Svoju prvu nonfikcionalnu knjigu ‘Čitajući sebe i druge / Razgovori o zanatu’ Philip Roth je organizirao troslojno: u prvom je dijelu složio vlastite intervjue iz vremena senzacionalnih uspjeha svojih ranih romana, ponajprije slavne ‘Portnoyeve boljke’, izvorno objavljene 1969. godine. Uz njih je dodao nekoliko elegantnih eseja, uključujući i ‘antologijski’ ‘Pisanje američke proze’, ‘Zamišljanje jevrejstva’ i esej o Kafki ‘Uvijek sam želio da se divite mom postu’, da bi u trećem sloju uvrstio nekoliko intervjua koje je sam uradio sa svojim omiljenim autorima (Singer, Levi, Appelfeld, Kundera itd.), a sam vrh ove zamamne literarne poslastice ukrasio je epohalnim esejom o Saulu Bellowu.
Na prvi pogled, ova Rothova knjiga možda izgleda kao pokazivanje mišića: on je naprosto superioran u svim književnim formama, s obje strane mikrofona u formi intervjua, također i kao esejist i kritičar, i premda ga bije glas velikog narcisa, Roth u ovoj knjizi ne zida spomenik samom sebi – da mu je to bila namjera, vjerojatno bi s lakoćom napisao kitnjastu autobiografiju – no interesantno je što ju je organizirao kronološki, pa je knjigu lako moguće čitati i kao svojevrsnu ‘alternativnu’ autobiografiju, ali autobiografiju bez činjenica, autobiografiju svedenu na bitne fenomene pisanja i čitanja, i razgovor o literaturi. Vlastitim se životom u ovoj knjizi Roth bavi u granicama svojih knjiga koje nikada nisu bile samo autobiografske, što znači da je udio ‘pikantnih’ biografskih ‘holivudskih’ detalja manje-više slučajan i neznačajan: brak sa slavnom engleskom glumicom Claire Bloom spominje samo zbog toga što u Engleskoj nije mogao pisati, a trač o navodnoj strasnoj ljubavnoj vezi s Barbrom Streisand spominje kao budalasti kuriozitet (‘tu ženu nikada nisam upoznao’).
Mnogo je važnije što ova knjiga precizno prati Rothovu preobrazbu iz nadobudnog inteligentnog književnog mladca, provokatora-otpadnika, koji nije dozvolio da ga uništi rani uspjeh ‘Portnoyeve boljke’, knjige koja se u međuvremenu iščilila u amblematsko djelo književnih šezdesetih, u odgovornog mainstream intelektualaca koji se opsesivno bavi ozbiljnim temama identiteta, židovstva i holokausta. Bilo bi prejednostavno ustvrditi da je riječ o običnom procesu odrastanja, uozbiljavanja i sazrijevanja – podsjetimo da je ‘Portnoyeva boljka’ još uvijek remek-djelo, čija je iznimna literarnost u potpunosti postala vidljiva tek nakon što je ishlapio površni lak kontroverznosti – Roth je u ‘Portnoyevoj boljci’ seks iskoristio kao farsični podrivački element naizgled uglednog građanskog života i napisao roman koji se na komičan način bavi kršenjem porodičnog autoriteta.
U ranim intervjuima Roth je interesantan, nadobudan, drzak i pomalo kurčevit sugovornik, primjeren imidžu koji je njegovao u šezdesetima i sedamdesetima, no zanimljivo da nije ‘omlitavio’ kad se sa seksa i tabua bacio na teme politike, židovstva, holokausta, ili na maratonsko iščitavanje Kafke i Brune Schulza. Roth je odličan esejist, strpljiv u autopoetičkim tekstovima i neočekivano okretan u ulozi ispitivača. Njegovi intervjui s Primom Levijem, Appelfeldom i Singerom čisti su dokazi da intervju može biti veličanstvena literarna forma: posebno je dirljiv razgovor s Levijem koji bi, da nije bilo rata i progona, sa zadovoljstvom proživio povučen porodični život i kojem je u konačnom saldu osmogodišnji boravak u Auschwitzu bio jedina prava životna avantura. Sudbina je, kaže Levi, ‘odlučila da pustolovinu pronađem u užasnom haosu ratom zahvaćene Evrope’ (str. 311).
I dok je iz razgovora s Kunderom i Ivanom Klimom već ishlapio emigrantsko-politički naboj, tekstovi o Kafki i Bruni Schulzu gore od aktualnosti: Roth sa Singerom, recimo, razgovara isključivo o Schulzovoj literaturi – što je donekle drsko jer Singer o literaturi ima reći i nešto drugo osim o Schulzu. Od razgovara s Appelfeldom nastao je tankoćutan tekst: svoju mučnu priču – Appelfeld je kao osmogodišnjak pobjegao iz logora i čitav rat prolunjao po rumunjskim i ukrajinskim selima – protumačio je i ispisao ‘preko’ Kafkine poetike, žaleći (str. 321) što je Brunu Schulza otkrio prekasno.
Ova Rothova knjiga nije samo jedna u nizu koja se bavi ukorijenjenošću i neukorijenjenostima, emigracijom, apatridnošću, antisemitizmom, holokaustom i sličnim temama: Rothov živopisni karakter i neiscrpan literarni talent od ovih su tema oblikovali zaista jedinstveno književno djelo.
