Punih trideset godina traje let Bijele pčele, lista za svu djecu koji izdaje riječki Pododbor Srpskog kulturnog društva Prosvjeta. Bijela pčela je vremenom postala simbol SKD Prosvjete upravo zbog svoje dosljednosti u izdavaštvu i njegovanja dugogodišnje tradicije. Edukativno-informativni i zabavni sadržaji ovog lista usmjereni su razvijanju duha tolerancije, mira i poštivanja različitosti kulturnih tradicija. "Sadržajem iznad zla jezikom tolerancije, poštovanja drugoga i drugačijega, jezikom humanosti, Bijela pčela je neugasiva iskra života koja svjetlošću spaja prošlost, sadašnjost i budućnost", govorio je o listu njen osnivački kum Jovan Savičin Prica.
List je u devedesetim godinama u Rijeci pokrenula Tatjana Olujić Musić (1940. – 2013.), nekadašnja novinarka i urednica Radio Rijeke. Kako nam govori idejni pokretač lista i donedavni predsjednik riječkog Pododbora Dragiša Laptošević, Bijela pčela je dokaz da u svakoj nesreći ima i sreće.
- Dječji list "Bijela pčela" nastao je nakon gašenja "Srpskog glasnika", prvog mjesečnika na srpskom jeziku u samostalnoj Republici Hrvatskoj, pokrenutog pri Zajednici Srba Rijeka 1993. godine. Malo je znano da je "Bijela pčela" u samom idejnom začetku izašla u nekoliko navrata kao dodatak "Srpskom glasniku" i kao pilot-projekat, ali bez sadašnjeg naziva. Prekidom rada u redakciji "Srpskog Glasnika" tadašnja urednica lista Tanja Oluić Musić, dobila je slobodan prostor i vrijeme da se zauzme za realizaciju ovog hrabro zamišljenog projekta – prisjeća se Laptošević.
- Osim vrhunskih saradnika; doktora Bogomila Karlavarisa, grafičkog urednika Đure Budisavljevića i neponovljivog Borivoja Dovnikovića Borde, drugih olakšavajućih okolnosti nije postojalo, ali opet se pokazalo da gdje ima volje, ima i načina, te je usred rata, u septembru 1994. godine, zalepršao prvi broj Bijele pčele – govori Laptošević. Dodaje da je ratno vrijeme zahtijevalo veliku mudrost u osmišljavanju koncepcije lista jer je bio namijenjen najmlađim čitateljima, a put do njih vodio je kroz sito i rešeto zbog velike kontrole sadržaja i ograničenog pristupa dijelu države.
Jedno od velikih pitanja koje je uredništvo moralo postaviti bilo je upravo pitanje jezika. Svjesni da će ih pod lupom zasigurno čitati jezični čistunci tražeći izraze nepodobne u vremenu razdvajanja država i naroda, tekstove i priloge vezali su isključivo uz dječje stvaralaštvo za koje su smatrali da ne bi smjelo povrijediti ničije osjećaje. Tada im se nametnulo i pitanje pisma – kako izdavati list jer je ćirilica ukinuta iz školske nastave?
- S obzirom na to da su brojni genijalni dječji pisci i pjesnici pisali na ekavici, dovoljno je bilo u list prenijeti tekstove onako kako su napisani, a nove tekstove onako kako su ih pisali dopisnici i autori – objasnio je Laptošević te dodao da su se naposljetku radi lakšeg čitanja odlučili objavljivati kratke tekstove na ćirilici i duže na latinici, dok su autorske priloge objavljivali na pismu na kojem bi ih i dobili. Naslovna stranica je na ćirilici, što im je umanjilo mogućnosti prodaje na kioscima. No zato su kroz godine stvorili odličnu mrežu distribucije lista, tako da ga svako dijete na vrijeme dobije u svojoj školskoj klupi.
Kako se Laptošević prisjeća, u prvim danima jedini način dostave lista bio je uz pomoć hrabrih pojedinaca koji su se u vihoru rata pokušali svojim ličnim angažmanom suprotstaviti masovnom širenju mržnje i međusobnom zavađanju naroda. Dostava dječjeg lista do zainteresiranih predstavljala je tek kap zdravog razuma u hrpi zatrovanih tiskovina, a glavni oslonac za distribuciju lista imali su u Prosvjeti i Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
- Neke su škole imale samo po četiri učenika i za ta četiri bi uspijevali dostaviti list na vrijeme. Mnoga od te djece odrasle uz Bijelu pčelu i danas primaju naš list za svoju djecu. Za Beograd i Ljubljanu list smo slali redovnom autobusnom linijom pomoću vozača, a kako se štampa u Zagrebu, i sami smo godinama dočekivali autobuse na stanici i preuzimali pakete s novim brojevima - kaže Laptošević.
Novca je znalo manjkati i tiskara se dovijala kako je znala, pa su iz redakcije nemali broj puta dočekivali kombije na proširenjima autoputa, ručno izdvajajući primjerke Bijele pčele iz paketa drugih izdanja. Svaki novi broj doživljavali su kao malo čudo, a kontinuitet izlaženja povremeno su spašavali dvobrojevima. Nekim čudnim putevima, vijest o dječjem listu Bijela pčela stigla je i do Južne Afrike odakle su do redakcije dolepršali pozdravi iz sličnog časopisa naziva Solo Mongololo, a od kojeg je preuzet sada im zajednički podnaslov – "list za svu djecu".
Osnovne rubrike "Učimo ćirilicu", "Rukovanje ispod duge", "I bi svjetlost" i "Tako je govorio Hiperborejac" zadržane su do danas, a list sadrži i kreativne dječje radove, mozgalice i razne druge sadržaje. List je od Ministarstva prosvjete proglašen pomoćnom građom za učenike dodatne nastave, a svojim sadržajem nije samo za svu djecu već za sve koji su, bez obzira na godine, sačuvali dijete u sebi. Bijela pčela osvojila je Nagradu Grada Rijeke 2005., Nagradu Sime Cucića 2011., Zmajevu nagradu 2012., i Povelju SKD Prosvjeta 2014. godine, sve za popularizaciju književnosti za djecu i razvoj njihove kreativnosti.
Prvu urednicu Tatjanu Oluić Musić naslijedila je Ljerka Radojčić koja je list uređivala punih deset godina, a koja je na veliku žalost redakcije i Pododbora, preminula u rujnu prošle godine. Kroz redakciju Bijele pčele prošli su još i Ivo Musić, lektorica Dušanka Starčević, književnik Vukoman Radosavljević, profesori Ratko Relić i Borislav Božić, a kojima su se pridružili i značajni umjetnici iz svih krajeva Jugoslavije - beogradski profesor na Akademiji primijenjenih umjetnosti Zdravko Mićanović, ilustrator Zdravko Zupan i slikar Milutin Dedić, književnici Gordana Maletić, Milena Severović, Uroš Petrović, Đuro Maričić i brojni drugi. Nakon 30 godina, Bijela pčela nastavlja da leti – iz mjeseca u mjesec, iz jednih dječjih ruku u druge.
