DOMOLJUBLJE; pojam-kovanica koji prepoznatljivo povezuje riječi domovina i ljubav, ljubiti, voljeti. Njime se jasno aludira na osjećaje ljubavi prema zemlji-domovini i može ga se tretirati kao hrvatski jezični sinonim za patriotizam. Ova riječ neizostavno priziva asocijaciju na čuvenu, iznova ponavljanu izreku engleskog književnika iz 18. stoljeća Samuela Johnsona – ‘domoljublje je posljednje utočište hulja’ – što i danas nenadmašno pogađa kontekst tog pojma. U pravu je i Emma Goldman koja domoljublje vidi kao prijetnju istinskoj slobodi, a njegovim bitnim elementima smatra samoljublje, aroganciju i egoizam.
Domoljublje – ta velika, štoviše konstitutivna i nezaobilazna vrijednosna varijabla u srži nacionalnog identiteta – u proteklih se trideset godina hrvatske tranzicije prometnulo u jedan od temeljnih ideoloških kanona po sebi. Stoga ga nije – iz perspektive širokog hegemonijski konstruiranog društvenog konsenzusa – jednostavno, poželjno, a ni pametno kritički promišljati ukoliko se niste spremni izložiti ljutnji establišmenta bilo koje srednjostrujaške političke provenijencije, bijesu uvijek spremnih čuvara njegovih tekovina, primjerice branitelja, ali i mogućim antipatijama tzv. običnih ljudi koji će u kritičarima domaće verzije domoljublja možda prepoznati jugokomunjare ili neki sličan zombi identitet prikladan za prvoloptašku difamaciju. Ovdašnja koncepcija domoljublja izrasta na nekritičkim interpretacijama karaktera domovinskog rata, hrvatskom nacionalnom ponosu i snažnoj privrženosti katolicizmu (no više normativno nego praktično). Do opasnih je frustracija ideologizirana destruktivnim antagonizmima spram iskonstruiranog dežurnog drugog – Srbi, Jugoslavija, socijalizam, komunizam… Neslužbeni promotori – ali i samoproklamirani procjenitelji svih ostalih, po kriteriju posjedovanja ili neposjedovanja prave doze domoljublja – su brojni i naprosto se nadmeću u iskazivanju takvog patosa. Tu su spomenuti branitelji; ultrakonzervativne udruge civilnog društva; profesionalni političari, posebno desnog ideološkog spektra, te njima srodni mediji; najveći dio crkvenog klera u Hrvatskoj.
Nelagodno je, ako ne i nešto gore, svjedočiti patetičnim i licemjernim gestama čija je svrha ritualno fingirati domoljubne osjećaje: na primjer, naglašeno ceremonijalan dlan desne ruke na srcu političara i/li sportskih reprezentativaca pri intoniranju himne. No domoljublje je i vrlo lukrativna roba u tranziciji, nepresušan kapital koji je moguće, zorno tome svjedoče brojni primjeri, jako dobro unovčiti, pretočiti ga u konkretnu osobnu materijalno-financijsku vrijednost. Neki od najglasnijih desno-konzervativnih tribuna domoljublja u Hrvatskoj i regiji pokazali su se vrlo promućurnim i pragmatičnim protagonistima ključnih ekonomsko-kapitalističkih procesa u tranziciji.
