Kiša će. Ne ćuti se u kostima, koliko u kosi. Tek je svanulo, ali kao da nije, tamni oblaci pritišću Salentinsku nizinu. Na željezničkom kolodvoru u Brindisiju svega desetak putnika.
Ovo je jedna od krajnjih postaja Trenitalie, Lecce je jedini veći grad južnije na ruti. Nismo popili ni prvu kavu, a na kolodvoru nas legitimiraju karabinjeri. Standardna procedura, kažu.
Kolodvorski kafić još se nije otvorio, pa stignemo na zidiću razmišljati o Georgesu Nagelmackersu, rođenom sredinom 19. stoljeća, belgijskom inženjeru koji je dizajnirao prve europske luksuzne vlakove. Imao je dobar pedigre za takvu životnu opsesiju – šukundjed Pierre Nagelmackers osnovao je prvu belgijsku banku 1747. godine. Kad se Georges kao tinejdžer nesretno zaljubio u rodicu, familija ga je poslala u Ameriku, gdje se deset mjeseci odljubljivao putujući po zemlji. Po povratku u Europu nastavio se školovati pa osmislio željezničku liniju koja je išla od Ostendea na obali Sjevernog mora do Brindisija na vrhu talijanske pete. Pothvat se pokazao uspješnim, bilo je dovoljno bogatih i dokonih i zaljubljenih u rodice. Sljedeći je korak bio vlak koji povezuje Europu i Aziju – tako je Nagelmackers počeo raditi na prvom Orient Expressu. Kako se u Brindisiju danas gleda na povijest putnika prve klase i orijentalističkih maštanja ipak nećemo istraživati, od kolodvora se radije spuštamo prema lučkoj šetnici.
Prije dvije godine, u Brindisiju je zbog branja pomidora na vrućini od 40 stupnjeva preminuo 27-godišnji migrantski radnik Camara Fantamadi, koji je na rad u Italiju došao iz Malija. Nakon njegove smrti, u Apuliji su zabranjeni poljoprivredni radovi ljeti tijekom najtoplijih sati dana
Na glavnoj gradskoj ulici srećemo ženu koja je taman postavila stolice na terasi slastičarne. Usmjerava pogled prema nebu, pa diže obrve i maše glavom. Dio stolica miče, sklapa i naslanja uza zid. Table pod palmama podsjećaju nas da iz grada redovno voze trajekti prema Grčkoj. Na jednoj od njih smjestio se galeb, procjenjuje gdje će ovoga jutra na marendu. Brindisi je najvažnija prometna veza Grčke s Italijom i zapadnom Europom, a u samom centru grada nalazi se zaljev u kojem je smještena luka. Uz Grčku, najvažnije su destinacije Albanija i Hrvatska. Samo nekoliko trajektnih kompanija radi tijekom čitave godine, ali dovoljno da u luci uvijek bude neke akcije. Ovoga jutra za dinamičnost brinu grupa radnika koja se vrti oko tereta s jednog od manjih brodova s kontejnerima i dvojica ribara koji su se na plastičnim kantama udobno smjestili uz more. S druge strane luke na obali stoji spomenik palim pomorcima, masivna kamena struktura koja podsjeća na kormilo broda.
Lukom lunjamo dugo, prolazimo kraj malih brodica, na hrpe nabacanih mreža, restorana, kioska, starih vojnih zgrada. Pljusak nas hvata najednom, kad smo već prošli dio grada u kojem su sve ugostiteljske radnje, na lučkoj ledini. Spas nalazimo ispod metalne nadstrešnice, koja vodi u malu prostoriju. U njoj je postavljeno dvadesetak fotografija lokalnih ribara, a sa zidova vise i papiri s pjesmama. Čini se kao izbor iz njihove poezije, ali sve je na teškom dijalektu, pa se mučimo da odgonetnemo, kako točan sadržaj, tako i koncept ove iznenadne izložbe. Čim kiša stane, nastavljamo put, malo sunca i puno kave čeka nas na terasi kafića parsto metara dalje.
Stol do nas sjedi Francesco, kvartovski starosjedilac koji nam odmah poručuje da smo dobar grad odabrali i da je šteta što turisti zaobilaze Brindisi. Što se kiše tiče, žali se da će mu ove godine propasti sve trešnje. Apulija je najveći proizvođač trešanja u Italiji, regija drži 35 posto domaće proizvodnje tog voća. Jako je i maslinarstvo, oko 40 posto talijanskog maslinovog ulja proizvede se ovdje.
– Ali nema to više tko brati! Fali radnika - komentira Francesco.
Nakon jagoda, šparoga, artičoka, dolazi sezona trešanja, marelica, breskvi, pomidora, grožđa, maslina. Deseci tisuća migrantskih radnika i radnica upogonjeni su u poljoprivredni sektor Apulije. Mnogi rade bez ugovora u sustavu poznatom kao "caporalato", prisiljeni su plaćati stanarinu tzv. kaporalima ili posrednicima koji dogovaraju poslove i prijevoz radnika na polja. Primaju uglavnom minimalne plaće, žive u lošem smještaju i rade i do 14 sati dnevno. Francesco nam objašnjava da je talijanska vlada nedavno uvela nove mjere kojima se pojednostavljuje zapošljavanje umirovljenika, studenata i primatelja socijalne pomoći.
Arena dalla Vittorija nekada je dočekivala Hajduk, sada ugošćuje golubove (Foto: Ivana Perić)
Prije dvije godine, u Brindisiju je zbog branja pomidora na vrućini od 40 stupnjeva preminuo 27-godišnji migrantski radnik Camara Fantamadi, koji je na rad u Italiju došao iz Malija. Nakon njegove smrti, u Apuliji su zabranjeni poljoprivredni radovi ljeti tijekom najtoplijih sati dana.
– Ali nikome ne pada na pamet zabraniti minimalnu plaću! A najteže je raditi u poljoprivredi, jedino je građevina napornija od toga - kaže Francesco.
Pri trećoj kavi prebacujemo na veselije teme, komentiramo nedavne uspjehe Napolija, treću titulu u povijesti kluba, nakon 33 godine iščekivanja.
– Nije samo Napoli uspio ove godine, i mi smo se plasirali u treću ligu, i to prvi put nakon 33 godine! Jeste li za to čuli? - pita Francesco.
Kažemo da nam je prvi glas, pa odmah nazdravljamo za Brindisi. Pridružuje nam se čitava terasa, dok Francesco citira izjave kapetana Brindisija Simonea D’Anne, koji je suigračima i navijačima povodom povratka u Serie C kazao: "Za neke će 14. maj 2023. biti običan datum, ali za nas u Brindisiju je povijesni. Ispisali su ga oni koji su oduvijek iskreno vjerovali, grupa ljudi koji su se postupno upoznavali, u početku jedni drugima gotovo nepoznati, ali shvaćajući da samo zajedno, pomažući jedni drugima možemo učiniti nešto izvanredno."
U kasno popodne laganim se korakom vraćamo prema centru grada. Ispred kebaberije naziva Paris velika je gužva. Miris mesa miješa se s mirisom školjki i ribe duž čitavog korza. Pred sumrak prolazimo kraj zida na kojem stoji spomen ploča Antoniu Vincenzu Giganteu. Godine 1933. Gigante se pridružio centralnom komitetu Komunističke partije. Iste je godine uhićen u Milanu i osuđen na 20 godina zatvora. Deset godina kasnije zarobljen je u koncentracijskom logoru Renicci, iz kojeg je, s brojnim Jugoslavenima, uspio pobjeći. Stigao je do Trsta, kasnije u Istri i Dalmaciji pomagao organizirati partizane. Pretpostavlja se da je ubijen u logoru u Trstu 1944. godine.
Izjutra zorom Trenitaliom putujemo dalje prema Bariju. Promatramo kroz prozor polja, nekada žitnicu poznatu po izvozu pšenice, sada raznoliku paletu vinograda, trešanja, bajama, smokava, maslina. Dio ljudi u vlaku u Bari putuje na posao, i tako svakoga dana, duže od sat vremena vožnje u jednom smjeru.
Kako dan odmiče, Bari je sve življi, na svakom ćošku zveckaju boce piva, dobro i povoljno crno vino toči se na čaše, tinejdžeri se spuštaju na molove uz lungomare. Na jednom od molova netko velikim crvenim slovima traži zagrljaje, netko crnima poručuje Albaniji da je voli. Djeca igraju nogomet na stijenama
S kolodvora se i ovdje drito spuštamo prvo u luku. Preko Barija je na tisuće izbjeglica i ranjenika tijekom Drugog svjetskog rata iz Jugoslavije prelazilo u Italiju i dalje u Egipat. Brodom Bakar u luku je Hajdukova NOVJ momčad uplovila početkom juna 1944. godine. Uplovili su među potopljene brodske olupine, a ispred njih se pružao pogled na srušene gradske četvrti na obali. Nijemci su grad teško bombardirali noć prije. Prvu utakmicu u Južnoj Italiji Hajduk je odigrao 13. juna u Moli di Bari, protiv momčadi britanskog garnizona.
Najznačajniju utakmicu, onu protiv reprezentacije britanske vojske, Hajduk je igrao tri mjeseca kasnije na Stadio della Vittoria. Prema tom stadionu sada tjeramo noge, danas se zove Arena della Vittoria. Uz cestu se redaju lučka skladišta, derutne zgrade, livade kojima dominira divlja mrkva. Visoke stabljike, pri vrhu im sitni bijeli cvjetovi izgledaju kao kišobrani napravljeni od čipke. Prave prašinarke, divlje mrkve podnose suše i oskudice, svugdje i svagda nađu svoje mjesto u poljima i uz ceste. Na raskrižju ispred stadiona dočekuje nas spomenik Mediteranskim igrama koje su u Bariju održane 1997. godine.
Na stadionu bilježimo masovnu posjetu golubova koji komotno zauzimaju vanjske i unutarnje prostore. U čitavom kompleksu srećemo samo čistačicu koja kudi golubove jer im nije sveta ni oprema ragbi kluba Tigri koji ovdje igra utakmice (nogometni klub Bari, trenutno drugoligaš, utakmice od 1990-ih igra na stadionu San Nicola). Reflektori na stadionu su zahrđali, biljke mirno rastu podno tribina. U jesen 1934. stadion je svečano otvorio Benito Mussolini, kao jedan u nizu lijepih modernih nogometnih zdanja kojima su se fašisti dičili. Stadion Benito Mussolini u Torinu, Littoriale u Bologni, Giovanni Berta u Firenci, Edda Ciano Mussolini u Livornu, Vittoria u Bariju – gradilo se punom parom diljem Italije.
"Utakmica još nije počela, a mi smo već pobijedili", konstatirao je o istrčavanju na teren 23. septembra 1944. Hajdukov Šime Poduje. Među 50 tisuća gledatelja jugoslavenske i britanske bolničarke prikupljale su dobrovoljne priloge u korist ranjenika i izbjeglica. Momčad Hajduka na teren je izašla u sastavu: Petar Brkljača, Ljubomir Kokeza, Jozo Matošić, Slavko Luštica, Dušan Bjelanović, Branko Bakotić, Ivo Alujević, Ervin Katnić, Miljenko Batinić, Frane Matošić i Ive Radovniković. Na Stadio della Vittoria danas nema nikakvog spomena na tu utakmicu, nesumnjivo najveći sportski događaj u Drugom svjetskom ratu. Čistačica nam kaže da nikad nije čula da se takvo nešto ovdje odvilo, a nije joj poznat ni Hajduk kao klub.
Spomen ploča komunistu Antoniju Vincenzu Giganteu u Brindisiju (Foto: Ivana Perić)
Dok na podu ispred stadiona ispijamo vodu prisjećamo se da je Ljubomir Kokeza u memoarima "Uvijek vjeran bijelom dresu" pisao kako je Hajdukova ekipa bila čest gost britanskih avijatičara na vojnim aerodromima po Italiji. Na jednom od tih gostovanja, na aerodromu u San Severu, iznenadio ga je događaj nakon utakmice s nogometnom momčadi južnoafričkog eskadrona. I na tom su aerodromu komandni kadar i piloti bili Britanci, kojima su južnoafrički crnci služili kao čistači i konobari, pa su ih tom prilikom za večerom posluživali. "Između ovih crnih simpatičnih vojnika i nas stvoren je odmah drugarski kontakt, jer mi nismo vidjeli razloga da s njima ne budemo prijateljski i ljubazni kao i s ostalim savezničkim vojnicima", piše Kokeza.
Večera ide dalje, a u nekom trenutku britanski oficir konobarima naređuje da napuste dvoranu. Izvana se čuju krikovi, Kokeza osjeća bijes, ali Poduje ga u zadnji tren sprječava da izađe, svjestan da bi se taj potez mogao iskoristiti protiv Hajdukovaca. "Sutradan su oni kod doručka posluživali samo nas, a na njihovim licima opažali su se tragovi svježih udaraca. Bili su toliko hrabri, da nikoga drugog tog jutra nisu htjeli poslužiti, protestirajući na taj način zbog sinoćnjeg nehumanog postupka", piše Kokeza.
Od stadiona se vraćamo nazad do centra grada, pa još malo zapadnije uz more, do velike javne plaže Pane e Pomodoro. Prostrana pješčana plaža primamila je prve junske kupače, a oni koji se ne kupaju grickaju focaccie s pomidorima i sgagliozze, komadiće palente pržene u ulju. Ime po kruhu i pomidorima plaža je dobila jer su od davnina ljudi ovdje dolazili bez ikakve posebne "opreme", sa šugamanom i marendom.
Plaža je i danas turističkom infrastrukturom potkapacitirana i zbog toga bivanje na njoj osvježava više nego temperatura mora i kupanje. Kako dan odmiče, Bari je sve življi, na svakom ćošku zveckaju boce piva, dobro i povoljno crno vino toči se na čaše, tinejdžeri se spuštaju na molove uz lungomare. Na jednom od molova netko velikim crvenim slovima traži zagrljaje, netko crnima poručuje Albaniji da je voli. Djeca igraju nogomet na stijenama, skaču u more unatoč tome što nebo opet najavljuje kišu.
Na jednoj od stijena cigaretu dijele Mbaye i Aida, oboje iz Senegala. Kažu nam da su se upoznali u Bariju, oboje su u Apuliji na poljoprivrednom radu. Komentiraju da nisu navikli na kišu u ovom periodu godine. Aida je u Senegalu od djetinjstva radila na plantažama kikirikija.
– Nekad smo bili među glavnim svjetskim proizvođačima kikirikija, ali zemlja se istrošila. Samo smo to uzgajali, ništa se drugo nije sadilo - govori.
Mbaye dodaje da za uzgoj kikirikija ne treba puno vode, za razliku od bajama ovdje na jugu Italije.
– Ne treba puno, ali ipak treba nešto. A prevelike su suše u Senegalu zadnjih desetljeća - dodaje.
Komentiraju i da ih Bari svojom lučkom konstitucijom podsjeća na Dakar.
– Možda je do mora. Kad sjedim ovdje čini mi se da bi Dakar mogao biti preko puta. Nekad na trenutak pomislim da i jesam u Dakru. Ali Atlantik je ipak malo žešći, rijetko kad ovako miruje - kaže Mbaye.
