KULTURNE INDUSTRIJE; klasična referenca iz 1940-ih (Adorno i Horkheimer, Dijalektika prosvjetiteljstva) analizira kulturne industrije svojevrsnom kritikom političke ekonomije kulture i oslanja se na tezu da su produkcija i distribucija kulturnih proizvoda domena složenog ekonomskog sustava; odnosa države, privatnih vlasnika proizvodnih sredstava, masovnih medija, društvenih institucija i praksi svakodnevnog života.
S kraja 1960-ih – intenzivnijim ispreplitanjem kulture, društva i biznisa te s prvim naznakama preobrazbe ekonomsko-socijalnih krajolika Europe i Sjeverne Amerike od industrijske ka postindustrijskoj proizvodnji – kulturne se industrije dodatno kritički valoriziraju. Godine 1979. i 1980. UNESCO započinje sveobuhvatan proces sponzoriranja široke platforme komparativnih međunarodnih projektnih programa u kulturi, objedinjenih ovim terminom, čime je zaživjela nova paradigma koja do danas ostaje aktualnom pod okriljem kulturnih politika zemalja EU-a.
Tijekom 1980-ih, a posebice 1990-ih – usporedno s jačanjem ekonomsko-političkog neoliberalizma, ali i s dominacijom postmoderne socijalno-kulturne logike kasnog kapitalizma – postaje definitivno jasno da su kulturne industrije jedan od vodećih agensa ekonomskih, socijalnih i kulturalnih promjena, ali i model za razumijevanje transformacija u drugim industrijama. Započinje se govoriti o ‘kreativnoj ekonomiji’ (J. Howkins).
Zadnjih 40-ak godina kreativnost i inovativnost u kulturi sve se intenzivnije povezuju s poduzetništvom, tržišnom kompetitivnošću i konkurentnošću, a to su i konteksti našeg tranzicijskog iskustva ove problematike. Ono što se najčešće pojavljuje pod geslom kreativnih kulturnih industrija jest puko preuzimanje – kulturno-industrijsko kooptiranje – već postojećih kapaciteta u domenama kulturnih produkcija, u kombinaciji s nasljeđem kulturne historijske baštine na koje se ova matrica naprosto kalemi, svjedočeći time još jednom modelu tzv. javno-privatnog partnerstva. Radi se o komodifikaciji javnih dobara čije su prakse i rezultante i na ovom primjeru nedvojbene: javna nekomercijalna ponuda u kulturi permanentno opada, a privatni segment komercijalno-profitno orijentirane proizvodnje u kulturi raste i jača, o čemu kod nas kritički pišu, primjerice, Branimira Lazarin i Boris Postnikov.
Kulturne kreativne industrije počivaju na načelima društvenog i klasnog ekskluziviteta, a ne šire socijalne inkluzivnosti, što znači da je participacija u svijetu kulturnih kreativnih industrija privilegij obrazovanijih, bogatijih, društveno umreženih, onih s višom razinom socijalnog, ekonomskog i kulturnog kapitala.
