Nakon samo desetak dana od izglasavanja povjerenja, nova je Vlada, kao nijedna dosad, uključujući i onu autokratsku Tuđmanovu, krenula s rušenjem svih rekorda ako se ima u vidu pruženi joj otpor. Uspjela je odraditi tek četiri dana kada je zbog niza afera ostavku podnio ministar branitelja Mijo Crnoja, da bi već šesti radni dan bio obilježen prosvjedom gotovo dvije hiljade građana koji su na Markovom trgu u Zagrebu zatražili njezinu ostavku, zahtijevajući ‘društvo solidarnosti, jednakosti, tolerancije i socijalne pravde’ umjesto ‘društva mržnje, eksploatacije i netolerancije’. Demonstrante je organizirala Radnička fronta pod sloganom ‘Prosvjed izdajnika’, što je prvi veći i zapaženiji izlazak ove stranke na političku scenu.
Bila je to očita pobuna protiv govora mržnje i isključivosti prema drugačijima nakon što je u brzopoteznu konzervativnu revoluciju krenuo HDZ-ov radikal Tomislav Karamarko, upregnuvši u svoja kola revizionističke povjesničare poput ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, sve uz pomoć s jedne strane šutljivog Mosta, a s druge bukača iz redova ‘za dom spremnih’ ratnih veterana-šatoraša i Crkve.
Protest na Markovu trgu iznenadio je brojnošću i medijskim odjekom. Nije to bio ni izbliza prosvjed onih kojima prijeti micanje s državne sise, kako je skup, aludirajući na ukidanje dotacija za neprofitne medije, nazvao slobodni novinar Gordan Malić, u posljednje vrijeme sve češći gost desničarskih portala. Bila je to najava sličnih akcija za koje će, nema sumnje, itekako biti potrebe i koje će u nimalo svijetloj budućnosti hrvatske i europske demokracije pokazati da je od nečinjenja gora jedino – šutnja.
