Upravo je započela nova školska godina s novim mjerama kojima su se škole prilagodile. Sve se rješava! Maske, temperature, strelice, nemiješanje razreda itd. Međutim, ne rješava se problem djece koja ne idu na vjeronauk pa roditelji svjedoče kako im se u školama ‘preporučuje’ da djeca ostanu u razredu na satu vjeronauka. Ove rečenice dio su peticije koja je do zaključenja teksta prikupila više od pet tisuća potpisa. Peticiju su pokrenuli roditelji djece koja ne pohađaju vjeronauk, zahtijevajući trajno rješenje za izostanak alternative tom izbornom predmetu u obrazovnom sustavu. Svemu je prethodila akcija pojedinih roditelja, koji su djecu izvlačili iz škola za vrijeme trajanja vjerskog nauka.
Situacija je eskalirala do te razine da je čak i ministar obrazovanja Radovan Fuchs najavio uvođenje izbornog predmeta u osnovne škole po uzoru na etiku u srednjim školama. Najava je neuobičajena zato što trenutna situacija, u kojoj ne postoji drugi izbor osim vjeronauka, nije plod indiferentnosti ili previda sustava prema ireligioznim obiteljima. Upravo suprotno: radi se o ciljanom i dugogodišnjem planu hrvatske izvršne politike i pravosuđa da zaustave alternativu vjeronauku u osnovnim školama. Otpor traje najmanje 20 godina, a zadnjih desetak godina razne su vlade imale priliku uvesti obrazovne politike uz pomoć kojih bi se izbjegla i aktualna situacija. Mimo javnih rasprava, koje su s vremena na vrijeme problematizirale izostanak izbora kod osnovnoškolske djece, to se ponajviše vidi u kronologiji jednog sudskog postupka. Taj postupak još nije završen, jer zadnjih sedam godina čeka pravorijek Ustavnog suda. No sadržaj presuda nižih sudova koji su doveli do ustavne tužbe precizna je ilustracija odnosa zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti prema djeci čiji su roditelji odlučili da ne pohađaju vjeronaučnu nastavu.
Hrvatski sudovi prihvatili su argument resornog ministarstva prema kojem su škole dužne organizirati druge aktivnosti za učenike koji ne pohađaju vjeronauk. No brojna svjedočenja pokazuju suprotno, baš kao i iskazi svjedoka koje su sudovi odbili saslušati
U siječnju 2013., kad je na vlasti bila koalicija predvođena Zoranom Milanovićem, udruga Protagora za zaštitu prava ireligioznih osoba podnijela je tužbu protiv Ministarstva znanosti i obrazovanja. Povod je bio Nastavni plan i program za osnovne škole iz 2006. godine, u kojem je izborna nastava opisana kao koncept različitih izbora. No u stvarnosti izbora nije bilo: ili su djeca mogla ići na vjeronauk ili na hodnik. Odvjetnički tim Protagore ustvrdio je da se radi o diskriminaciji.
‘Učenici koji ne žele odabrati (katolički) vjeronauk kao izborni predmet zbog svojih vjerskih, svjetonazorskih i/ili drugih uvjerenja stavljeni su u nepovoljniji položaj u odnosu na učenike koji pohađaju vjeronauk. Oni određeni broj sati provode u školi bez ikakvih odgojno-obrazovnih sadržaja. Ti su učenici, prema tome, diskriminirani u smislu Zakona o suzbijanju diskriminacije’, stajalo je u tužbi, u kojoj je navedeno i da se krši Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja roditeljima jamči odgoj i obrazovanje djece u skladu s vjerskim i filozofskim uvjerenjima. U tužbi su predložili svjedočenje roditelja i djece koja su izravno pogođena diskriminatornim odnosom hrvatskog obrazovanja, kao i školskog psihologa.
Pola godine kasnije, Županijski sud u Zagrebu odbio je tužbu bez saslušanja svjedoka. Sud je ustvrdio da njihova svjedočenja nisu potrebna za meritum postupka. Tužba je odbačena pod obrazloženjem da Nastavni plan i program za osnovne škole ne diskriminira nikoga jer svima pruža jednaku mogućnost upisa u vjeronauk kao izbornog predmeta. Sud je, ukratko, cijeli predmet tužbe sveo na tvrdnju da je sve po zakonu jer je svakome učeniku pod istim uvjetima u Hrvatskoj dostupan vjeronauk. Nepostojanje nekog drugog izbornog predmeta u presudi je pritom potpuno razdvojeno od sadržaja Nastavnog plana Ministarstva obrazovanja, pod obrazloženjem da je na školi kako će organizirati nastavu.
Protagora je u žalbi navela kako se radi o pogrešnoj primjeni materijalnih prava: nikada nisu sporili da je svakome dostupan vjeronauk. Problem je u tome što nema alternative vjeronauku, zbog čega je dio učenika doveden u nepovoljni položaj. Za razliku od suda, udruga je ustvrdila da je Nastavni plan i program ključan zato što se njegovih odredbi moraju pridržavati sve škole. Argumentacija je pritom proširena i na niz drugih nezakonitosti koje po mišljenju Protagore Ministarstvo obrazovanja proizvodi ovakvom politikom. Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) presudio je prije nekoliko godina da je Poljska diskriminirala učenika kojemu nije omogućeno pohađanje predmeta ‘religija/etika’. Budući da mu svjedodžba nije sadržavala ocjenu, ESLJP je presudio da mu je tako narušeno pravo da se od njega ne zahtijeva otkrivanje vjerskih uvjerenja ili okolnosti na temelju kojih bi se moglo zaključiti da li je religiozan ili ne. U Hrvatskom kontekstu to znači da učenici koji ne pohađaju jedini izborni predmet u svjedodžbama nemaju ocjenu, čime se javno deklarira da nisu išli na vjeronauk. No prvostupanjski sud imao je drugačije obrazloženje, u skladu s retorikom da nijedno dijete nije diskriminirano jer svatko može upisati vjeronauk. U presudi je poručio da vjeronauk ne znači i vjersku opredijeljenost onih koji ga pohađaju, pa samim time ni ocjena u svjedodžbi ne otkriva vjersku opredijeljenost ili ireligioznost. Protagora je stoga u žalbi ustvrdila da se sud cijelo vrijeme rukovodio pogrešnom argumentacijom, koja je uzrokovala i uskratu prilike da na ročištima uopće dokaže kako je ključan izvor svih navedenih problema Ministarstvo obrazovanja i njihov Nastavni plan i program za osnovne škole.
Evropski sud za ljudska prava presudio je prije nekoliko godina da je Poljska diskriminirala učenika kojemu nije omogućeno pohađanje predmeta ‘religija/etika’
U drugostupanjskoj presudi, međutim, Vrhovni sud je potvrdio pravorijek Županijskog suda. U presudi je navedeno da nije bilo povrede odredaba parničnog postupka, uz prihvaćanje argumentacije suda prvoga stupnja. Fokus je i dalje ostao na vjeronauku, a ne na njegovoj nepostojećoj alternativi. Vrhovni je sud, naime, posebno naglasio da je vjeronauk ušao u nastavni plan hrvatskog školstva temeljem međunarodnog sporazuma koji je Hrvatska devedesetih potpisala s Vatikanom. Nejasno je otkud ova argumentacija, osim kao odgovor na žalbu u kojoj se spominjao predmet pod nazivom vjeronauk/etika, koji bi Kaptol možda mogao protumačiti kao kršenje sporazuma sa Svetom Stolicom.
U slučaj se, kao tužena stranka, uključilo i resorno ministarstvo. Umjesto pozitivnog odgovora na prvotni zahtjev da u osnovno školstvo konačno uvrsti alternativu vjeronauku koju sada najavljuje Fuchs, država je u sudskom postupku sudjelovala s nekoliko ciničnih manipulacija koje su na koncu prihvatila oba suda. Ministarstvo je ustvrdilo da je prema nastavnom planu i programu vjeronauk samo jedan od izbornih predmeta u osnovnim školama. No u istom dokumentu jasno stoji da je u prva tri razreda osnovne škole vjeronauk predviđen kao jedini izborni predmet. U višim razredima izbor se sastojao od vjeronauka ili nekog stranog jezika. Pored toga, sudovi su prihvatili argument ministarstva prema kojem su škole dužne organizirati druge aktivnosti za učenike koji ne pohađaju vjeronauk. No brojna svjedočenja koja su zadnjih desetak godina objavljena u medijima pokazuju suprotno, baš kao i iskazi predloženih svjedoka koje su sudovi odbili saslušati. ‘Roditelji tih učenika učestalo ističu kako za njihovu djecu nije organizirana nikakva alternativna nastava niti sadržaji, te takva djeca vrlo često ostaju na školskom hodniku. Ta djeca vrijeme najčešće provode prepuštena sama sebi, a često se pribjegava samo naizgled plemenitoj ponudi pozivanja djece da prisustvuju satu vjeronauka kako ‘ne bi bila sama’, a s ciljem da ih se ipak uvede u nastavu vjeronauka’, stoji u žalbi koju je Protagorin pravni tim na koncu poslao na Ustavni sud.
Tamo su navedeni i konkretni efekti ovakvog obrazovnog programa. ‘Posebno je štetno što su ovakvoj diskriminaciji izložena djeca kod kojih se stvara osjećaj isključenosti i, posljedično, manje vrijednosti i to u posebno osjetljivoj dobi socijalizacije i sazrijevanja’, stoji u ustavnoj tužbi, u kojoj je citirano i istraživanje UNICEF-a. Prema tom istraživanju, sama djeca u Hrvatskoj procjenjuju da se ‘djeca najlošije ponašaju prema onoj djeci koja ne idu na vjeronauk’. Posebno je, k tome, naglašeno da učenici koji ne pohađaju nastavu vjeronauka ne odabiru svojevoljno boravak na školskom hodniku ili drugdje za vrijeme nastave. ‘Prisiljeni su napustiti nastavu za vrijeme vjeronauka koji je, posve neprikladno, s obzirom na položaj vjeronauka unutar rasporeda sati izjednačen s ostalim predmetima’, navedeno je, između ostalog.
Opisani slučaj, koji tek treba dobiti pravorijek na Ustavnom sudu, a možda potom i na Evropskom sudu za ljudska prava, pokazuje da se izvršna vlast Republike Hrvatske svjesno opire uvođenju alternative vjeronauku, koristeći pritom naramak poluistina koje su sudovi posljedično objeručke prihvaćali. Odgovor na ovakav odnos države prema nemalom postotku svojih građana može se kriti i u činjenici da Katolička crkva, poslovično utjecajna u političkim krugovima, ne voli konkurenciju. Vjeronaučna nastava drugih konfesija po razmjerima i utjecaju u tome kontekstu ne predstavlja prijetnju. Problem, nerijetko javno manifestiran s oltara, leži u pogubnosti ateizma koji se često poistovjećuje s predmetom etike, pogotovo ako je takav nauk dostupan najmlađim uzrastima kojima je trenutno uskraćen u Hrvatskoj.
Hrvatska politika za takvo rezoniranje pritom ima i određenu nadzakonsku podlogu. U prvom članku spomenutog sporazuma sa Svetom Stolicom stoji da se u cijelom hrvatskom odgojno-obrazovnom sustavu ‘uzima u obzir vrijednosti kršćanske etike’. Tumačenje ove maglovite odredbe, koja je temelj međunarodnog sporazuma, toliko je podložno političkoj arbitrarnosti da je iz nje moguće zaključiti kako izvršna politika u jednom od scenarija može učenicima uskraćivati nereligijsku ‘etiku’ u nastavnom programu. Odredba bi, k tome, teško preživjela test ustavnosti kao eklatantni primjer vjerske pristranosti.
No kao što je poznato, Ustavni sud se u nekoliko navrata proglasio nenadležnim da odlučuje o vjeronauku ili Vatikanskim ugovorima, ističući da nema ovlasti preispitivati međunarodne sporazume. Pravi adresat je Hrvatski sabor, koji još dugo neće imati većinu dovoljno hrabru da dovede u pitanje niz izrazito spornih odredbi koje su u sporazumima s Katoličkom crkvom. Uz vrijednosti kršćanske etike koje se trebaju uzimati u obzir u obrazovanju, u jednom od ugovora stoji eklatantni primjer zahtjeva za medijskom cenzurom, prema kojem se država obvezuje da će u sredstvima javnog priopćavanja biti ‘poštivani osjećaji katolika i temeljne ljudske vrijednosti etičke i vjerske naravi’, ili duboko neustavan članak prema kojem ‘u slučaju sudske istrage o kleriku zbog možebitnih krivičnih djela predviđenih krivičnim zakonikom, sudske vlasti će o tome prethodno obavijestiti nadležne crkvene vlasti’.
No povod aktualne rasprave oko alternativnog predmeta ne tiče se vjeronauka, nego činjenice da najmlađi uzrasti u osnovnim školama nemaju drugog izbora. Politika i sudstvo njihova prava, doduše, uporno ravnaju prema katoličkom nauku. U normalnim okolnostima to znači izbacivanje na hodnik, a u izvanrednim, kao što je aktualni pandemijski trenutak, najmudriji je boravak na satu vjerske indoktrinacije.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
