Služba organizaciji pa naciji

Stanko Lasić je nesumnjivo ličnost izuzetnog intelektualnog potencijala. U svojim Autobiografskim zapisima, napisao je: ‘… poklonio sam cijelog sebe prvo Školi, zatim Partiji i na koncu Znanju.’(2) Malo je pisaca koji su tako brutalno otvoreno govorili o svojim strahovima (‘upoznao sam politički strah kao važnu moralnu kategoriju’), kukavičluku, licemerju, lukavstvima, pa i lažima, prećutkivanjima, šutnjama kao što je to učinio Lasić. Nad tim stranicama ne bi trebalo likovati nego ih razumeti. Lasić govori i piše kao samosvesni hrvatski nacionalist liberalne orijentacije koji će, kako sam kaže, rađe ‘šutjeti za Hrvatsku’ nego ‘gorjeti za Hrvatsku’.

Neka su praksisovci i mlako, mlitavo branili 'nacionaliste' i 'proljećare', ali su ih branili. Branili su svoje neistomišljenike, dok su 'drugi intelektualci' branili svoje istomišljenike! Kada se to desilo u Hrvatskoj da su nacionalisti branili svoje neistomišljenike, čak i 'mlako i mlitavo', s izuzetkom, samo u ratnom periodu, Ivana Zvonimira Čička?!

Lasićev javni angažman protkan je prvo službom komunističkoj organizaciji, a potom i naciji. Nije mu bila ni strana služba pojedincu – Miroslavu Krleži. Nakon studija, za predmet svog doktorata izabrao je delo Milutina Cihlara Nehajeva, osrednjeg pisca koji je u to vreme bio nepopularan iz političkih razloga. Taj doktorat je odbranio 1965., ali ga nije objavio. Uspeo se othrvati gvozdenom zagrljaju organizacijskog uma Komunističke partije, a njegovo delo Sukobi na književnoj ljevici (1970) otvaralo je perspektive slobodnog ljudskog stvaralaštva. Odeljak te knjige predstavio je kao prilog za naučni skup ‘Svučilište i revolucija’ u Zagrebu početkom 1970. Mada Bakarić nije direktno apostrofirao Lasića, a pomenuo je veoma blago Predraga Vranickog i Ivana Babića, očita je bila snažna Bakarićeva ljutnja. Njegova težnja da sukob na književnoj levici minorizuje više je govorila o antiintelektualizmu partijskih vođa nego što je bila ozbiljan argument. A njegova odbrana da nije postojao zvaničan partijski stav o tom pitanju jer Centralni komitet nije usvojio nikakvu rezoluciju, više liči na političko zamajavanje nego na ozbiljn prilog raspravi.(3) Bakarićev govor bio je opomena, ali i znak za partijski aparat u kulturi da ne pokazuje pozitivne reakcije na Lasićeve stavove.

Da Lasićevi iskazi o vlastitim strahovima nisu puko koketiranje intelektualca, pokazuje i detalj da ni nakon više decenija nije smatrao potrebnim da se osvrne na veoma pozitivne reakcije na koje je njegovo delo naišlo u Beogradu(4). Naime, pošto je izabrao ‘šutnju’ kao stav u javnom životu koji ga spašava od rizika, u Autobiografskim zapisima je jednostavno prećutao s koliko je simpatija i pozitivnog angažmana u Beogradu primljena njegova knjiga o sukobu na književnoj levici(5) kada se u Zagrebu nad temom i njegovim delom nadvila preteća Bakarićeva senka. Tako je iz svog sećanja izbrisao da je u Beogradu organizovana velika osmočasovna rasprava književnika, književnih teoretičara i kritičara o njegovim Sukobima na književnoj ljevici 1928-1941, kao što se ni naknadno nije mogao setiti da je beogradski časopis Kultura u broju 13-14/1971. objavio više priloga o tom njegovom delu. Naime, na inicijativu Nebojše Popova taj broj Kulture je objavio ‘Polemike o književnoj levici’(6).

Nelagodu u Zagrebu povodom Lasićevog dela ublažili su Milan Mirić osvrtom u Našim temama i Željko Falout u Studentskom listu. Milan Mirić je primetio da nas je Lasić svojim delon nadnio nad ponor ‘sukoba na književnoj levici’, da je vrlo izoštreno postavio pitanje odnosa umetnosti i revolucije, ali da je njegovo delo ostalo ‘bez formulacije svoga pitanja o revoluciji’. Dijapazonu reakcija na Lasićevo delo od oduševljenja, mržnje i ravnodušne šutnje, Mirić dodaje i jednu vrlo rasprostranjenu ocenu – da je to delo akt hrabrosti. A ako je hrabrost jednog autora i njegovog dela bitna, to govori o sredini koja sprečava čoveka da na sebe preuzme teret mišljenja. Dragoceno je i zapažanje Željka Falouta da ‘Lasić vidi osnovne elemente intelektualne insuficijencije jedne još uvijek provincijalne književnosti, umjetnosti, filozofije, znanosti, politike: strast za elementarnu afirmaciju pod svaku cijenu, puko preskakivanje skepse, sumnje, odbrambenu jarosnu mržnju na pitanja i postavljanje pitanja, samozadovoljstvo na svim poljima, jedan, konačno, malograđanski duh van povijesti.’(7) U Ljubljani je Taras Kermauner ocenio da je reč o ‘…bez sumnje briljantnoj, odličnoj, intelektualno superiornoj, materijom ovladavajućoj, stilski perfektnoj, itd. knjizi’(8), a Miroslav Egerić u tom Lasićevom delu video ‘do sada najbriljantnije izlaganje’, kojim ‘struji otpor prema apsolutizirajućim strukturama, što će reći prema verničkom mišljenju’(9). U svom prilogu u Kulturi sam Lasićevu knjigu, ‘po strasti u traganju za istinama’, u odnosu na postojeću literarnu produkciju, ocenio kao ‘častan izuzetak’. Istakao sam da je sivo osnovni ton birokratije prema intelektu i da je jedno od ključnih pitanja kako se odupreti uništavajućoj snazi organizacijskog uma i staljinističkom modelu socijalističkog društva. Zasmetalo mi je Lasićevo spašavanje Krleže ‘rječitom šutnjom’(10). Kako je Krleža protiv socijalističkog realizma progovorio posle političara zaželio sam da ‘moja generacija intelektualaca izabrano ne ćuti’, da ne pravi personalne sporazume s Partijom i da se ne povlači ‘časno’ u ‘sjajnu izolaciju’.

Branjenje neistomišljenika

Lasić se, dakle, nakon loših iskustava s kontroverznim prijemom njegove knjige Sukobi… u Zagrebu tiho sklonio pod Krležine široke skute. Završio je kritičkim otklonom i od Krleže. Prošle su godine dok je jedan strah zamenio novom intelektualnom hrabrošću. Tako je 1974. objavio knjigu Struktura Krležinih ‘Zastava’, a nakon višegodišnjeg bavljenja Krležom objavio je visoko ocenjeno delo Krleža, kronologija života i rada (1982). To delo u kojem je naznačio proces demitologizacije Krleže kao ključnog stuba u socijalističkoj kulturi Hrvatske mu je donelo dodatnu slavu, ali je i označilo njegov definitivni razlaz s Krležom. Postao je autentična figura hrvatske kulture i Krleža mu više nije bio potreban. Bliža mu je bila ‘Realpolitik’ nego ‘nerealizam’ leve orijentacije.

Lasić je postao nacionalnistički ideolog ili, kako je primjetio Boris Buden, 'po svemu drugorazredni nacionalistički ideolog”, odnosno kvaziintelekualna kopija Franje Tuđmana. Nesumnjivo je da je Budenova ocena i preoštra i preblaga

A u svom služenju nacionalnoj ideologiji izgleda da je ipak pojmio ne tako staru istinu: ‘Nacionalistički pokreti se pojavljuju kao uspavane ljepotice, a završavaju kao Frankeštajnova čudovišta!’ Da, poklonio je sebe i ZNANJU, ali o tome ne bih govorio. ‘Krhko je znanje, možda će sanje da padnu na me’ primetio je pesnik Dobriša Cesarić.

Praksisovska pozicija mu je strana, pa ni uspomene na detinjstvo u Karlovcu i porodično prijateljstvo između Lasića i Petrovića, neće u njegovoj ličnosti izazvati pozitivne treptaje prema Gaji Petroviću i Praxisu. Priči o Praxisu ‘ne vraća se laka srca’. Praksisovcima prigovara da, kao ‘prononsirani branitelji slobode’ nisu dali podršku Deklaraciji o položaju hrvatskoga jezika, da nisu primetili njihovo ‘potiskivanje hrvatstva’, da se Srbi u Hrvatskoj svrstavaju iza njih. Studentski pokret 68’, na koji su ugledni praksisovci imali najviše uticaja vidi kao eksploziju samostalne misli u kojoj je nestalo ‘šutnje, pa i straha’.

Krajnji rezultat Lasić vidi kao Pirovu pobedu političkog vrha Hrvatske: ‘Partijski je vrh odlučio da se obračuna sa svojom ‘ljevicom’ i pritom se oslanjao na ‘svoje’ trupe i na ‘nacionalnu’ struju koja je postala najglasnija. ‘Praxis’ je preživio, Korčulanska škola nastavila s radom, ali su iz Partije bili isključeni važni ‘praksisovci’ i njihovi sljedbenici. Umjesto povijesnog kompromisa – pobjeda. Pirova. S tim sam dojmom ušao u razdoblje koje je prethodilo slomu ‘hrvatskog nacionalizma’(11) Zanimljivo je da se Lasić ne osvrće šire na učešće nacional-populističke struje (Veselica, Đodan, Pavletić itd.) u toj pobedi.

Istina, prema kasnije još više razbuktalom nacional-populizmu Lasić pokazuje aristoktarsku uzdržanost: ‘Prevladala je gostiona u kojoj se pjeva i urla… simbioza populizma i partijskog vođstva neće odvratiti slom koji se naslućivao’.(12) Kada je došlo do sloma praksisovci nisu, po Lasićevom mišljenju, protestovali protiv hapšenja nacionalista na adekvatan način, tako da su ostali diskreditovani. Izgubili su uticaj, pošto se Praxis ugasio: ‘Iskreno sam žalio što ‘radikalni marksisti’, prije svega ‘praksisovci’, nisu protestirali protiv hapšenja na način kakav se očekivao od branitelja slobode i ideologa ‘istinskog socijalizma’. Njihovi su protesti bili mekani, da ne kažem mlitavi, a trajali su vrlo kratko. S idejama pohapšenih ‘nacionalista’ i politički likvidiranih ‘proljećara’ raspravljali su kao da će im ovi odgovoriti u ‘Vjesniku’. Jesu li zaboravili gdje žive? Jesu li na taj način mislili produžiti slobodu za svoje djelovanje? U takvim se iluzijama čovjek lako utopi. Bili su daleko od hrabrosti i postupaka nekih drugih intelektualaca, koji su u tom času posjećivali pohapšene, svjedočili u istrazi i na sudu, pisali protestna pisma. Kada se sve smirilo tada su zašutjeli. To ih je do kraja diskreditiralo. Neoprezno su protežirali osobe za koje su držali da su im vjerne, a samostalne istraživače su potcjenjivali jer su bili kritični prema imperijalizmu političkog u mišljenju. Podupirali su i preporučivali Stipu Šuvara ne nadajući se da će im jednog dana na njihove bijesne kritike odgovoriti njihovim nekadašnjim neumjerenim pohvalama. Malo-pomalo gubili su utjecaj, osobito pošto se ‘Praxis’ ugasio.’ (13)

Ovde su neophodne bar dve primedbe. Prvo, neka su praksisovci i mlako, mlitavo branili ‘nacionaliste’ i ‘proljećare’, ali su ih branili. Branili su svoje neistomišljenike, dok su ‘drugi intelektualci’ branili svoje istomišljenike! Kada se to desilo u Hrvatskoj da su nacionalisti branili svoje neistomišljenike, čak i ‘mlako i mlitavo’, s izuzetkom, samo u ratnom periodu, Ivana Zvonimira Čička?! Drugo, izmislio je da su praksisovci podržali izbor dr. Stipe Šuvara za redovnog profesora Zagrebačkog sveučilišta, mada je Lasiću bilo verovatno dobro poznato da je Milan Kangrga, uz podršku Rudi Supeka, napisao protivreferat povodom izbora Stipe Šuvara u zvanje redovnog profesora Zagrebačkog sveučilišta! Izabrana amnezija o nekim stvarima je možda korisna kao politička laž, ali je u intelektualnom diskursu nedopustiva. Žalosno je da se i Lasiću takva izmišljotina omakne.(14)

Pod pretpostavkom da je Lasić u pravu i da se uticaj praksisovaca u kulturnom životu Hrvatske i drugih novonastalih država na tlu bivše Jugoslavije ugasio, šta je ostalo na sceni od one linije kojoj se Lasić, kao pobedničkoj priklonio? Po Lasićevom kazivanju rezultat je razočaravajući: svet izgona, pljački, silovanja i ubistava, svet uživanja u snazi, a ne u misli i moralu. Lasić se s rezervom odnosi prema likovanju HAZU koja govori o ‘ovim sretnim trenucima hrvatske povijesti’, ‘svetoj hrvatskoj zemlji’, ‘jedinstvenoj radosti i slavlju hrvatskoga naroda’. Okreće se onima koji ‘… nas zovu da lucidno vidimo što radimo’, da ‘prepoznamo, priznamo i kaznimo zločin’: ‘S tjeskobom u srcu pitao sam se hoće li moj rad – ono što sam napisao, što pišem ili ću napisati – barem malo pridonijeti svijesti o neukidivoj razlici između dobra i zla, pravde i sile. Jedino nam svijest o toj razlici može pomoći da od nasilnih i osvetničkih ljudi postanemo moralna i ljudska bića: ako drugi ne prepoznaju, ne priznaju i ne kazne svoje zločine (od onih ‘nevinih’ koji se zovu rušenje tuđeg doma i useljenje u tuđe tople krevete do onih strašnih koji se zovu silovanje i ubojstvo), mi moramo prepoznati i priznati svoje zločine te učiniti sve da budu kažnjeni. To je linija koja nas odvaja od onih koji se prave slijepima i gluhima te ostaju ravnodušni prema onom što je počinjeno. Najteže je zatražiti oprost, ali se veličina čovjeka sastoji u tome da ponizno prizna krivnju bez obzira na to što se gori od njega smije (ovoj) njegovoj uzvišenosti.’(15) Teško da bi se našao bilo koji čovek dobre volje koji se s ovim Lasićevim stavom ne bi saglasio.

Drugorazredni nacionalistički ideolog

Taj ‘karlovački parižanin’ odlučio se, za razliku od Gaje Petrovića, prvo, za (ne baš) ‘rječitu hrvatsku šutnju’: ‘Zatvorio sam se u šutnju i odobravanje svega što je Centralni komitet od nas tražio’, a zatim je snažno podržao nove, nacionalno obojene oblike moći u hrvatskom javnom i kulturnom životu. Za to svoje opredjeljenje i svoj rad nagrađen je 2001. godine nagradom ‘Vladimir Nazor’ za životno delo. Bile su mu bliske dve različite, ali obe kolektivističke ideologije – staljinistička i nacionalistička. I jednoj i drugoj povremeno se suprotstavljao. Staljinističku je temeljno odbacio i dao značajan doprinos njenom razaranju. Štaviše, nakon višedecenijskog rada uspeo je izaći iz senke Krležinog autoriteta i obezbediti sebi autentično mesto u kulturi.

U pitanju je, dakle, lični izbor svakog pojedinca. Naravno, i odgovornost za izbor – služba ili sloboda. Stanko Lasić i Gajo Petrović samo su dva paradigmatična primera takvog izbora. Pred svakim pojedincem koji se odvaži na čin stvaranja stoji dilema kojim putem da krene. Rešenje te dileme zavisi od čovekovog karaktera

Postao je nacionalnistički ideolog ili, kako je primetio Boris Buden, ‘po svemu drugorazredni nacionalistički ideolog’, odnosno kvaziintelekualna kopija Franje Tuđmana. Nesumnjivo je da je Budenova ocena i preoštra i preblaga. Preblaga, jer bi se prije moglo reći da je Stanko Lasić postao prvorazredni, a ne drugorazredni nacionalistički ideolog. Preoštra, jer biti nacionalni ideolog i kvaaziintelektualna kopija Franje Tuđmana na razmeđu milenijuma i nije baš neka osobita vrlina i kompliment. Lasić je, dakle, i šutio i govorio za Hrvatsku. Pametno je odlučio da za Hrvatsku ne gori. Iz nizozemske i pariške perspektive snažno je podupirao nacionalni projekt hrvatske državnosti, ali mu je ta geografska distanca omogućavala lagodnu poziciju da bez rizika vidi i njene loše strane. Tako je odgovornost za rušenje starog mosta u Mostaru, tog bisera islamske kulture na Balkanu, prebacio na sebe i druge Hrvate, a ne na hrvatsku vladu. Neki su takav a i neke druge takve stavove protumačili kao akte hipokrizije. Ne, nije reč o hipokriziji. Lasić je na sebe preuzeo odgovornosti iskreno. Može se reći da je govorio istinu. On je ubeđeno stajao iza te politike koja je dovela do rušenja starog mostarskog mosta.

Priklon nacionalističkoj politici Franje Tuđmana nije u Lasićevoj ličnosti ugasila kritičku žicu. Lasić je tako napisao: ‘Hrvatska je uživala u snazi, a ne u misli i moralu. Ja sam za razliku od svog naroda, u njegovoj golemoj i pregolemoj većini, za razliku od meni bliskih i dragih osoba – odmah procenio ’Oluju’ kao najveći hrvatski promašaj, a ne kao veličanstveni događaj…’(16) Ljubljenje zastave na kninskoj tvrđavi vidi kao nešto što se radi u operetama lošeg ukusa. Lasić iskreno voli Hrvatsku i ne dozvoljava da bude bačena ‘na moralno dno’. Njegov problem je u tome što je služba SVOM narodu kontraproduktivna ako se svede na promidžbu proste nacionalističke ideologije, ako ne sadrži kristaliziranu kritičku svest o stvarnim istorijskim interesima tog ‘SVOG’ naroda. Potrebno je ovde istaći da je Stanko Lasić pronašao u sebi dovoljno energije i razložnog pogleda na društvena zbivanja da njegov rad za svoj narod ne ugasi u njemu kritičku žicu. S obzirom na društvene okolnosti u kojima je Lasić javno izrazio sledeći svoj stav, može se reći da mu nije nedostajalo ni građanske hrabrosti: ‘Međutim, fetišizam nacije, države i povijesnog teritorija ludost je čiju zamašnost ni danas nije prozreo dobar dio ’hrvatskog narodnog kolektiva’ pa se na Nezavisnu Državu Hrvatsku gleda kao na idilu, a na njezine zločine kao na viteštvo’. Zemljom kolaju pjesme koje slave notorne ubojice i primitivne ratnike poput Jure Francetića i Rafaela Bobana, a oni koji imaju mogućnosti da ovom neukom puku kažu kakav zločin slavi, meditiraju nad ’hrvatskom stoljetnom borbom’ i nad njezinim ’vanjskim i unutarnim neprijateljima’ od kojih nas može spasiti samo ovakvo ’viteštvo’…Kako je moguće da hrvatska inteligencija nije listom ustala protiv obrane režima koji je donio rasne zakone, ’čistio’ čitave krajeve od ’čifuta’, ’cigana’ i ’srpske gamadi’, vješao ljude na kandelabre i time se dičio i osramotio hrvatstvo za stotine godina…’(17) Da je ove retke napisao bilo ko u koga hrvatski nacionalisti i nacionalistička propaganda nemaju puno poverenje, kampanja protiv takvog pisca bi bila više nego oštra i bio bi osuđen kao srbo-četnik. Za daleko benignije izjave koje su se prethodno čule i u hrvatskoj javnosti neki pisci, na primer Milan Kangrga ili novinar Igor Lasić, su bili podvrgnuti osudama iz svih mogućih oruđa, uključujući i sudske procese. Svoj stav da su Lasićevi stavovi duboko utkani u biće hrvatskog nacionalizma da njegove oštre kritičke primedbe ne izazivaju javne osude jer nacionalisti imaju poverenje u jednog od svojih značajnih ideologa mogu da argumentujem i ličnim iskustvom koje može poslužiti kao svedočanstvo o licemerju, uskogrudosti i kukavičluku onog dela javnosti u Hrvatskoj koja kritičku misao a priori proglašava ‘blaćenjem Hrvatske’. Naravno, ako je nisu izrekli provereni hrvatski nacionalisti, kao Lasić.(18)

Umesto zaključka

Gajo Petrović se nije sklanjao pod kišobran službe Partiji i naciji, pa ni takvih autoriteta kao što je Krleža. Bio je građanin sveta. Umesto službe izabrao je slobodu. U meandrima ‘dijalektike oslobođenja’ doslovno i dosledno se držao načela ‘kritike svega postojećeg’. Ni u jednom svom radu niti javnom nastupu nije skrivao svoju prvrženost nekima od ideja dvojice velikih mislilaca – Karla Marksa i Martina Hajdegera. Granice te privrženosti sam je postavljao, a razloge u toku života pažljivo prosuđivao i mijenjao. Kažu da je njegova filozofija – ‘filozofija prakse’ i ‘mišljenje revolucije’. Mislim da je bitna odrednica njegovog dela i njegove misli definicija čoveka kao bića slobode. Zar je onda čudno što je Gajo Petrović u vremenu ‘bekstva od slobode’ bio i ostao tako snažno osporavana ličnost.

U pitanju je, dakle, lični izbor svakog pojedinca. Naravno, i odgovornost za izbor – služba ili sloboda. Stanko Lasić i Gajo Petrović samo su dva paradigmatična primera takvog izbora. Služba nekom kolektivitetu, zvao se on nacija, država, crkva, partija svakako da donosi velike prednosti uvažavanja u javnosti, dok samozatajno nastojanje u uklanjanju prepreka u ostvarenju slobode čoveka, izaziva podozrenje većinskog dela društva, pa i snažna osporavanja. Pred svakim pojedincem koji se odvaži na čin stvaranja stoji dilema kojim putem da krene. Rešenje te dileme zavisi od čovekovog karaktera.

1)Prilog za znanstveni skup ‘Gajo Petrović – lik i djelo, povodom 20. obljetnice smrti’, Karlovac, 12. 04. 2013. U pripremi priloga služio sam se i pojedinim stavovima izloženim u mojoj knjizi Praxis – mišljenje kao diverzija, Službeni glasnik, Beograd 2012.

2) Stanko Lasić, Autobiografski zapisi, Zagreb: Nakladni zavod Globus (Plava biblioteka 202), Zagreb 2000, str. 392.

3) Kako bi se uopšte mogao sastati centralni komitet jedne male, ilegalne, van margina javnog života, političke partije čiji su članovi robijali u zemlji ili bili u dubokoj ilegali, raštrkani po Moskvi i svetu, potpuno je nejasno. Ako se na primer ima u vidu da je KP Slovenije fomirana u jednom planinarskom domu za badnje veče, da se u opštem veselju ne primeti jedan ozbiljan posao ili da je KP Hrvatske formirana u toku jednog vašara u blizini Zagreba, onda priča o tome da nešto što su zastupali ključni rukovodioci te partije nije i partijski stav, najblaže rečeno ‘ne drži vodu’. Bakarićevo izlaganje je objavila Borba 11. januara 1970. Ovde je korišten drugi izvor. Videti Vladimir Bakarić, ‘O sukobu na ljevici’ Kultura, br. 13-14/1970, str. 235-243. Zanimljivo je da je od svih nas, učesnika skupa, jedini kritički komentar na Bakarićevo izlaganje imao Jevrem Brković. Videti ‘Partija i književnost’ Kultura, br. 13-14/1970, str. 244-256.

4) Postoji, naravno, i druga mogućnost. Kako je 1997. lansirao tezu da je hrvatskoj književnosti srpska književnost jednako bliska, odnosno daleka kao i bugarska, moguće je da su mu se pozitivne reakcije na Sukobe… u Beogradu učinile sasvim beznačajnim. Nacionalizmi su slepi za druge i drukčije, nezavisno od toga koliko su bliski ili daleko. ‘Tiranija malih razlika’ u kulturnoj atmosferi ‘strahovlade mediokriteta’ znaju da potčine i ličnosti, stvaraoce nesumnjivo relevantnog naučnog dela.

5) Stanko Lasić, Sukob na književnoj ljevici 1928-1952, Zagreb, Liber (Izdanja Instituta za znanost i književnost) 1970.

6) U bloku ‘Polemika o književnoj levici’ Kultura je objavila u nešto skraćenom obliku recenziju Milana Mirića, osvrte Božidara Jakšića, Tarasa Kermaunera, Miroslava Egerića i Željka Falouta, izvod iz knjige Mladena Ivekovića ‘Filozofska i politička strana sukoba na našoj ljevici’, Bakarićevo izlaganje na skupu ‘Sveučilište i revolucija’ pod naslovom ‘O sukobu na ljevici’ i kritički komentar Jevrema Brkovića na Bakarićevo izlaganje ‘Partija i književnost’. Uporedi, Kultura, br. 13-14/1970, str. 198-257.

7) Željko Falout, ‘Antinomije revolucije’ Kultura, br. 13-14/1971, str. 223-224.

8) Taras Kermauner, ‘Vrednovanje i nauka’ Kultura, br. 13-14/1971, str. 212

9) Miroslav Egerić, ‘O jednoj vanserijskoj knjizi’, Kultura, br. 13-14/1971, str. 218-219.

10) ‘Mislim da Krležu ne možemo i ne treba da spasavamo ’rječitom šutnjom’. Ako je Bogdanov ostao uporan, zar i Krleža nije mogao da učini isto? To neugodno i rečito ćutanje znači poraz intelekta pred organizacijskim umom. Zato me kao Lasića ne frapira to da se u periodu 1945-1949. godina ni jedan intelektualac nije otvoreno i dosledno pobunio protiv te ’bezobzirne i primitivne i umnogome komične didaktike’. Kako i da se pobuni kad bard naše kulture rečito i značajno ćuti, a Marko Ristić sedi u ambasadi zaboravivši (za naše prilike prilagođeno) ’da se ne može u isto vreme biti pesnik i ambasador u Francuskoj’. To je tako logično da bode oči. Jedino ako se služi Krleži i onima kojima Krleža politički služi to može da frapira.’ Videti, Božidar Jakšić, ‘Današnji smisao sukoba na književnoj levici’, Kultura, br. 13-14/1971, str. 209. Nadam se da ne treba ni pominjati da sam u istom prilogu zapisao da me zanima Krleža koji govori o slobodnom i prometejski neukrotivom stvaralaštvu, koji stvara izuzetna umetnička dela!

11) Stanko Lasić, Autobiografski zapisi, str. 549-550.

12) Ibid., str. 556.

13) Na istom mestu.

14) Ibid., str. 565-566.

15) Ibid, str. 585.

15) Ibid., str. 582.

17) Ibid., str. 483-484. Racionalno posmatrano, Lasić je u pravu. Za one kojima se ovakav Lasićev kritički stav ne mora sviđati ili ne sviđa, dovoljno je napraviti jednu paralelu, pa jasno videti o čemu se radi. Pitanje je jednostavno: da li je Tomas Man više doprineo očuvanju dostojanstva nemačkog naroda kada je u toku Prvog svetskog rata pisao neke članke kao ordinarni njemački šovinist ili tridesetih i četrdesetih godina prošlog veka kao kritičar nemačke Hitlerove nacionalsocijalističke politike?

18) Reč je o sledećem: nakon što je u Filozofskim istraživanjima objavljen moj prilog u čast filozofa Milana Kangrge ‘Intelektualni prkos Milana Kangrge’, HRT je poslala svoju beogradsku dopisnicu Ivanu Dragićević-Veličković da samnom obavi razgovor, a onda me je, kao head line, voditelj udarnog Dnevnika 2 HRT Goran Milić 20. februara 2005. optužio za ‘blaćenje Hrvatske’ zbog toga što sam u svom tekstu pomenuo stradanja, pa i ubistva starijih ljudi i u onim delovima Hrvatske u kojima nije bilo ratnih dejstava. Tu sam ponovio ono što je javnosti u Hrvatskoj bilo dobro poznato, a što je i moj kolega Kangrga takođe javno primetio. Tom prilikom Sunčica Findak i Goran Milić (HRT, Dnevkik 2) su napravili ‘uradak’ u obliku falsifikata – izostavili su da sam tu pojavu primetio i u Srbiji i u Bosni. Bio je to pravi ‘poziv na linč’, usmeren i protiv Kangrge i protiv mene. U tom linču zdušno su učestvovali novinari Mate Kovačević (Fokus), Milan Jajčinović (Večernji list, Obzor), Josip Jović (Slobodna Dalmacija), Željko Krušelj (Vjesnik), Tihomir Dujmović (Glas Slavonije), Zvonko Pandžić (Fokus), Mirko Sunić (Vjesnik, pisma), Ivan Miklenić (Glas koncila) i Ivo Lučić (Status, Mostar). Poslednja dvojica kao strateška podrška linču iz krugova katoličke crkve i hercegovačke dijaspore. Za njima nisu htele da zaostanu ni Kangrgine – bar u formalnom smislu – kolege: Dr Zvonimir Čuljak, Dr Ivan Kordić, Dr Stipe Kutleša, Dr Davor Pećnjak i Dr Josip Talanga (Fokus). Svi moji pokušaji da odgovorim u listovima koji su linčovali Kangrgu i mene ostali su apsolutno bezuspešni. Štaviše, kada sam sve prikupljene tekstove i moje odgovore ponudio nekim izdavačima u Hrvatskoj, nisam čak dobio ni obavest da rukopis ne prihvataju. Učesnici u linču su prevideli jednostavnu stvar – na linč i grube napade i u Sarajevu i u Beogradu kojima sam više decenija bio izlagan sam navikao. Da sačuvam svoj mir pomogli su mi Ivan Starčević, Sanja Vejnović, Drago Pilsel, Saša Marković, Andrea Dragojević, Tomislav Klauški i Predrag Lucić svojim kritičkim osvrtima na linč. Imam sve razloge da njihovim glasovima u javnosti Hrvatske budem iskreno zahvalan. Knjigu sam ipak objavio. Videti, Božidar Jakšić, Buka i bes. O pravu na kritičko mišljenje. Braničevo, Požarevac 2008.

Božidar Jakšić je nekadašnji član Upravnog odbora Korčulanske ljetne škole, suradnik Praxisa i glavni urednik časopisa Sociologija, autor brojnih knjiga iz područja povijesti i sociologije te umirovljeni znanstveni savjetnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Beogradskog univerziteta. Autor je zapažne knjige Praxis – mišljenje kao diverzija (Službeni glasnik, Beograd 2012.)

Rizici službe i slobode (II od II)(1)<