Ponekad se čini da bi se hrvatski muzeji radije spontano samozapalili nego kritički kontekstualizirali život i rad naših Povijesnih Velikana. Ne mora se raditi o tome da su ti Velikani osobno pravili ražnjiće od dojenčadi, palili živu štenad zlatnih retrivera ili bili upravitelji konclogora – bilo kakva "nezgodna" pitanja moraju biti strogo izbjegnuta, a biografija pročišćena kako bi se uklopila u ukiseljenu građansko-nacionalističku viziju povijesti. U prijevodu, umjesto s kompleksnim biografijama, posla tako redom imamo s plošnim hagiografijama koje sustavno reproduciraju mitologizaciju hrvatske povijesti iz 1990-ih, držeći njenu institucionalnu sliku strogo tamo gdje je tada i (za)ostala.
Muzej grada Zagreba jedna je od ustanova koja je dugo bila zadužena za održavanje takve talačke situacije, o čemu je, analizirajući njegov stalni postav, krajem 2021. iscrpno pisao naš Hrvoje Šimičević u povodu sukoba oko izbora njegove nove ravnateljice. Nakon niza peripetija, na to je mjesto konačno izabrana Aleksandra Berberih Slana, dotadašnja ravnateljica Muzeja narodnog oslobođenja u Mariboru. U dvije godine koliko je Berberih Slana provela na čelu MGZ-a, pomaci su u programskom smislu spori, što se dobronamjernom promatraču mora učiniti bar dijelom razumljivim, uzevši u obzir kadrovsku i infrastrukturnu situaciju koju je naslijedila, kao i šire probleme postbandićevske, a potom i postpotresne i postpandemijske konsolidacije gradskog (kulturnog) sutava.
Dobra prilika da MGZ napravi zaokret u skladu s autorefleksivnim tendencijama u suvremenoj muzeologiji ponudila se u obliku najzahvalnije moguće građe – vlastite povijesti. Naime, u travnju ove godine otvorena je multimedijalna izložba "Lašovski – utemeljitelj", koja kroz minipostav u glavnoj zgradi Muzeja i građom bogatu virtualnu izložbu pripovijeda o životu i djelu osnivača i prvog ravnatelja i kustosa MGZ-a Emilija Lašovskog. Međutim, ono što u teoriji predstavlja fantastičnu studiju slučaja koja nam može poslužiti da kritički prikažemo formiranje naših kulturnih i baštinskih ustanova i njihovu ulogu u izmišljanju nacionalne tradicije, a sve s ciljem da problematiziramo izgled naših institucija i naš odnos prema baštini danas, u praksi se na primjeru ove MGZ-ove izložbe pretvorilo u idolizaciju Lašovskog koja u magli ostavlja ograničenja njegovog rada i potencijalno sporne elemente njegove biografije.
Leksikon "Tko je tko u NDH" pokazuje da je Lašovski u tom periodu bio suradnik niza tiskovina, u kojima je uglavnom objavljivao povijesne crtice, stavljajući implicitno svoj rad na izgradnji nacionalne tradicije u službu ustaškom medijskom aparatu
Drugačije, zapravo, teško da je u samom startu moglo biti – izložba je, između ostalog, realizirana u partnerstvu s Družbom "Braća hrvatskog zmaja", čiji suosnivač je 1905. s Velimirom Deželićem bio sam Lašovski. Osim što je bio i njen prvi Veliki meštar, naš Utemeljitelj je, doznajemo, u družbi nosio "zmajsko ime Zmaj Brloški, kojem je kasnije dodao i Ozaljski, zatim naslove Prazmaj-osnivatelj, časni brat Hrvatskoga zmaja te Prejasni (Serenisimus)". Cijela se ova provincijalna parodija masonstva u virtualnom dijelu izložbe međutim pripovijeda mrtvo ozbiljno, kao da je riječ o nečem uzvišenom i značajnom, a ne komičnom ili bar vrijednom trezvenog odmaka. Uostalom, riječ je o organizaciji u koju je 2007. "zazmajen" pokojni Milan Bandić AKA Zmaj od kamenitih vrata IV. te koja među svojim ciljevima navodno ističe "njegovanje i promicanje iskonskoga hrvatskog značenja", što god to bilo.
No s obzirom na to da je Družba početkom 20. stoljeća oko tog romantičarskog kiča okupljala utjecajne pripadnike nacionalno-prosvjetiteljski orijentiranog plemstva i građanstva, Lašovski je s te pozicije i uz veliki osobni angažman uistinu odigrao ključnu ulogu u osnivanju i životu nekoliko važnih gradskih ustanova – osim Muzeja grada Zagreba, to su i gradska knjižnica i arhiv te Dobrovoljno društvo za spasavanje u Zagrebu kao preteča hitne pomoći. Virtualna izložba taj njegov angažman dobro dokumentira – čitamo, primjerice, o njegovim zaslugama za udomljavanje današnjeg Državnog arhiva u zgradi na zagrebačkom Marulićevom trgu u kojoj se još uvijek nalazi, a zatim i o njegovom vođenju te institucije u kojoj će ostati sve do umirovljenja 1939. Posebna je dakako pažnja pridana osnivanju MGZ-a, uređenju njegovog prvog doma u prostorijama iznad Kamenitih vrata, prikupljanju prve građe i cjeloživotnoj povezanosti Lašovskog s tom ustanovom.
Iz svega toga ocrtava nam se lik Lašovskog kao zaslužnika građanske kulture i hiperproduktivnog vrtlara nacionalne mitologije. Međutim, zašto bismo morali prihvatiti takav okvir, zašto ne bismo kritički pretresli takvu vrstu tradicije koju je Lašovski – uistinu neumorno i pedantno – gradio? Doznajemo, primjerice, o trudu koji Emilij & D Dregons ulažu u njegovanje "zanosnog kulta zrinsko-frankopanskog", poput ekshumacije ostataka dvaju Hrvatskih Mučenika i njihovog konačnog prebacivanja u zagrebačku katedralu. No ta nam se pak grobarska avantura prenosi, što bi braća Englezi rekli, et fejs velju, a ne recimo kao nacionalno bulažnjenje koje treba sustavno demistificirati, uključujući i ulogu koju dan-danas ima u nacionalističkoj konstrukciji hrvatske povijesti.
Tu dolazimo i do ključnog problema koji čini da MGZ-ova izložba počinje plesati na rubu revizionizma. Naime, "Lašovski – utemeljitelj" vrlo maglovito i šturo adresira činjenicu da je njen protagonist, usprkos starijoj dobi, bio aktivan i za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Kako doznajemo, u prvim je njenim mjesecima imenovan na poziciju ravnatelja Ratnog arhiva i muzeja NDH, s koje je doduše smijenjen nakon nekoliko mjeseci. U tekstu u virtualnom dijelu izložbe navodi se apologetski kako Lašovski "nije bio dorastao novim političkim sustavima koji su uspostavljeni tijekom i poslije Drugoga svjetskog rata" te da je "vrlo brzo izgubio naklonost novih režima". Na stranu ton suptilnog izjednačavanja ustaškog i komunističkog "režima" u tipičnom registru građanskog revizionizma (Lašovski kao mali čovjek u vihoru povijesti), ni u jednom trenu nije do kraja jasno kako je to Lašovski marginaliziran za vrijeme NDH. Primjerice, leksikon "Tko je tko u NDH", u koji je uvršten kao istaknuti kulturni radnik, donosi nepotpuni popis publikacija u kojima je objavljivao za vrijeme NDH, pokazujući da je bio suradnik niza tiskovina u kojima je uglavnom objavljivao povijesne crtice, stavljajući implicitno svoj rad na izgradnji nacionalne tradicije u službu ustaškom medijskom aparatu – pa tako, primjerice, 1943. u Novoj Hrvatskoj nevino piše o potočiću Ilici, dok isti taj list bljuje fašističku propagandu. Iz te perspektive pomalo cinično djeluje konstatacija na stranici izložbe kako se Lašovski "ponašao kao lojalan državni službenik u svakoj vladajućoj opciji unutar određenog razdoblja" – jest, ali jedna od tih opcija je bila ustaška.
Iz dostupne građe ne iskaču eksplicitno grozni doprinosi Lašovskog ustaškim tiskovinama. Da nije aktivno zakrvavio pero, uostalom, pokazuje i činjenica da ga ratni pobjednici nisu suviše gnjavili. Štoviše, virtualni dio izložbe donosi i vrlo srdačnu zahvalu kratkotrajnog poslijeratnog upravitelja MGZ-a Krešimira Filića na njegovim novim donacijama Muzeju. No kako uvrstiti a ne problematizirati činjenicu da Lašovski u časopisu Zagreb – revija Društva Zagrepčana 1942. godine u povodu 700. obljetnice Zlatne bule, dok je grad centar kolaboracionističkog režima koji vrši surovi teror nad svojim građanima, piše kako "Zagreb je bio, jest i ostat će vazda hrvatski grad i središte hrvatskoga rada i hrvatskih težnja! On će vazda biti spreman na rad za dobro domovine, naroda, vjere, svojih predja i doma svoga!"
Na prvi pogled, ništa evidentno strašno – samo jedan "lojalan državni službenik" koji izražava ljubav prema gradu kojem je toliko dao. Ili?
Ova izložba nam sigurno neće ponuditi jasan odgovor na to pitanje.
