S Linom Veljakom s Filozofskog fakulteta u Zagrebu razgovarali smo o tri tipa kritike 'Praxisa', kulturi i politici sjećanja na to vrijeme, te o danas, u teorijskim praksama dominantnom ekonomicističkom pristupu zbilji. Završili smo sa razmatranjem razlika među generacijama marksista i upozoravanjem na opasnosti od dogmatizma svake vrste.

Zanimljivo je da se sada u novim i u značajnoj mjeri pomodnim i pomodarskim postjugoslavenskim studijima, prije svega studijima kulturologijskog karaktera, fenomen 'Praxisa' potpuno preskače i prešućuje, kao da toga nikada nije ni bilo. Govori se o disidentstvu, govori se o kontrakulturi, o rocku, kulturi svakidašnjeg života... Ne znam o čemu se sve ne govori, istraživanja se provode, ali 'Praxis' ostaje totalno prešućen

Faze u politici sjećanja

Vrijedna historiziranja je sudbina sjećanja na 'Praxis'. U tome je bilo više faza?

Možda su najinteresantnije posljednje dvije, one poslije prevrata na početku 90ih. Prva od tih počinje 1989-1990., kada se, konkretno u Hrvatskoj, 'Praxis' od nove vladajuće elite – koja je, zanimljivo, jednim dijelom personalno podudarna s progoniteljima 'Praxisa' iz vremena kada je on bio trn u oku savezu komunista (Vlatko Pavletić), ali ima i novih likova (Franjo Tuđman), te onih koji su došli iz emigracije da skrše 'zmajevo sjeme' (Jure Zovko) – proglašava antihrvatskom ujdurmom, jednim jugounitarističkim glasilom. I tako ispada da je 'Praxis' nešto najgore što se uopće hrvatskoj kulturi ikada i dogodilo. Da se tu radi o izdaji velikog formata. Zanimljivo je da nakon druge promjene, one početkom ovoga milenija, nema više, barem ne s oficijelne strane, te vrste denuncijacija i diskvalifikacija (naravno, antagonisti koji su još živi misle jednako kao i prije, pa to ponekad i spominju, ali je to sada sasvim marginalno i zanemarivo). Ono što je puno zanimljivije jest da se sada u novim (i u značajnoj mjeri pomodnim i pomodarskim) postjugoslavenskim studijima, prije svega studijima kulturologijskog karaktera, fenomen 'Praxisa' potpuno preskače i prešućuje, kao da toga nikada nije ni bilo. Govori se o disidentstvu, govori se o kontrakulturi, o rocku, kulturi svakidašnjeg života... Ne znam o čemu se sve ne govori, istraživanja se provode, ali 'Praxis' ostaje totalno prešućen.

Ali u studiju kulture nema razrađenijeg upuštanja u ocjenu niti uže političke povijesti, npr. idejnih borbi u SK-u i na partijskim kongresima?

Toga ima među historičarima, pa su oni usput pokušali spominjati i 'Praxis'. Nemam kompletan uvid u ono što se tu radi, ali ono malo što sam vidio, dosta je površno i shematski. Najčešće nema dovoljne razine senzibilnosti za kompleksnost fenomena 'Praxis'.

Nije li glavni razlog tome u 'jugoslavenskom višku' koji nije bezostatno prevodiv u novokomponirane nacionalne kulture, gdje si svaki današnji entitet naprosto uzima svoj komad kolača?

I to je jedan element, ali on nipošto nije centralni. Volio bih istaći jednu jesenas izašlu knjigu, onu Darka Suvina 'Samo jednom se ljubi', koja spada, moglo bi se reći, u žanr kulturologijske studije Jugoslavije. U njoj se 'Praxisu' posvećuje adekvatno mjesto i tom se fenomenu pristupa na adekvatan način, što je jedinstven slučaj u kulturologijskim studijama.

Što se tiče recepcije, postoji nekoliko zbornika, no oni su posvećeni pojedinim osobama. Tu su dva zbornika o Gaji Petroviću, te po jedan zbornik o Milanu Kangrgi i o Danku Grliću, kao i Akademijina spomenica Predragu Vranickom. Ako stvari postavimo i malo šire, pa u krug 'Praxisa' uključujemo i one koji su samo u nekim momentima surađivali u časopisu i sudjelovali na Korčulanskoj školi, pa poslije iz raznih razloga otpali ili se distancirali – tim zbornicima možemo pridružiti i one o Vanji Sutliću i Danilu Pejoviću. Pejović je uz Petrovića bio jedan od dvojice glavnih i odgovornih urednika, ali je 1966. napustio 'Praxis' zbog neslaganja u pogledu stava 'Praxisa' spram CK SKH, odnosno novog kursa afirmacije nacionalne, a u stvari nacionalističke inteligencije.

Tri tipa kritike 'Praxisa'

Na okruglom stolu 'Aspekti praxisa' govorili ste o tri tipa kritike 'Praxisa'. 

Ja sam shematski postavio tu tipologiju. Budući da je shematska, ona ne može biti pretjerano precizna, ali mislim da može pomoći snalaženju u tim kritikama. Prvi smjer kritike sam definirao kao građansko-konzervativni. To je tip kritike koji se realizira u sferi filozofije i politike. U filozofiji centralno mjesto te kritike zauzima prigovor da 'Praxis' napušta pravu, uzvišenu filozofiju, philosophiu perennis, za volju banalnog aktivizma, pa čak i za volju legitimiranja ideje revolucije. A poznato je, kažu zastupnici te koncepcije, da svaka revolucija nužno rezultira terorom, nasiljem i propašću. Što se tiče dimenzije političkog, ta kritika ima svoju specifičnu hrvatsku dopunu. U novije vrijeme, zanimljivo, i u Srbiji se pojavilo nekoliko istovjetnih ocjena, samo što je u njima Hrvatska zamijenjena Srbijom. U oba slučaja radi se o Josipu Brozu Titu, kao najvećem hrvatomrscu odnosno srbomrscu. A što se prigovara 'Praxisu'? Prigovara mu se da je zanemarivao i nijekao vrijednost nacionalnoga, kao nečega što utemeljuje autentični život i ljudske vrijednosti, odakle proizlazi zaključak takvih kritičara da je 'Praxis' bio u službi unitarističkog jugoslavenstva, a u ovoj najnovijoj srpskoj varijanti da je bio u službi srbomrzačkog titoizma.

U doba izlaženja 'Praxisa' velika većina ekonomista u Zagrebu, a i drugdje, bili su rigidni zastupnici političke ekonomije socijalizma, koja više nije imala nikakvih dodirnih točaka s Marxovom kritikom

Tako se u beogradskom zborniku 'Filozofija prakse', izdanom 2011., koji je priredio Nenad Daković, kroz nekoliko tekstova gradi neki novi Panteon srpske nacionalne filozofije, uz tezu kako se 'Praxis' ne može preskočiti, ali samo kao predradnju ili niži stupanj u srpskoj filozofiji.

Za ono pravo što će doći. A to je npr. postmoderna. No, pustimo to po strani. Drugi tip kritike 'Praxisa' je onaj dogmatsko-neostaljinistički, pri čemu opet imamo dimenziju filozofije i dimenziju politike. U pogledu filozofije, filozofima iz praksisovskog kruga se prigovara da su napustili dijalektički i historijski materijalizam, odnosno pravovjerni marksizam, a za volju idealizma i apstraktnog humanizma. U dimenziji politike, tu su im jugoslavenske vlastodržačke strukture i njihovi ideolozi zamjerali da relativiziraju one vrijednosti koje se ne smije relativizirati i dovoditi u pitanje. Prigovaralo se da oni hoće preispitivati vodeću ulogu partije, pa se čak i pitaju da li je Jugoslavija uopće na pravom putu. Takva kritika ima i svoju sovjetsku i generalno realsocijalističku verziju: osim što je napustio pravi marksizam, 'Praxis' podržava sve one revizionističke elemente u jugoslavenskom modelu socijalizma, a kritizira i odbacuje sve po čemu je karakter tog modela još uvijek, bar u tragovima, socijalistički.

I onda smo dočekali da je sva sila takvih dogmata u Hrvatskoj prešla iz SK-a u HDZ.

Bilo bi zanimljivo kada bi se takve stvari mogle komparirati s time koliko je ateista postalo vjernicima baš oko 1990., a koliko je vjernika 1945. slučajno postalo ateistima! Dok je broj obratnih slučajeva zanemarivo mali. Ljudi, naravno, vole biti in.

Ekonomicizam

Vratimo se tipovima kritike 'Praxisa'.

Treći tip kritike je onaj što sam ga definirao kao ekonomistički. On govori da je 'Praxis' zanemarivao ekonomijsku dimenziju realnih povijesnih procesa. On je odnose proizvodnje, raspodjele i razmjene stavio negdje sasvim na rub svoga interesa. Kod pojedinih značajnih autora to ide do posvemašnje ignorancije. Tu opet postoje dvije vrste kritike. Jedna je ona koja zamjera 'Praxisu' da je pretjerano kritizirao ili čak potpuno odbacivao princip tržišta, tržišnu slobodu, tržišne zakonitosti itd. A to je, prema tim kritičarima, objektivno vodilo apologiji etatizma, pa onda u krajnjoj liniji i obnovi neostaljinističkih društvenih odnosa. Druga vrsta ekonomicističke kritike jest da se tu pretjerano naglašavalo humanizam, razotuđenje i slično, da se previše spekuliralo, a da se nije vodilo računa o faktičkim procesima u sferi proizvodnje.

Kasnije je bilo nekih pokušaja dijaloga između političkih ekonomista (Adolf Dragičević) s jedne strane i grupe sociologa i politologa tada bliskih 'Praxisu', pa i nekih od osnivača, s druge strane. No, sve se brzo skončalo međusobnim optužbama. Društveni teoretičari i filozofi zamjerali su ekonomistima da se eventualno bave političkom ekonomijom, koju onda proglašavaju socijalističkom, ali da ne razumiju njenu kritiku, kako je ona izvršena u Marxa. O tome je Gajo Petrović u uvodu u svoj izbor iz Marxovih 'Grundrissa', pod uredničkim nazivom 'Temelji slobode' rekao da glavni predmet Marxove kritike nije politička ekonomija, već je to svijet kojega je politička ekonomija izraz.

Upravo tako. To je taj spor, uz napomenu, da je Adolf Dragičević bio još najbolji od tadašnjih ekonomista, ostavimo li po strani Branka Horvata. Dakle to su bili oni s kojima se moglo razgovarati. Ali, moram to reći, velika većina ekonomista u Zagrebu, a i drugdje, bili su rigidni zastupnici političke ekonomije socijalizma, koja više nije imala nikakvih dodirnih točaka s Marxovom kritikom.

Entuzijazam s kojim mladi ljudi pokušavaju razumjeti, protumačiti i za sebe prisvojiti – bilo kao pozitivan ili kao negativan primjer baštinu 'Praxisa' – daje nade za optimizam. To pokazuje da 'Praxis' još uvijek živi, premda su se vremena drastično promijenila. Činjenica da on privlači toliku pažnju najradoznalijih i najbistrijih mladih filozofa i filozofkinja daje nadu u nove recepcije 'Praxisa' u vremenima koja tek dolaze

Oni bi, poput pravnika uostalom, u uvodima svojih udžbenika dali formalni obol marksizmu kao metodi, a onda bi se bavili u biti neoklasičnom ekonomijom.

To je bila marksistička ekonomija u mjeri u kojoj je i pedagogija Ante Vukasovića bila marksistička. Najbolje se to vidjelo u novom izdanju njegovog 'Moralnog odgoja' (1994.), kada su u odnosu na prošlo izdanje samo riječi Jugoslavija zamjenjene riječju Hrvatska, marksizam kršćanstvom, socijalistički patriotizam domoljubljem i bogoljubljem, ali je tekst u biti ostao neizmjenjenim. Tako je bilo i s ekonomistima. Isti ti ekonomisti, koji su još živi, i njihovi učenici, danas su zastupnici najrigidnijih varijanti čikaške neoliberalne škole i njezinih odvjetaka. A to nije slučajno. Kao što nije slučajno da su ljudi koji su bili partijski progonitelji 'Praxisa' postali hadezeovski progonitelji 'Praxisa'.

Buduće recepcije

Stasava mlada genaracija mislilaca, među kojom opet, sve manje marginalno, ima interesa za marksizam. Ona ima pravo i na kritiku prošlih generacija marksista uopće, a 'Praxisa', koji je zagovarao kritiku svega postojećeg posebno. Danas vidimo, pustimo li filozofiju na čas po strani, da je i politička ekonomija kao predmet izučavanja ovdje uglavnom propala. Ekonomske obrazovne ustanove, javne i privatne, svedene su na poslovne škole koje se bave ekonomikama, menadžmentom i sl. Uništena je gotovo sva teorija, pa i neoklasična. S druge strane, u svijetu vlada relativna obnova zanimanja za političku ekonomiju, i ovdje je odmah prevedena Pikettijeva knjiga 'Kapital u 21. Stoljeću' kao knjižarski hit. No nema sluha za razlikovanje političke ekonomije od njene kritike, pa i u onih mladih koji sami sebe razumiju kao marksisti?

Neki naši mladi ljudi, koji su puni entuzijazma u pogledu tih tema, još nisu u dovoljnoj mjeri razvili pojmovni aparat koji bi im omogućio kritičko diferenciranje između različitih tipova pristupa. Stoga se ponekad događa – a to je možda i generacijsko obilježje – da se stvari ne promatraju u protoku vremena, već u istovremenosti. Netko tko se rodio s kompjuterom zaista ima velikih teškoća i mora uložiti puno veći trud od prethodnika da razumije kako se stvari ne dešavaju istovremeno. Danas se brkaju realno i virtualno vrijeme.

Nije samo naš problem danas u toj promjeni naglaska u marksizmu, pojednostavljeno govoreći, u pomaku od filozofije na ekonomiju, iako je marksizam htio biti kritikom oba ta 'područja'. Sigurno, to je i izraz zadnje ekonomske krize, one koja je počela 2008., pa stiska koja tjera da se umiješamo u ekonoske odnose prije no što nas oni odvedu u propast, kao da diktira i sve spoznajne interese. Moramo li se tu odmah žaliti zbog te redukcije koja je na djelu ili prihvatiti te tendencije kao nužne?

U filozofiji je vrlo opasna stvar nekritički prihvaćati nametnute tendencije. Ali od svake stvari se može uzeti ono što je upotrebljivo. Poznato je da je najmračnija desnica usvojila Gramscijev pojam hegemonije i praktički ga koristi. Onima kojima je stalo do neke pozitivne promijene u svijetu, do toga da čovječanstvo izađe iz apsolutne dominacije neoliberalnog modela svemoćnog tržišta, a da taj izlaz ne bude istovremeno i pad u barbarstvo, najveća opasnost prijeti od dogmatizma. Od toga da netko vjeruje da posjeduje istinu – ne on kao on, nego on i njegovi istomišljenici – zato što je ta istina znanstveno dokazana ili su to rekli autoriteti ili su oni sami svojim iskustvom došli do toga. Pa je onda sve drugo revizionizam, skretanje s pravoga puta. Tu se uopće ne radi toliko o marksizmu, već o svim oblicima emancipatorskog mišljenja i djelovanja. Minimalni zajednički nazivnik svih tih nastojanja jest uvjerenje i volja za djelovanjem usmjerenim na praktičko opovrgavanje vjerovanja prema kojemu  svijet nužno mora ostati ovakav kakav jest, i biti zasnovan na neprevladivim kapital-odnosima. Oko toga postoje veliki prijepori, ali bitno je da se ne povodimo za sektaštvom i bilo kojim oblikom dogmatizma. Budu li mladi postupali tako, možemo očekivati neke rezultate koji će u našem vremenu biti na nivou na kome je 'Praxis' bio u svome, i to još za našeg života.

Entuzijazam s kojim mladi ljudi pokušavaju razumjeti, protumačiti i za sebe prisvojiti – bilo kao pozitivan ili kao negativan primjer baštinu 'Praxisa' – daje nade za optimizam. To pokazuje da 'Praxis' još uvijek živi, premda su se vremena drastično promijenila. Činjenica da on privlači toliku pažnju najradoznalijih i najbistrijih mladih filozofa i filozofkinja daje nadu u nove recepcije 'Praxisa' u vremenima koja tek dolaze.

Lino Veljak je redoviti profesor Odsjeka za filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i predstojnik Katedre za ontologiju. Zadnji rad o temama i filozofima iz praksisovskog kruga koji je objavio je zbornik 'Gajo Petrović: Filozof iz Karlovca' (Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 2014.), kojega je urednik i jedan od autora.

Intervju s Veljakom objavljen je povodom održanog okruglog stola ‘Aspekti praxisa’. Uvodni tekst pročitajte ovdje, intervju s Lukom Bogdanićem ovdje, a s Borislavom Mikulićem ovdje.