Filozof Borislav Mikulić objavio je posljednjih mjeseci dvije knjige u izdanju Arkzina, odnosno njegove biblioteke Bastard. Radi se o zbirkama tekstova ‘Nauk neznanja. Retrospekcije o Kangrgi i nasljeđu praxisa’ (prosinac 2014.) i ‘Trg izgubljene republike i druge uzorite priče 90ih’ (lipanj 2015.). I u tome ne bi bilo ništa čudno. Ta i svi drugi autori postaju piscima tako da periodički oknjiže svoje tekstove, obično nastale kronološki u posljednjih nekoliko godina. No to ovdje nije slučaj, jer se u prvoj spomenutoj knjizi radi o tekstovima tematski vezanim uz cjelinu kompleksa praxisa (koji autor i piše tako, malim slovom, za razliku od istoimenog časopisa), a pisani su u rasponu od sredine 1980-ih do danas. Dok je u slučaju druge knjige riječ o svojevrsnoj naknadnoj ili ponovljenoj ‘čitanci’ 1990-ih, nadopunjenoj i zaokruženoj jednim uvodnim retrospektom, razgovorom autora ovoga prikaza s Mikulićem iz 2000. i povratkom tih tema iz perspektive ove, 2015. godine. U oba slučaja radi se dakle o promišljenijim konceptualizacijama cjeline knjižnog artefakta, koje se razlikuju od puke nakupljenosti tekstova u protoku vremena.
Uostalom, sam je Mikulić na trećem mjestu, u uvodu svoga zbornika ‘Kroatorij Europe’ (Demetra, Zagreb 2006.), naslovljenom ‘Sublimni objekt kulinarstva ili barbarstvo knjige’, sam taj običaj olakog ‘pravljenja knjiga’, bez da se pritom više uopće pišu knjige, podvrgao razornoj kritici. Tamo ismijava pozvanost ili potrebu ‘svake ugledne javne osobe u Hrvatskoj da upravo posredstvom knjige, bilo kakve, dovrši svoju osobnost’. Odnosi se to ponajviše na (samo)deklarirane pisce lijepe književnosti, koji vlastitim ‘oknjiženjem’ postaju arhetipske figure ‘onog izuzet(n)og, svetog-i-prokletog čovjeka-žrtve’. U pravilu muški pisci, a ne više neka apstraktna humanistička inteligencija, postaju naši suvremeni homo saceri koji, upregnuti u masovne medije, sami pomažu perpetuiranju društvenog cinizma, navještajući stalno debakl spektakla u kojemu inače revno sudjeluju.
Postavši još 1990-ih retrokulturom, ovdašnja je inteligencija pisca i knjigu instalirala u ‘najviša dobra’ nacije, svete krave u kojih se, iako se one ne jedu, beskorisnost uzvišenog cilja ipak može materijalno dobro iskoristiti. Zato pisca sada ne čini više toliko sam literarni proizvod (on je, menadžerskim rječnikom govoreći, najniža reinkarnacija brenda), koliko osobna, fizička prisutnost na sceni. U svemu tome knjiga, kao paradigma umjetničkog djela, samo je privilegirano mjesto društvene podvojenosti, cinizma i igre skrivača s duhovnim dobrima koja cijenimo kad su masovna. Govori još Mikulić u tom svom tekstu da je ponavljanje postalo znakom kako je teorijsko-refleksivni rad, kojim se on bavi, pogodio stvarnost. I to u nekih od adresata kritike i dvaput. Jednom kao pripovijest o njima, a drugi put kao vijest o kompetitivnom odnosu s njima u proizvodnji javnog diskursa. I u tome se malo što promijenilo, usprkos ekonomskoj krizi posljednjih godina kao novoj izlici za razna (pa i intelektualna) stezanja.
Druga revizija pojma prakse
No vratimo se knjizi o praxisu, prikaz koje je naš prvi povod. Je li stvar filozofske produkcije u ovdašnjoj kulturi sada u boljem stanju od ove književničke, koju smo upravo kritički secirali? Teško. Jer očito su ovdašnji narodi iz misaone sintagme o ‘mišljenju i pjevanju’ izabrali samo pjevne dionice, dok mišljenje, sada nesputano dojučerašnjim navodno totalitarnim poretkom, u ‘nacionalnoj situaciji’ gotovo da ne pokazuje ni znake želje za punim životom.
Utopijski efekt praxisa Mikulić vidi u njihovoj ‘intervenciji’, čija je intencija bila revolucioniranje socijalizma. A to znači permanentno samoproizvođenje čovjeka-pojedinca kao neotuđenog društvenog bića
U ovom osebujnom suočenju autora s nama samima i praxisom dominira razgovor s Milanom Kangrgom, istaknutim, ali nipošto jedinim misliocem praxisova kruga. Od nadahnutog i ljudski toplog in memoriama, pročitanog na oproštaju Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu od svoga istaknutog člana Kangrge (2008.), naslovljenog ‘Život kao prebivanje u negativnom’ (što nas asocira na sintagmu jednog austrijskog pisca koji sebe prozaično-poetski paradoksalno opisuje kao svakodnevnog ‘stanovnika kule od slonovače’), preko intervjua koji je Mikulić vodio s Kangrgom tik pred filozofovu smrt (2007.), primjereno nazvanog ‘Čamac na Stiksu’, do disputa (u smislu rasprave, ali i prepirke) uz Kangrgina predavanja o klasičnom njemačkom idealizmu ‘Drveno željezo i srodne špotancije’ (2007.).
Pomalo patetično mogli bismo reći (a patetika je dobra kad je umjesna) kako je Kangrga bio svjestan uloge ‘posljednjeg Mohikanca’ svoje generacije, kad na Mikulićevo pitanje kako vidi mjesto spekulacije u toj katastrofi (koja nas je zadesila), jesu li pad u nacionalizam i katolicizam jedine relevantne boljke naše epohe, odgovara: ‘Nacionalizam i katolicizam nisu jedine boljke naše epohe, jer kapitalizam današnjega globalističkog tipa vodi cijelu Zemlju i čovječanstvo u očitu katastrofu, bez velikih izgleda na bilo kakav spas.’ Pa još zaključno dodaje: ‘Što se mene osobno tiče: Ne želim živjeti u neistini, pa onda to još misaono, filozofijski, potvrđivati kao nešto samo po sebi razumljivo i kao takvo podnošljivo! Želim do kraja svoga života ostati pošten prema sebi samome i Haronovim čamcem prijeći preko Stiksa kao takav! Možda mi tamo prijeko, na drugoj obali, bude oprošteno za moju životnu naivnost?!’
Najveći dobitak za nas od ove Mikulićeve knjige, a ovdje ne možemo ni navesti sve misaone cjeline kojima se ona bavi (to su primjerice odnos praxisa i kritičke teorije, kulturalistički retuš u lijevoj kritici socijalizma, univerzalizam i nacionalizam hrvatske filozofije, pokušaj pravljenja epitafa ‘mišljenju revolucije’ Gaje Petrovića), ipak je zadnjih sedamdesetak stranica kritičkih špotancija, koje su se događale između Mikulića i Kangrge nakon Kangrginih predavanja o klasičnom njemačkom idealizmu. Njih je, tada već umirovljeni profesor etike, održao u akademskoj godini 2006/2007. Sudbina je ovoga teksta da nije uvršten u Kangrginu knjigu 15 predavanja, koje je Mikulić urednik (M. Kangrga: ‘Klasični njemački idealizam, predavanja’, FF press, Zagreb 2008.), pa je barem ovako, rastavljen od svoga organskog povoda, sada dostupan svima.
Ako u ovoj zbirci otvorenih značenja tražimo Mikulićev generalni restatement o praxisu, onda je on dan u tekstu ‘Performans nemogućeg: refleksije o radu, praksi i utopiji’. Utopijski efekt praxisa on vidi u njihovoj ‘intervenciji’, čija je intencija bila revolucioniranje socijalizma. A to znači ‘permanentno samoproizvođenje čovjeka-pojedinca kao neotuđenog društvenog bića’. Za Mikulića tu nije samo riječ o konceptualnoj inovaciji klasično-antičkog pojma praxis, pomoću pojma poiesis, a u svrhu mladomarksovske, fundamentalno-antropo-onto-loške odredbe čovjeka kao samoproizvodećeg bića. Samoproizvođenje čovjeka znači da tvorbena djelatnost ima ujedno karakter samorazumijevanja, s obzirom na uvjete samoproizvođenja. Tako ona objedinjuje proizvođača, proizvođenje, proizvod i svrhu. Mikulić misli da kritički moment u samoproizvođenju čovjeka ne upućuje samo na stvaralaštvo, nego i na ono jednako izvorno za praksisovski pojam prakse. A to je onaj od njih uvijek odricani, ali neporecivi etički karakter tvorbenog djelovanja, medij međuljudskog koji je trebao biti izbjegnut napuštanjem starog aristotelovskog pojma praxis. Ono što od Kanta nazivamo revolucijom nije sam historijski događaj, nego njegovo značenje, ono povijesno na historijskom. ‘Mišljenje revolucije’ zato nije imaginacija alternativnog bitka, već ‘izvođenje nemogućeg’. S tog otvorenog utopijskog mjesta i dalje se odlučuje o emancipacijsko-teorijskim i socijalno-teorijskim kapacitetima filozofije praxis. Pa onda i o njezinoj navodnoj ‘operativnoj neupotrebljivosti’. Jer ona je in nuce bila i ostala politički projekt same filozofije.
Mit o tabuima
Okrenimo se sada našem drugom povodu, zbirci ‘uzoritih priča’ o 1990-ima i iz 1990-ih, ‘Trg izgubljene republike’. Navodeći ironično na početku knjige svoja ‘priznanja’ o njenom karakteru, namjeni, sastavu i razlogu, autor kao njen povod i cilj pomalo inflatorno nabraja godišnjice sjećanja na kraj Drugog svjetskog rata, oslobođenja Zagreba, godišnjicu kraja tzv. Domovinskog rata, te u slavu vlastitog donkihotstva i ‘400. godišnjicu od sloma literarnih iluzija’. Knjigu dakle otvaraju i zatvaraju po jedan tekst, a već smo ih spomenuli, koji ne spadaju u autorovu produkciju iz 1990-ih. Prvi je rubriciran kao ‘Prolog – retrospekt 2000.’, a sadašnji uvod originalno je služio kao prva inventura 1990-ih, koju je Mikulić dao u intervjuu za ‘Zarez’ autoru ovoga prikaza 2000. godine.
Iz današnje perspektive izgleda nam kako je baš ta 2000., kada smo se svi trudili da HDZ jednom zauvijek odagnamo u ropotarnicu povijesti, ovdašnjim pomodnim žargonom govoreći, ‘godina koja se vraća’. A iz povijesno poznatog razloga da onaj tko revoluciju (protiv ideologije hrvatskog državotvorstva) sprovede napola, sam sebi kopa grob. Još tada smo pričali o u mainstreamu vladajućem mitu o tabuima, navodno zabranjenim mjestima mišljenja. Iako formalno nitko ništa nikada, pa ni 1990-ih, nije zabranio (usput, u istom ‘Zarezu’ nam je cenzuriran odlomak u kojemu Mikulić govori o Vladi Gotovcu kao liku cara-filozofa, čiji uzor je rimski car i stoik Marko Aurelije, a koji vidi sebe na mjestu Tuđmana). Tada sam autora pitao: ‘Možemo li zaključiti da mi zapravo tek dolazimo do tabua i isključivosti, da se tek moraju uobličiti i prepoznati neki pravci mišljenja i djelovanja, neke grupe, koje će međusobno konkurirati, jedna drugoj nametati ili obarati ograničenja?’ Petnaest godina kasnije, upravo danas u ‘lijevom’ ‘Novom listu’, kolumnistica Sanja Modrić, čijoj se mami, koja ju je u Jugoslaviji kao dijete slala na slet u Beograd, to već tada gadilo, skanjuje se s pozicije tzv. hrvatskog liberalizma nad vojnom paradom povodom ‘Oluje’, proglasivši je tabuom. Nečime protiv čega je navodno zabranjeno pisati, iako ona, u svome velikom ‘lukavstvu povijesti’, to ipak implicitno čini (pri čemu dodaje da joj ‘nije sila da je se napada kao antidržavni element i da militantna sekta velikih Hrvata njoj i njenima psuje sve po spisku’). Zato valjda ni ona svoju djecu ne odvraća od sudjelovanja u hrvatskim paradama jer, bože moj, život ide dalje. Samo, i tako kolumna završava: ‘Sretno nam bilo s našim tabuima.’
Ono što nam se događa sliči na Kantov pad od revolucije uništenja Boga u komediju spašavanja Boga. A riječ ‘Bog’ ovdje smo upotrijebili za hrvatsko državotvorstvo, navodnu volju Hrvatske za sobom samom
Vratimo li se Mikuliću, on na pitanje o tabuima kaže, najprije kritički spram vlastite struke: ‘Što su oni (filozofi) kao filozofi do sada, tokom 90-ih, pojedinačno ili grupno, producirali?’ A što se tiče šireg ideološkog konteksta, govori da ‘tabu koji sada (2000.) generalno vlada jest tabu lijeve intelektualnosti, iako nitko nije zabranio ljevicu’. Živimo u društvu u kojemu vlada bauk, zazor od ljevice, nešto poput bauka droge. A taj zazor poprimio je status hrvatskog sindroma u tzv. lijevom centru. U Hrvatskoj pojam ‘lijevo’ nema takoreći nikakvog sadržaja, a prosječan hrvatski građanin zna da su SDP i njegova koalicija (već 2000., ali i puno prije!) ‘stup političke prosječnosti i civilne malograđanštine’. Priča o tabuima strukturirana je dakle kao mit, a to nije isto što i naprosto lažne priče i izmišljotine. Mit ne producira samo sadržaje, već ujedno i stav (ovih dana primjerice spram ‘oslobodilačke’ akcije ‘Oluja’), intrinzično vjerovanje u istinitost, bez obzira na sadržaje (zato oni mogu biti praznima i nevjerojatnima). Mit djeluje po načelu ‘zna se’, koje regulira procese cenzure i još više autocenzure.
Ponavljanje ponavljanja
Mit tendira bezvremenoj vječnosti, što za nas koji bi da mislimo povijesno znači lošu beskonačnost, a u realitetu to se događa kao ponavljanje ponavljanja. I tako dolazimo do zadnjeg motiva iz Mikulićevih knjiga koji ćemo ovdje skicirati. To je motiv ‘povratka u devedesete’, koji je reaktualiziran 2013. i umjetničko-aktivističkim projektom Arkzina i Multimedijalnog instituta MaMa, po nazivom ‘Vratile se devedesete, vraća se i Arkzin’ (novinski separat koji je pratio tu izložbu objavljen je i uz ‘Novosti’). Ovog motiva Mikulić se dotiče u zadnjem i najnovijem tekstu zbirke, onom pod naslovom ‘Teatar Exit Croatia: kraj demokratske komedije i jarčji pjev desnice’. Radi se o tekstu koji spiker radijskog Trećeg programa HRT-a Željko Tomac nije htio pročitati zbog, kako je rekao, Mikulićevog stava ‘o braniteljima prosvjednicima iz Savske 66 i stava o predsjednici Kolindi Grabar Kitarović’. No nas će tu zanimati ‘apstraktnija’ tema ‘kako je moguće da se u jednoj tako složno neuređenoj zemlji uredno i pravilno ponavljaju anomalne stvari?’ Za razliku od vulgarnog stava pukog nereflektiranog povratka ili čak neizlaska iz 1990-ih, Mikulić nudi konceptualizaciju dvostrukog ponavljanja. Naime, već su devedesete bile vrijeme inscenacije povratka (primjerice u za knjigu nosivoj slici povratka bana na glavni zagrebački trg, kao simbolu gubitka republike, a sve u ime navodne liberalne demokracije; ovdje ne možemo otvoriti inače prevažnu temu o današnjem značenju republikanizma, o čemu kritički pišu filozofi poput Badioua i Rancièrea). Tako da je sada na djelu ponavljanje tog ponavljanja, repriza prve inscenacije povratka društva u svoj ‘izgubljeni hrvatski zavičaj’. Već 2000. u poznatom skupu na splitskoj rivi radilo se, kao i u današnjem mekom puču tzv. branitelja, o dokazivanju svoga izvanrednog prava na vlast, kroz pokušaje restauracije antidemokratskog stanja 1990-ih. Po drugi put, pa zato i grotesknije, pokazuje se da je vladajući tzv. lijevi centar već odustao od onih očekivanja birača koja su ih dovela na vlast: da provedu lustraciju u hadezeovskoj nedemokratskoj ostavštini. Što, prije svega, znači barem reviziju kriminalne privatizacije, a onda i drugih ekonomskih, upravnih i kulturnih politika 1990-ih. Karakter groteske u toj igri velikih preobražaja, koja traži stalno nove aktere na političkoj sceni, donosi uvijek prisutan i obnavljan motiv užitka u izigravanju onoga što je činilo samu tragediju. Na djelu je moć političke kaste i od nje kontroliranih medija da sam ‘preobražaj’ preobraze u prazno događanje, politički život bez sadržaja, puko ponavljanje umjesto napredovanja. Riječima autora: ‘Prvo kao komedija stranačke politike – uspon i pad prve koalicije, ponovni dolazak i ponovni odlazak HDZ-a, ponovni dolazak i ponovno padanje SDP-a, s uvijek novim igračima starih igara, bez povijesnih preobražaja – i sada, konačno, kao satirska igra politike na ulici.’
Ono što nam se događa sliči na Kantov pad od revolucije uništenja Boga u komediju spašavanja Boga. A riječ Bog ovdje smo upotrijebili za hrvatsko državotvorstvo, navodnu volju Hrvatske za sobom samom. Taj permanentni entuzijazam hrvatske volje za sobom, hranjene iluzijom o jedinstvu i strahom i gnušanjem od različitosti, danas se vraća kao igra čarkanja onog neradikalnog i banalnog.
