Lea Horvat je povjesničarka zaposlena na Sveučilištu Friedrich Schiller u Jeni. Diplomirala je povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te doktorirala povijest na Sveučilištu u Hamburgu. U fokusu njenog istraživanja su povijest stanovanja i svakodnevice, popularna kultura i feminizam. Na Sveučilištu Humboldt u Berlinu držala je kolegije o kolektivnom stanovanju i feminističkoj povijesti doma. Uređivala je i pisala za feminističke portale Muf i Krilo. Pokretačica je i urednica sajta Women* Write Balkans. Povod našeg razgovora njen je doktorski rad "Tvrda valuta beton: kulturna povijest kolektivnog stanovanja u socijalističkoj Jugoslaviji i zemljama nasljednicama" koji je proljetos objavila njemačka izdavačka kuća Böhlau.

Krenimo od odlaska iz Zagreba u Njemačku, gdje upisujete doktorat. Kako ste odabrali temu?

Za to mi je bio bitan već moj diplomski rad na temu doma u popularnoj kulturi 60-ih u Jugoslaviji. Počela sam se baviti Jugoslavijom koja mi je do tada bila nepoznata s ciljem da sama stvorim sliku o tom periodu. Devedeseto sam godište, u školi se to preskočilo, na faksu relativno malo tematiziralo. Na Erasmusu u Berlinu sam saznala da je tamo doktorat besplatan, probala i dobila stipendiju. Rad bi izgledao drukčije da sam ga pisala u Hrvatskoj. Ovako sam pisala za ljude koji ne znaju puno o Jugoslaviji i glavna slika socijalizma im je DDR.

Znam da je nezahvalna molba da nam ukratko predstavite knjigu, ali možda možete reći nešto o njenom glavnom fokusu?

Tema knjige je kulturna povijest kolektivnog stanovanja, znači ne arhitekture u tehničkom smislu, nego javnih rasprava o kolektivnom stanovanju. Bavi se socijalističkim i djelomično postsocijalistički periodom i prostorom više-manje cijele Jugoslavije. Postavljena je široko, kao panorama. Fokus 40-ih i 50-ih sam nazvala gradilištem. Rasprava o kolektivnom stanovanju je još dijelom apstraktna i odvija se u arhitektonskim časopisima i sličnim medijima bez otvaranja za širu javnost. U 60-ima mi je fokus na stanu. Puno se gradi, događa se omasovljavanje kolektivnog stanovanja i svi već imaju neko takvo konkretno iskustvo ili znaju nekog tko živi u takvom stanu. Jedna od glavnih tema je kako namjestiti taj novi stan. Bavila sam se priručnicima za stanovanje, ženskim časopisima. U poglavlju o 70-ima i 80-ima fokusiram se na naselje. Rasprava se opet vodi u okviru struke, i to sociologije grada i kulturne antropologije. Ne priča se samo o rješavanju stambenog pitanja, nego i o funkcioniranju takvih naselja kao cjelina. U 90-ima i 2000-tima se bavim slikom kolektivnog stanovanja u popularnoj kulturi. Ta tema više nije na dnevnopolitičkom redu, ali i dalje postoji potreba da se o njoj priča jer je kao slon u sobi prisutna u postjugoslavenskim gradovima. Moja je teza da se to događa kroz film i literaturu.

 

Stanovanje kroz ideju društvene jednakosti

Jeste li putovali na teren? Kojim ste primjerima kolektivnog stanovanja posvetili posebnu pažnju?

Bila sam u Ljubljani, Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Splitu i Podgorici i istraživala uglavnom u arhivima i lokalnim bibliotekama. U Skopje nisam stigla zbog korone, a u Prištinu nisam išla jer ne znam albanski. Nisam mogla dobiti potpuni uvid u situaciju u ta dva centra pa sam ih u knjigu uključila samo preko sekundarne literature. Bitno mi je da je to transparentno. Najviše sam se pozabavila primjerom Splita 3 i Bloka 5 u Podgorici i njihovom različitom recepcijom. Split 3 je dosta eksponiran kao super primjer kolektivnog stanovanja, dok se Blok 5 malo spominje u jugoslavenskom medijskom prostoru.

Što je specifično za ta dva projekta?

Postoji transfer negativnog narativa o kolektivnom stanovanju kao getu u pop-kulturu. To se možda najviše vidi u filmovima poput "Rana" i "Apsolutnih sto", gdje je Novi Beograd pozadina za brutalnost

Split 3 je postao poznat po svom urbanističkom konceptu stambene ulice. Postojala je velika varijacija objekata, od malih do nebodera, spoj ideje kolektivnog i skoro pa individualnog stanovanja u jednom okviru. Blok 5 u pozadini ima kompleksnu ideju samoupravljanja. Možda je najbitnije to da su tlocrti bili fleksibilni – bilo je malo nosivih zidova i ljudi su mogli zajedno s arhitektom razmisliti kakav bi im tlocrt trebao. Mislim također da oba primjera imaju izraženu ideju društvene jednakosti. Pokušavalo se izjednačiti prednosti i nedostatke stanova, svima dati nešto. U Bloku 5 se gledalo da ako tvoj stan ima terasu, onda mu možda neki prozor nije na najpogodnijoj poziciji. U Splitu 3 se pokušalo svima dati prozor okrenut prema moru. Oba primjera imaju i ozbiljno shvaćen javni prostor između zgrada, ali to je specifično za sve primjere kolektivnog stanovanja u Jugoslaviji.

Odakle onda razlike u njihovoj recepciji?

Split 3 je dobio nagradu Borbe, najvažnije nagrade za arhitekturu i urbanizam u Jugoslaviji, a posjetili su ga i o njemu pisali i zapadni istraživači poput Jane Jacobs. Arhitektonski časopisi i fakulteti su imali dužu tradiciju u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu nego u ostatku Jugoslavije. Više se pisalo o primjerima iz tih republika.

Općenito, koliko je bilo međurepubličkih razlika u projektima i o čemu su one ovisile? Socijalističko kolektivno stanovanje se često predstavlja kao vrlo unificirano, to mu se ističe kao mana.

I za historicističke zgrade se može reći da su sve iste – štuko, reprezentativna fasada, manje reprezentativno dvorište. Smiješna je ideja da nema razlika među zgradama socijalističkog kolektivnog stanovanja i to je osobito očito na jugoslavenskom primjeru. Najočitija asimetrija je između siromašnijih i bogatijih republika u kojima se više gradilo. Uspješnije firme iz bogatijih republika su gradile u drugim republikama, rijetko obrnuto. Razlike su djelomice nastajale i zbog decentraliziranog sustava samoupravljanja u Jugoslaviji. Za razliku od toga, u DDR-u ili Čehoslovačkoj je ideja bila da postoji centralizirana institucija koja razvija jedan sistem koji se gradi u tisućama primjera po cijeloj zemlji. S jedne strane, ideja masovnog kolektivnog stanovanja i jest u tome da imaš predložak prema kojem se štanca i tako pojeftinjuje izgradnja. S druge strane, ako imaš više centara od kojih svaki razvija svoju strukturu, imaš više raznolikosti.

Zadnjih pet godina živimo u stanu u sklopu stambene zadruge. Svi članovi zadruge imaju u njoj udio od 2000 eura, ne posjeduju stan, plaćaju stanarinu, ali imaju doživotno pravo stanovanja. Sa stanom dolazi i besplatni servis za popravke

Pisali ste o kritikama kolektivnog stanovanja koje se javljaju još za vrijeme Jugoslavije u okviru sociologije grada i antropologije. Odakle one dolaze?

Argumenti o skoroj propasti kolektivnog stanovanja doprli su do Jugoslavije iz zapadnih zemalja, u prvom redu Francuske i SAD-a. U Francuskoj se u ranim 60-ima počelo pisati negativno o grand ensembles u predgrađima velikih gradova, u SAD-u je dizanje u zrak naselja Pruitt-Igoe Charles Jencks proglasio smrću moderne arhitekture. Iako u jugoslavenskom kontekstu kolektivno stanovanje nije zjapilo poluprazno ili pokazivalo znakove getoizacije, taj se scenarij projicirao na lokalnu situaciju. Javili su se glasovi poput sociologinje Dušice Seferagić koji su u kolektivnom stanovanju vidjeli projekt kojem nema spasa. S druge strane, kulturna antropologinja Dunja Rihtman-Auguštin pokušavala stvoriti svijest o tome da se u njima već vide tragovi i zajednice i individualizacije prostora. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi se rasprava dalje razvijala, ali se to poglavlje zatvorilo s ratom. Apokaliptični narativi završili su u slijepoj ulici, postalo je bitno da uopće imaš stan.

Devedesete i dvijetisućite ste obradili kroz prikaz kolektivnog stanovanja u postjugoslavenskoj pop-kulturi. Kako se ta naselja prikazuju na televiziji?

Postoji transfer negativnog narativa o kolektivnom stanovanju kao getu u pop-kulturu. To se možda najviše vidi u filmovima poput "Rana" i "Apsolutnih sto", gdje je Novi Beograd pozadina za brutalnost. Moram priznati da mi je, iako nije riječ o najsjajnijoj seriji, najzanimljiviji prikaz kolektivnog stanovanja u krimi-seriji "Mamutica", koja ne igra na istu kartu. U njoj nisu stigmatizirani ljudi koji žive u naseljima Novog Zagreba, nego oni koji žive na njihovim rubovima ili izvan. Sumnjivci su u seriji uvijek pridošlice pa ona puno više govori o ksenofobiji i nacionalizmu u društvu.

 

Lice eksploatacije je nepersonalno

Ranije ste spomenuli da kolektivno stanovanje na našim prostorima ostaje slon u sobi. Možete li malo pojasniti što je potisnuto oko te teme?

Postoji napetost jer je s jedne strane u društvu antisocijalistička klima, a s druge živiš u stečevini socijalizma i ta su naselja dio svakodnevice jako puno ljudi, dok mnoštvo ima problem sa stambenim pitanjem i bilo bi više nego sretno sa stanom u Novom Zagrebu. Osim toga, te su zgrade već stare i nameće se pitanje hoće li se i kako obnavljati, a da se ne prodube nejednakosti među imućnijim i manje imućnim kvartovima.

Možemo li očekivati prijevod knjige na hrvatski?

Trebala bi biti prevedena sljedeće godine u izdanju Srednje Europe. Meni je to svakako bitno. U Njemačkoj ima drugačiju publiku i otvorila je drugačije rasprave nego što bi to bilo na prostoru bivše Jugoslavije.

Kakve su reakcije njemačke publike?

Svatko dolazi s drugim pitanjima, ovisno o vlastitom iskustvu i polazištima. To mi je osobito očito u nastavi i najzanimljivije mi je pričati o tome s mlađim ljudima, posebno onima iz Zapadne Njemačke koji o kolektivnom stanovanju imaju samo negativne predodžbe iz medija (mjesto zločina i siromaštva). S druge strane, ima ljudi koji su osobno i emocionalno vezani za ta naselja. Mnogi su pozitivno iznenađeni vizualnom raznolikošću jugoslavenskih primjera u usporedbi s onima iz DDR-a. Na jednom sam predstavljanju rekla publici "zamislite da meni sad faks da stan". Svi su se počeli smijati. U socijalizmu to nije bilo smiješno. Mislim da otkrivanje nečeg emancipatornog u prošlosti kod ljudi može pokrenuti pitanja. Zašto nam poslodavac ne bi dao stan? Zašto ne bismo opet to imali?

Nadu mi daju ljudi iz povijesti koji su u bezizlaznoj i potlačenoj situaciji pokušali nešto promijeniti. Svoju zadaću vidim u pronalasku takvih priča i radu na njihovoj vidljivosti

Spomenuli ste da reakcije na temu knjige ovise o vlastitim polazištima čitatelja.

Mislim da ne reflektiramo dovoljno iz kojeg kuta pričamo ili se nama pričalo o povijesti. Ako imaš ideju da je kolektivna stanogradnja bila ružna, neugledna arhitektura, možda gledaš iz perspektive nekoga tko je do 1945. živio u palači. Više nemaš deset spavaćih soba nego mali stan. Ali ako dolaziš iz perspektive nekoga tko nije imao tekuću vodu i centralno grijanje, takav stan ti je wow. Odrasla sam na selu, bez centralnog grijanja, kolektivno stanovanje nije bilo moja svakodnevica pa je i knjiga, pogled izvana, pokušaj da se približim takvom tipu stana.

Više od deset godina živite u Berlinu. Preko medija i drugova gastarbajtera dugo slušamo o stambenim problemima tamo. Kakva su vaša iskustva?

Jedan od prvih stanova u kojima sam živjela u Berlinu je bio relativno povoljan i na površini OK, ali zapravo je pripadao nekom investicijskom fondu iz Londona, nitko ga nije održavao i stanarina se godišnje povećavala za pet posto. Iselili smo čim smo našli nešto bolje. Cijeli je taj poslovni model temeljen na tome da se ljudi stalno iseljavaju jer svaki put možeš povisiti stanarinu. Lice eksploatacije je nepersonalno, ne vidiš svog zločestog pohlepnog gazdu nego anonimnu instancu investicijskog fonda.

Jeste li našli neko sretnije rješenje?

Zadnjih pet godina živimo u stanu u sklopu stambene zadruge. Svi članovi zadruge imaju u njoj udio od 2000 eura, ne posjeduju stan, plaćaju stanarinu, ali imaju doživotno pravo stanovanja. Sa stanom dolazi i besplatni servis za popravke. U Berlinu je sada užasno teško dobiti stan. U stambenoj zadruzi je to lakše i visina plaće nije ultimativni kriterij. Također se vidi da tu ljudi ne iseljavaju često, u našoj zgradi je stabilna društvena struktura. Gleda se i, recimo, da ne može jedna osoba dobiti trosobni stan. Ima sličnosti s kolektivnim stanovanjem. Neke grupe su i dalje isključene, ali u ovom užasno brutalnom sistemu je to ipak blago pozitivan primjer.

Lea Horvat (Foto: Melek Özdemir)

Protiv reduktivnog pisanja o Balkanu

Trenutno predajete i istražujete novu temu – povijest kave na južnoj periferiji Habsburške Monarhije iz perspektive roda i rada.

Kava je na prvi pogled jako pitoma tema i prve reakcije su puno pozitivnije nego kad sam se bavila socijalizmom. Ali mislim da se na tu temu može otvoriti puno dosta neugodnih pitanja, pogotovo vezanih uz eksploataciju, imperijalne dinamike, početke socijalističkih ideja i radničkog pokreta. Bavim se različitim aspektima roda, rada i kave, ulaskom žena u kavane i početkom sudjelovanja u javnim prostorima, ženama koje su posjedovale svoje gostione i kavane, i kolonijalnim podtekstom kave. Trenutno radim na poglavlju o konobaricama u radničkom pokretu. Jako mi je zanimljivo preispitati sliku o Habsburškoj Monarhiji koju sam dobila u školi i u društvu koje sklono romantiziranju Austro-Ugarske. Istraživanje je još na početku, nadam se da će knjiga biti gotova za par godina.

Na nikad prežaljenom feminističkom portalu Muf pisali ste o dijelu tema koje kasnije dolaze u vaš akademski fokus. Zašto vam je Muf bio važan?

Bilo mi je važno što postoji medij koji se bavi ženskom popularnom kulturom bez patronizirajućeg pristupa. Također, kroz ulogu čitateljice pa autorice i članice uredništva otkrila sam da mi je bitno pisati iz osobne perspektive, a ne skrivati se iza hinjene neutralnosti. Krećem od stvari koje me preokupiraju u svakodnevici i pokušavam ih politizirati i shvatiti u širem kontekstu.

S Anom Sekulić ste nedavno pokrenuli i portal Women* Write Balkans?

Kombiniramo istraživačko i literarno, naglasak je na storytellingu – dobro ispričanoj priči. Ja sam u Berlinu, Ana u Pittsburghu i imale smo želju da se obračunamo s reduktivnim pisanjem o Balkanu (korupcija, pristupni pregovori i slične teme) i umjesto nužne, ali dosadne kritike stvorimo prostor za teme koje smatramo bitnima. U fokusu su nam žene, trans i nebinarne osobe, uglavnom s Balkana, ljudi koji su podzastupljeni među onima koji na engleskom pišu o Balkanu.

Pišete o Jugoslaviji i Balkanu iako preko desetljeća ne živite ovdje. Nedostaje li vam nešto?

Kad sam došla u Njemačku, nisu mi bili jasni sentimenti dijaspore koja je stalno išla na more u Hrvatsku. Sad sam ja ta osoba. Najviše mi nedostaje druženje s dragim ljudima. Nedostaje mi i lakoća istraživanja. Moram na poslu tražiti dodatna sredstva da dođem u Hrvatsku i čitam u knjižnici. Malo je neprirodno. Kad o tom razmišljam, jasno vidim da je moj boravak u Njemačkoj ekonomska migracija – nije to najbolji okvir za život i rad nego jednostavno onaj u kojem si taj život i rad mogu priuštiti.

Za kraj – što vam daje nadu?

Inače sam optimistična osoba i dosta mi stvari daje nadu. Uvijek su u pitanju ljudi. Prošle godine smo sa studentima bili na ekskurziji u Sarajevu. Imali smo smiješan budžet, nas 20 se zguralo u ured moje kolegice Aide Ličine Ramić na Institutu za povijest, skuhali su kavu za sve i imali smo sjajnu raspravu o lokalnoj ekohistoriji. Ne romantiziram manjak sredstava, ali mi je super da ljudi od malo toga mogu napraviti puno. Tog se sjetim kad upadnem u samosažaljenje. Nadu mi daju i ljudi koji nešto pokrenu kad se čini da se politička klima pogoršava, ljudi iz povijesti koji su u bezizlaznoj i potlačenoj situaciji pokušali nešto promijeniti. Svoju zadaću vidim u pronalasku takvih priča iz prošlosti i radu na njihovoj vidljivosti.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.