Prvi broj Vjesnika, u ilegali tiskanoga glasila Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, izašao je 24. lipnja 1940., a posljednji 72 godine kasnije - 20. travnja 2012. godine. S početkom Drugoga svjetskog rata u ovim krajevima, točnije od kolovoza 1941. godine, u zaglavlju lista stajala je parola "Smrt fašizmu, sloboda narodu!", koju će kao svoju prihvatiti cijeli narodnooslobodilački pokret, tada u sve snažnijem zamahu. Od 1942. Vjesnik se štampao u kordunskim Tomićima kraj Drežnice, od 1943. na Kapeli, a u siječnju 1945. godine, nakon nekoliko seljenja redakcije za partizanskom vojskom, stigao je u Split.
Šapić je emotivno vezan uz spomenički kompleks kojem poznaje svaki dio jer je do devedesetih bio zaposlen na njegovu održavanju
U šumi stoljetnih bukava nedaleko Ključara pod Petrovom gorom još stoji brvnara ratnog uredništva, skrivena od pogleda bujnim gustišem, ali relativno dobro očuvana do današnjih dana. Štoviše, nakon što je lani nevrijeme dobrano oštetilo neugledni drveni objekt koji se nalazio u sklopu Centralne partizanske bolnice, općinske vlasti Vojnića inicirale su obnovu za koju je od potrebnih dvjesto tisuća kuna, Ministarstvo kulture RH izdvojilo 150.000. Radovi su sada u punom jeku. Čedomir Studen iz Kreativne udruge, općinskog partnera u održavanju spomeničkoga kompleksa, kaže da je prije šest godina pokrenuta inicijativa umrežavanja ratnih bolnica bivše državne zajednice s ciljem da dobiju zaštitu UNESCO-a. Vojnić je bio itekako zainteresiran za revitalizaciju i rekonstrukciju kompleksa na Petrovoj gori, jer time ne samo da bi bio očuvan jedan povijesni lokalitet nego i unaprijeđen turizam u ovom dijelu Korduna. Napominje da udruga čiji je član, daje svoj obol dugometražnom dokumentarnom filmu o spomeniku na Petrovcu, koji snimaju studenti zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti.
Unatoč nepovoljnim vremenskim uvjetima, sanacija Vjesnikove tiskare teče prema planu, pa će drveno zdanje uskoro biti nadsvođeno obnovljenim krovom. Radovima rukovodi tesarski majstor Đuro Šapić iz Maličke, i sam vrlo dobar poznavatelj Petrove gore. Iako rođen nakon Drugog svjetskog rata, od ranog je djetinjstva s uzbuđenjem i pažnjom slušao priče starijih o zbjegovima Kordunaša i Kordunašica pred terorom, o šumskoj partizanskoj bolnici i tiskari, ali i herojskom proboju neprijateljskog ustaškog obruča na Biljegu.
- Jako sam ponosan što sudjelujem u sanaciji partizanske ratne štamparije. U neposrednoj blizini bila je kovačnica, pa odjeli u kojima su zbrinjavani ranjeni i bolesni borci, ali i izbjegli mještani okolnih sela. Tiskara je već treći objekt spomeničkoga kompleksa na kojem radim: prije tri godine obnavljali smo operacijsku salu na koju je palo stablo, a prije desetak godina zemunicu doktorice Marije Šlezinger za najteže ranjenike – kaže nam Šapić.
Sretan i ponosan - Đuro Šapić
Na nekadašnjoj se štampariji obnavlja tavanski prostor, pa se zgrada pokriva biber-crijepom, identičnim nekadašnjem. Šapić je itekako emotivno vezan uz spomenički kompleks kojem poznaje svaki, pa i najskriveniji dio jer je od 1981. pa sve do sukoba devedesetih bio zaposlen na njegovu održavanju, uz ostalo i "kao nekakav šefić", kaže nam, koji se brinuo o svemu što se ticalo NOB-a na legendarnoj Petrovoj gori. I danas nerijetko sam dođe do partizanske bolnice, obiđe groblje stradalih boraca i Kordunaša, pa onda još satima razmišlja o mukama ljudi koji su bili sudionici i žrtve tih strašnih vremena.
- Uvjeti u kojima je radila bolnica, pa i štamparija, bili su takvi da ih danas teško tko može uopće razumjeti. Jedno je kad o tome čitaš u knjigama ili na internetu, a drugo kad ti o svemu tome pričaju preživjeli. Kako sam iz ovoga kraja, slušao sam priče iz prve ruke i to je nešto sasvim drugačije od onoga što ti govore učitelj ili Facebook: hrabrost tih ljudi, njihova odlučnost i uvjerenost da se bore i umiru za pravu stvar, s ničim se ne mogu usporediti - razmišlja Đuro naglas.
Povijest njegove obitelji neraskidivo je i duboko vezana uz NOB i narodni ustanak na Kordunu: majka Milka bila je članica mjesnog partizanskog odbora u Maličkoj, a njezin brat, Đurin ujak Vujo Lončar, zaslužio je partizansku spomenicu jer je kao prvoborac prošao teške muke i nevolje, uz ostalo i u Centralnoj bolnici na Petrovoj gori, koju sada eto, njegov nećak obnavlja.
- U napadu na Topusko ujak je bio ranjen u obje ruke, a te su se ozljede vrlo brzo inficirale. Kako se do 'normalne' bolnice tada nije moglo, njegova je sestra, kasnije moja majka, pribjegla staroj narodnoj medicini: pustila je da te grozne i upaljene rane, muhe zagade svojim crvima koji su iz rana 'isisale' sav gnoj i spriječile da se infekcija proširi. Ujaka su nešto kasnije do kraja sredili ovdje, u partizanskoj bolnici, pa je još dugo poživio, doguravši do čina pukovnika Jugoslavenske narodne armije. Takva vam je, eto, bila ta borba Kordunaša i Kordunašica, koja se upravo ovdje na Petrovoj gori itekako splela i dotakla moje familije. Pa kako onda ne bih bio sretan i ponosan što sudjelujem u obnovi ovoga spomenika – zaključio je prisjećanjem i retoričkim pitanjem naš razgovor Đuro Šapić.
