DOMOVINSKI RAT; rat koji se vodio na prostoru R. Hrvatske između 1991. i 1995., a direktno je povezan s posljedicama raspada SFR Jugoslavije. Status domovinskog rata u Hrvatskoj službeno je reguliran Deklaracijom o Domovinskom ratu koja je u Saboru usvojena 13. listopada 2000. (u prvoj godini premijerskog mandata Ivice Račana, tadašnjeg lidera SDP-a).
O neprijepornom karakteru domovinskog rata, kao i ulozi njegovih ključnih protagonista – branitelja, postoji hegemonijski konsenzus u hrvatskom društvu, što je dijelom rezultat ideoloških uvjerenja, dominantnih političkih i medijskih interpretacija nedavne prošlosti, ali i konformističkog straha velikog, šutljivog dijela stanovništva ove zemlje koje se ‘ne bi štelo mešati’. Takva verzija recentnije hrvatske povijesti domovinski rat oslikava epitetima pravednosti, legitimnosti, njegovog čisto obrambenog karaktera, bez elemenata agresije prema bilo kome.
Ipak, na marginama takvih konstrukcija, u aktivističkim krugovima, među angažiranim intelektualcima i pojedinim slobodno mislećim umjetnicima i kulturnjacima, dijelu nevladinog civilnog sektora, ljudsko-pravaškim institucijama i kritički orijentiranim medijima – bez obzira na nerijetko vrlo agresivne povratne reakcije, koordinirane u režiji braniteljskih i konzervativno-nacionalističkih udruga s potporom Katoličke crkve, koje svako kritičko propitivanje uzroka i posljedica tog rata tumače kao udar na temelje države i nacije – postoje polemike po pitanju službene interpretacije domovinskog rata. Takve kritike pronalaze pregršt argumenata koji dijelom proturječe službenoj verziji domovinskog rata: od pozadinskih kriminogenih dimenzija ratnog profiterstva novih tranzicijskih elita, preko pogubno loše politike prema BiH, do vrlo problematičnih trenutaka na samome kraju rata, u sklopu vojne akcije ‘Oluja’, kada je između 150 i 200 tisuća Srba, pod vojnim pritiskom, u svega nekoliko dana napustilo Hrvatsku u kojoj su generacijama živjeli, a oko tisuću civila pritom je ubijeno…
Domovinski rat do danas ostaje stožernim mitom suvremene Hrvatske. Na djelu je proces koji Dejan Jović u knjizi ‘Rat i mit’ primjereno imenuje mitotvorstvom – ideološkom praksom oblikovanja i nametanja jednog jedinog tumačenja domovinskog rata. Ideološko-hegemonijsko ustrajavanje na mitskoj interpretaciji domovinskog rata i s njim sparen spomenuti sindrom društvenog licemjerja ne dopuštaju da iskoračimo naprijed, prema budućnosti i horizontu sutrašnjice, već nas drže u klopci ‘vječitog jučer’ koje se, poput zombija, iznova vraća, uvijek još grozomornije i strašnije.
