima, Bandiću nikako ne uspijeva efikasno riješiti problem zbrinjavanja metropolitanskog smeća – po periferiji bujaju ilegalna odlagališta na kojima se obrće ozbiljan novac – a razlog tome vjerojatno je u gradonačelnikovim posebnim vezama s poduzećem CIOS u vlasništvu Petra Pripuza i njegovih inozemnih poslovnih partnera. Među točkama optužnice ‘Agram’ koje je Županijski sud vratio na doradu USKOK-u nalazi se i ona o Bandićevom nezakonitom djelovanju u korist Pripuzovog CIOS-a u poslovima odvoza glomaznog otpada. Povezanost je, uostalom, jasno sugerirao sam Pripuz u izjavi u povodu nedavnog četvrtog požara u krugu CIOS-a na zagrebačkom Jankomiru u protekle četiri godine. ‘Da li u tome ima političkih pobuda pojedinaca koji žele na kriminalan način srušiti Milana Bandića, ne želimo spekulirati’, rekao je i nastavio: ‘Nedvojbeno je da je u zadnje vrijeme gospodarenje otpadom postalo aktualna tema, kako u Gradskoj skupštini, tako i diljem Hrvatske. To jest gorući problem u cijeloj Hrvatskoj jer kasnimo s preuzetim obvezama prema direktivi Europske unije. Nedvojbeno je da pojedinci vide svoje mjesto pod suncem napadajući postojećeg gradonačelnika koji nije idealan, ali očito je po glasačima, koji su mu šest puta dali mandat, najbolji i takav kao neidealan.’ Zašto bi netko podmetao požar u CIOS-u ako mu je namjera da politički naškodi Milanu Bandiću? Kako je Pripuz od priče o požaru u njegovoj firmi – požaru u kojem je izgorjelo smeće dovezeno s ilegalnog deponija na Savici – došao do pohvala na gradonačelnikov račun? Zašto Pripuz sam daje povod da ga se dovodi u neprimjerenu vezu s gradonačelnikom?
Gradonačelnik se ne obazire ni na kakva upozorenja u realizaciji svoje zamisli vezane s preuređenjem prostora oko Meštrovićevog paviljona, poznate Džamije, na Trgu žrtava fašizma: osim što je blagoslovio uklanjanje stabla magnolije, dozvolio je, po svemu sudeći, ilegalnu devastaciju kamenih stuba, koje su sastavni dio Meštrovićeve građevine, premda je sasvim nejasno kome su i zašto smetale te stube. S posprdnošću se odnosi prema otkrićima o neobjašnjivo velikom broju svojih putovanja u Rim, kao i prema konceptu sprječavanja interesnog konflikta: ušutkuje i poručuje da može što god hoće, jer on je demokratski izabran po šesti put, pa ako imate nešto protiv, molim lijepo, sačekajte još tri godine do narednih lokalnih izbora, a onda na biračkom mjestu kažite što mislite. Dotad izvolite šutjeti. Tako Bandić shvaća demokraciju: njemu demokracija treba jednom u četiri godine, treba mu kao legitimacija za četverogodišnje prakticiranje samovolje, arogancije i otvorenog podcjenjivanja svih koji propituju njegove poteze i metode. Pritom se za ono što se događa jednom u četiri godine valja dobro pripremiti o javnom trošku: na primjer, predizborno osigurati snižavanje cijena javnog prijevoza i liberalniji pristup prema vožnji bez karte u tramvajima i autobusima, a kad izbori prođu, udariti radikalna povećanja i pooštrenja te odgovornost za to svaliti na upravu ZET-a.
Bandiću ne cvjetaju ruže ni u gradskoj koaliciji s HDZ-om. Na prošlotjednom skupštinskom zasjedanju HDZ je najavio da ne misli podržati gradonačelnikov prijedlog o natječaju za održavanje javne rasvjete u Zagrebu, jer sumnja da se radi o namještenom poslu. To nije jedino sporno pitanje – tu su, naime, i koncept privatizacije NK Dinama, i novi HDZ-ov Zakon o zdravstvenoj zaštiti, i politika upravljanja Holdingom, i plan zapošljavanja u tom megapoduzeću… – ali održavanje rasvjete očito je toliko bitno da je baš ono potaknulo Bandića da zaprijeti svojim, zapravo, jedinim adutom i da sasvim otvori gard kad je riječ o modelu njegovog aktualnog političkog operiranja: ‘Mi ćemo do sljedeće gradske sjednice u srpnju odlučiti tko je u koaliciji sa Strankom rada i solidarnosti. Moramo to podvući, i to ne samo ovdje nego i na državnoj razini.’
Pojednostavljeno, Bandić računa da održavanjem na životu vladajuće koalicije na državnoj razini može osigurati uspjehe u dvama područjima: da mu HDZ bude poslušan i nezahtjevan partner u Zagrebu te da mu vlast bude naklonjena glede ishoda sudskih postupaka koji se vode protiv njega (vidjeti slučaj Branimira Glavaša). Te kalkulacije i tih relacija nema u Bandićevom odnosu sa strankom Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih, pa njihove želje i hirove mora ispunjavati, makar s odgodom. Moglo bi se, međutim, ispostaviti da Bandić znatno precjenjuje svoju ulogu u postojanju vlade Andreja Plenkovića. U ovom trenutku, pod njegovom je ‘kontrolom’ najviše četvero parlamentarnih zastupnika – Kažimir Varda, Željko Lacković, Ivica Mišić i Emina Lekaj Prljaskaj – no veliko je pitanje bi li svi ovi zastupnici, po Bandićevoj naredbi, okrenuli leđa HDZ-u i Plenkoviću. Čak kad bi se i to dogodilo, ne mora značiti da bi se zbio kraj Plenkovićeve vlade, jer u Saboru sigurno ima nekolicina ljudi koje bi se dalo nagovoriti da pomognu opstanku aktualne vlasti. Takvim manevrom, dakle, Bandić bi previše riskirao i zato je njegova igra osuđena na to da vrlo uskoro bude potpuno raskrinkana kao najobičniji blef očajnika. Zna to, naravno, i Bandić, pa zato podebljava ulog i najavljuje novu kandidaturu za predsjednika Republike: kao što je sam kazao, ako i ne može pobijediti, može utjecati na to tko će biti izabran, što je opet trgovačko nadmudrivanje. Vođenje političke kampanje ujedno će mu omogućiti da, uz nastavak opstrukcije, sudske postupke protiv sebe karakterizira političkim obračunom i urotom protiv svoje žarke želje da usreći sve hrvatske građane, a ne samo Zagrepčane. Bandić je, ukratko, napadački pristupio svojoj utakmici života i čini se da mu ta taktika zasad prolazi: s obzirom na ono što smo dosad vidjeli, ne bi bilo iznenađenje da tako ostane do kraja, ali gradonačelnikova nervoza govori da bi ovaj put možda moglo biti drukčije.
