Dobili ste nagradu Prozak za "Kraljevstvo koje to nije". Kako je nastao tekst?
Pisala bih povremeno između prekarnih poslova, kradući od sna. Ideja rukopisa je zaživjela u proljeće 2020. U jednom trenutku sam bila kao Pale sam na svijetu. Znalo bi proći po 10-ak minuta, a da nikoga ne sretnem na ulici. Dogovorila sam se s nekoliko uličnih prodavača, koji su zbog pljačke i privatizacije 1990-ih ostalih bez posla, da ćemo se na praznoj terasi zatvorenog kafića viđati u točno određeno vrijeme, sve dok karantena traje. Uzeli bismo kavu za van i sjeli. I tako je rođena ideja o jednom čudnom Kraljevstvu. Najteže je bio smisliti naslov. Na kraju mi ga je prijatelj Roko predložio. Ime junakinje Klucije je isto tako stvarno. Kako primarno živim od instrukcija, saznala sam za trend davanja K plus imena. Ostalo je povijest.
Zašto ste se odlučili za satiru?
Negdje sam pročitala frazu koja se pripisuje Oscaru Wildeu, a koja otprilike ovako glasi "Ukoliko želite nešto ozbiljno prenijeti, nasmijte ljude. Ili vas neće poslušati." Zato sam odabrala humor da uputim što se ovdje stvarno događa, bar iz moje vlastite vizure.
Fikcionalna zemlja o kojoj pišete po mnogočemu je i Hrvatska. Kako ste krojili odmak od stvarnosti?
Nije riječ o tolikom odmaku od stvarnosti. Politička elita na ovim prostorima godinama priča bajke narodu. Te bajke su izgrađene na određenim kulturnim mitovima koji se perpetuiraju kroz razne društvene obrasce, poput mita da je u inozemstvu bolje i da se ovdje ništa ne može, da si uspješan ako imaš para koje su se preko noći stvorile. Ne postoji stvarno kazneno procesuiranje za gospodarski kriminal jer, kad bi se tako nešto dogodilo, spriječila bi se buduća društvena šteta i kao društvo i država bismo se mogli razvijati korak naprijed, a ne dva koraka nazad. Krenula sam pisati crpeći izvore iz vlastite povijesti. Većinu života sam provela u malome slavonskome mjestu Trnjanski Kuti koje se nalazi nadomak Slavonskog Broda, odmah uz granicu s BiH. Stariji bi se često našli na drvenoj klupčici ispred kuća i pričali priče, njegovali bi usmenu tradiciju. Odrastajući sam uočila kako mjesto vječno ima više godina no stanovnika. Kad sam završila školovanje, vlastiti mit mi je postao pronaći posao. Uglavnom, nije bilo teško naći inspiraciju za pisanje. Problem je bilo kako je učiniti probavljivijom.
Kakvoj reakciji čitatelja se nadate? Što želite postići pisanjem?
Nadam se da čitateljstvo uopće postoji i da još ima živih ljudi koji se nisu predali. Cilj književnosti bi bio katarzično suočavanje sa stvarnošću. Živimo u vremenu neoliberalizma u kojem se promiče atomizirani pojedinac, nesolidarnost i dehumanizacija. Da Leonardo da Vinci živi danas na ovim prostorima, morao bi skupljati boce i voziti Uber da preživi. Ne bi nikoga zanimalo tko je i što može, već tko stoji iza njega. Zato je bitno uputiti na trenutnu stvarnost oko nas, a ne pisati s odmakom od 150 godina da se netko na autora ne bi naljutio. Na nama je da izgradimo bolje, humanije društvo.
