O vjerskoj indoktrinaciji, koja je u Hrvatskoj u nezaustavljivom porastu, razgovarali smo s Marijanom Bijelić iz Protagore, udruge za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta.
Za vjerski odgoj u zagrebačkim gradskim vrtićima ne plaća se ništa, za razliku od ostalih dodatnih programa, poput stranog jezika ili sporta: on se, naime, plaća kroz porez i prirez, tj. plaćaju ga svi građani bez obzira na to pohađaju li njihova djeca taj dodatni program. Kako komentirate tu diskriminaciju i favoriziranje vjerske indoktrinacije u javnim ustanovama? I koliko je još takvih, manje vidljivih diskriminacija?
Primjeri privilegiranja Crkve, odnosno crkvene hijerarhije u odnosu na obične građane su mnogobrojni i teško ih je sve navesti. Jedan od najvećih problema sustavno je nametanje katoličke ideologije u javnim institucijama u Hrvatskoj, osobito u odgojno-obrazovnim: tu se cilja na malodobnu djecu koja još nisu stekla sposobnost kritičkog mišljenja i koja se od takve indoktrinacije ne mogu obraniti. Ako želite masovno usaditi neke ideje, naravno da nećete naplaćivanjem svoje djelatnosti na vidljiv i direktan način negativno utjecati na broj onih koji će ih usvojiti. Cilj je da vaša meta ne bude svjesna da sama plaća indoktrinaciju kojoj je podvrgnuta, a pomaže i ako je naplaćujete i od onih koji joj se ne žele podvrgnuti. I, naravno, želite pristup najranjivijima, odnosno što mlađoj djeci, kojoj se putem vrtićkog i školskog vjeronauka sustavno nameće katolička ideologija.
Jačanje moći Crkve
Perfidnost takve indoktrinacije najbolje je opisala psihologinja Gordana Kuterovac Jagodić, koja kaže da je ‘vjerski odgoj u vrtićima zapravo najviša i najperfidnija razina indoktrinacije, jer djecu vrbuje dok su još malena i dok još ne mogu promišljati apstraktne pojmove, poput svjetonazora. Ona će ondje učiti neke pjesmice, molitve i rituale koje bi mogla naučiti i kod kuće, od roditelja. No istovremeno će usvojiti i neki osjećaj pripadnosti grupi. Neće naučiti neku filozofiju ili teologiju. Ona će se vjerskog odgoja sjećati samo na nekoj razini ugode ili lijepih osjećanja. To je slično onome što se radi kroz reklame: da se klijenti pridobivaju u što je moguće ranijoj dobi, a za cijeli život. Primjerice, da se sjećaju kako im je bilo lijepo ići u Mekdonalds s roditeljima. Vjerski odgoj u vrtićima cilja na tu razinu pamćenja ugodnih emocija kroz druženje, zajedničko pjevanje i sl. Na taj način djeca mogu dobiti neke jednostavne odgovore koje kasnije više neće promišljati’.
Katolička crkva privilegirana je dakle na svim razinama: širom su joj otvorena vrata javnih institucija, uključujući i odgojno-obrazovne i javne medije, i ima poseban status pred zakonom, odnosno izuzeta je iz obveze poštivanja nekih zakona, dopušteno joj je da na mala vrata (ne samo na teritorij Hrvatske nego i u njezine institucije) uvodi kanonsko pravo, pred kojim nismo svi jednaki. I, naravno, ostvaruje bezbrojne materijalne privilegije, koje koristi za širenje svoje ideologije, što opet koristi za podređivanje ljudi i jačanje svojih materijalnih privilegija – dakle to je zatvoren krug, odnosno spirala prema dolje, u smislu jačanja moći Katoličke crkve i slabljenja institucija države i prava običnih ljudi. Jačanje crkvene moći znači jačanje moći crkvene hijerarhije da upravlja životima običnih ljudi.
Izigrana lijeva politika
Kod religijsko-indoktrinacijskih programa u javnim institucijama inicijativa gotovo nikad nije došla odozdo, od običnih građana. Takvi se programi redovito uvode odozgo – uvode ih država i njezine institucije u nečasnom braku s katoličkom hijerarhijom
Nedavna odluka o uvođenju vjerskog odgoja u dubrovačke vrtiće diskriminatorna je po više točaka: tko bi od javnih službi nominalno sekularne države na to trebao reagirati i kako?
Mislim da bi trebali reagirati Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, Agencija za odgoj i obrazovanje, pa čak i Sabor, jer je sustavna diskriminacija koja, nažalost, nastaje kao rezultat privilegiranja katoličke hijerarhije (a donekle i hijerarhija nekih drugih religijskih institucija) hrvatska svakodnevica. Zanimljivo je, kako prenosi ‘Dubrovački dnevnik’, da je u provedenoj anketi samo 16 roditelja iskazalo interes za vjeronaučni program u vrtićima, ali je edukacija ljudi za provedbu takvog programa odrađena bez provjere interesa; Crkva uz svesrdnu pomoć ljudi na pozicijama, primjerice ravnateljice Dječjih vrtića Dubrovnik, pa i MZOS-a (koji, standardno, u tome ne vidi ništa sporno), pokušava u tamošnje vrtiće ugurati svoj indoktrinacijski program. Još bih jednom istaknula da kod religijsko-indoktrinacijskih programa u javnim institucijama, od vrtića i škola do sveučilišta, inicijativa gotovo nikad nije došla odozdo, od običnih građana. Nijedan od takvih programa nije uveden zbog interesa i zahtjeva građana, oni se redovito uvode odozgo – uvode ih država i njezine institucije u nečasnom braku s katoličkom hijerarhijom, pa i onda kad nadležni imaju nedvojbene pokazatelje da je većina ljudi protiv uvođenja takvih sadržaja.
Vlada Zorana Milanovića podržava tzv. Vatikanske ugovore, odnosno protivi se njihovom ukidanju ili izmjeni unatoč tome što su, po svemu sudeći, ne samo protuustavni nego i duboko štetni. Po tom se pitanju ne razlikuje od HDZ-a, koji je nametnuo te ugovore?
Takve poteze mogu prokomentirati kao sustavno izigravanje bilo kakve lijeve politike od nominalnih socijaldemokrata i kao priklanjanje moćnicima, a na štetu većine običnih ljudi, u čijem bi interesu lijeva vlada trebala raditi. Bez dosljednog truda oko načela jednakopravnosti svih ljudi te jačanja i emancipacije potlačenih skupina ljevica nema nikakvog smisla – osim ako je sama sebi svrhom, ali tada više ne možemo govoriti o ljevici. Kod nas postoji i taj zazor od ljevice, na koji SDP pristaje u korist vlastite štete, pa se vodeći ljudi stranke vole proglašavati lijevim centrom; po meni, i jesu populistički centar, no to nije nešto što bi im služilo na čast. O razlozima takvog postupanja možemo samo nagađati: ne mogu znati koliko je tu nekompetentnosti, odnosno nemogućnosti da se dosljedno vodi određena politika, da se propagiraju i ostvaruju određene ideje, a koliko oportunizma i populizma u smislu procjene da će se na vlasti lakše održati ako podilaze crkvenoj hijerarhiji i zajedno s njom vladaju narodom, umjesto da rade za njega.
