Naš sugovornik Márk Turóczi doktorand je povijesti na univerzitetu Eötvös Loránd u Budimpešti, a u nas je gostovao u okviru dvodnevne konferencije ‘Revolucije i ustanci u povijesti’ na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tema njegovog izlaganja bila je ‘Ljubav spram revolucije? Diskurs revolucionarnosti omladine u Mađarskoj od 1957. do 1970.’, koju smo u razgovoru proširili do odnosa mladih spram suvremenog trenutka tamošnjeg društva.
Iz vašeg izlaganja mogu se izvući dvije početne premise. Jedna je da u razdoblju kojim se bavite u Mađarskoj nije bilo revolucije, iako je ona za potrebe odgajanja omladine stalno prizivana. Druga je da su poznati događaji sovjetske intervencije 1956. izazvali ne samo revolt, već i pravu revoluciju usmjerenu protiv okupacije.
Kao povjesničar mogu konstatirati da su još uvijek prisutne brojne interpretacije tog događaja, ovisno i o današnjim pozicijama znanstvenika. Naravno, službena komunistička interpretacija u eri Jánosa Kádára (generalnog sekretara Mađarske socijalističke radničke partije od 1956. do 1988. i u dva navrata premijera) bila je da je riječ o kontrarevoluciji. Lako je negirati takav stav, no je li bila riječ o revoluciji? Sve je to vrlo kompleksno. Možda je korektnije govoriti o ustanku. Puno različitih stvari događalo se simultano. Postojale su oružane ulične borbe i drugi oblici nezadovoljstva iskazivani na ulicama, a istovremeno je kardinal József Mindszenty (vodeća ličnost Katoličke crkve u Mađarskoj od 1945. do 1973.) u svom slavnom radijskom obraćanju pozivao naciju na katoličku restauraciju u državi. Događalo se puno desničarenja, rulja je ubijala pojedine komuniste koje bi prepoznala na ulici. Ali bilo je i lijevog otpora okupaciji u obliku revolucionarnih savjeta, pa čak i osnivanja radničkih savjeta. Radilo se o vrlo različitim motivima, a ne samo o dvjema monolitnim suprotstavljenim stranama. Ustanak je dakle bio višeznačan.
Romantični nacionalizam
Tada su se npr. političar Imre Nagy i filozof Georg Lukács pred sovjetskim trupama sklonili u jugoslavensku ambasadu. Ne radi se samo o jednom događaju. Bilo je pokušaja, doduše manjih, da se neuspjeli ustanak ponovi?
Mnogim javnim ličnostima nije bilo jednostavno zauzeti stranu. Kasnije, u martu 1956., bilo je još pokušaja pobune. Pošto je Kádár preuzeo vladu, ona je, naročito prve godine, uživala vrlo slabu potporu u narodu. Postojao je novi pokret ‘muk’, nazvan po pozdravu koji je postao lozinka prkosa na ulicama. No sve se ubrzo svelo na verbalni otpor. I onda je nastupilo zatišje. Tako da je režim već 1957. godine za Prvi maj mogao organizirati veliku manifestaciju podrške, na kojoj je Kádár pred masom održao govor. Izgleda iznenađujuće, no ne mislim da su ljudi bili prisilno dovođeni na taj skup, mnogi su željeli doći.
Vaša glavna tema je pokret za organiziranje nove omladinske organizacije, Mađarski savez mladih komunista (KISZ), što je bila vrlo uspješna mobilizacija mladih, koja je u narednih pet godina sakupila 700.000 članova.
Kasnije i puno više. Organizacija je rasla, a najmasovnija je bila 1960-ih i 1970-ih. No postupno je, uvlačeći gotovo sve učenike i puno studenata, tendirala da se prikaže kao sve manje ideološka. Orijentirala se na organiziranje izleta i sportskih aktivnosti.
Ustanak 1956. bio je višeznačan. Događalo se puno desničarenja, rulja je ubijala pojedine komuniste koje bi prepoznala na ulici. Ali bilo je i lijevog otpora okupaciji u obliku revolucionarnih savjeta
Omladinska organizacija se i dalje legitimirala kao marksističko-lenjinistička. Ali to je onda nadopunjeno ‘romantičnom’ legitimizacijom. Što je to značilo?
Budući da je to bila jedina organizacija mladih, mnogi su joj pristupali iz pragmatičnih razloga, da mogu na logorovanje i sl. Pravu malu kulturnu revoluciju izazvao je članak omladinskog sekretara Lajosa Méhesa objavljen 1957. u časopisu ‘Mladi komunist’, naslovljen ‘Nužnost romantičnosti’. Romantičnost je, po Maxu, prije koncept buržoaskih revolucija i zato je sve to zanimljivo problematizirati. Mladi su romantični, oni hoće svoju sreću i snove ostvariti odmah. No da bi to mogli, govorilo se, moraju se upoznati s pravom revolucionarnošću, onom svojih socijalističkom predaka. U tome je sadržana osnovna intriga i problem. Bio je to istovremeni poziv na odgoj i odrastanje u duhu internacionalizma, ali i još puno više socijalističkog patriotizma.
Primjer za internacionalizam je posjet Che Guevare Mađarskoj 1960., a bio je i u Jugoslaviji. Kakvu vrstu dočeka i podrške je dobio?
Održao je govor na pripremljenoj konferenciji, no diplomatski se držao opisa stanja na Kubi, ne povezujući to s Mađarskom. Tada je on bio ‘samo’ poznati komunistički borac za slobodu, još nije bio globalna mladenačka ikona, što je postao nakon pogibije. Tada nastaje zanimljiv trenutak. Režim je zauzeo stav da je on važna osoba u našem pokretu, ali i da je činio greške. I inače je radikalizacija svjetske ljevice 1960-ih izazivala probleme vladajućima u Mađarskoj.
Možete li istaknuti još neki moment iz 1968. vezan uz omladinsku kulturu i politiku, a čiju pedesetu obljetnicu sada slavimo?
Dogodilo se suđenje nekolicini studenata koji su optuženi za maoizam. Dvojica su završila u zatvoru, a desetak njih moralo je prekinuti školovanje, i to baš na mom fakultetu, dok su neki napustili Mađarsku. Bila je to vrsta prevencije protiv širenja radikalnih ideja, a što je i realno prijetilo, ali se nije dogodilo. Vlast je bila brža. Također, jačali su socijalistički patriotizam organiziranjem Majskih dana, na kojima su se slavila čudno povezana tri disparatna događaja iz nacionalne prošlosti. Prvi je mađarska revolucija 1848., važan događaj inspiriran onim u Parizu, koji se u Mađarskoj protegao na dvije godine i bio usmjeren protiv Austro-Ugarske Monarhije. Radi se o možda najozbiljnijoj revoluciji u Mađarskoj do danas. Sve to nije, naravno, imalo veze s komunistima.
Direktne ne, ali kao naslijeđe da…
Drugi događaj je mađarska sovjetska republika iz 1919., koja je trajala oko 130 dana, ali je ostavila značajne posljedice u društvu. Treći događaj je oslobođenje Mađarske u Drugom svjetskom ratu, dan kada je zadnji njemački vojnik napustio našu zemlju. To se dogodilo 4. aprila 1945. Tako smo dobili manifestacije revolucionarnog proljeća, što se moglo tumačiti u nacionalnom ključu. Povezana su ‘politička proljeća’ s onim klimatskim. Tim oprirodnjenjem i podilaženjem biološkoj mladosti podsticao se taj doktrinarni romantični moment.
Nakon toga, a 1968. možemo uzeti za prekretnicu, organizacija mladih komunista (KISZ) počinje gubiti na značenju. Pojavljuju li se drugačije snage? Zanimljiv je poster s crtežom djevojke u hipi stilu koji ste nam pokazali, ali ona kao šal nosi nacionalnu zastavu.
To pokazuje eklektični duh 1960-ih. Prolazili su Coca-Cola, američki filmovi, rock i jazz muzika. Bilo je to vrijeme ‘slabog komunizma’, kada je gotovo sve prolazilo. Postojala je jaka umjetnička scena, pa i puno kulturnog uvoza iz Jugoslavije. No to nije slabilo službenu tendenciju ka romantičnom nacionalizmu. Jedan raniji primjer je putujuća izložba o socijalističkoj revoluciji koja je vlakom, tim simbolom revolucionarnog napretka, obilazila Mađarsku. To je već bio početak muzealizacije. Revolucija je nešto što se dogodilo u prošlosti, iznijele su je starije generacije djedova i očeva, pa bi se poruka vlasti mogla svesti na sljedeće: ‘Oni su izborili revoluciju da vi mladi to ne biste morali. Vi samo razgledajte izložbu.’
Dva tabora
Moglo bi se reći da ste u Mađarskoj najprije muzealizirali socijalizam, a sada ‘komunizam’, na izrazito antikomunistički način. To je rijetko gdje obavljeno tako temeljito.
U suvremenoj je Mađarskoj sve učinjeno da se razdoblje socijalizma danas ne može nijansirano razumjeti. Možda bi se mogle povući neke paralele između režima Viktora Orbána nakon 2010. i onog Jánosa Kádára. U oba slučaja radi se o konzervativcima, iako je jedan djelovao u sklopu međunarodnog socijalističkog poretka, a drugi djeluje u doba neoliberalne globalizacije, s autoritarno nacionalističkih i fašistoidnih pozicija. Nominalno i stvarno radi se dakle najvećim dijelom o suprotnim smjerovima, no povezuje ih očuvanje statusa quo. Iako ne razumijem što bi značio današnji termin iliberalna demokracija…
Ekonomski neoliberalizam, bez političkog liberalizma. No ako se i složimo s vašom tezom da revolucije od 1956. nije bilo, ne možemo poreći neke momente socijalizma i u takvoj kasnijoj Mađarskoj. Danas bismo pojednostavljeno rekli da je postojala socijalna država na periferiji svjetskog sistema, koja je u tranziciji razmontirana. Što se onda dogodilo 1989.?
Dogodili su se tektonski pomaci među velikim silama i Mađari su mislili da moraju iskoristiti priliku da se odmaknu od Sovjetskog Saveza. Dobre strane socijalizma preko noći su ‘zaboravljene’, ali to nije dugo trajalo jer su se, nakon tzv. šok-terapije, socijalističke snage vratile na vlast. Socijalistička stranka je već 1994. pobijedila na izborima.
Da, ali u novom ideološkom pakovanju.
Naravno, bio je to treći put u stilu Tonyja Blaira, a ustvari nastavak neoliberalnih politika prethodnika. Mađarsko društvo je podijeljeno u dva tabora. Jedan je liberalni, pa čak i socijalistički. A drugi je duboko konzervativan i antikomunistički. Oni ističu samo zločine prošlog režima, ne i ono što je bilo dobro. I to im uspijeva već decenijama.
Zvuči vrlo hrvatski. Zaključno, možemo utvrditi da je KISZ pokušao biti nekakav transfer mladenačke pobune i kulture na službenu partijsku liniju, koja je bila konzervativna. Poticao se entuzijazam organiziranih učenika i studenata u različitim njima bliskim oblastima, ali je pritom potisnuta subverzija. Što se događalo u posljednjoj dekadi socijalističke države?
Ono što mogu reći za osamdesete jest da je zavladala želja za potpunim imitiranjem Zapada, tamošnjih životnih stilova mladih. Neki su već tada mogli putovati u susjedne kapitalističke države, poput Austrije i SR Njemačke, što nije bilo bez povratnog utjecaja. Zato je promjena sistema i mogla biti izvršena na lak način.
Političnost mladih, po vama, nije bila velika. Ono što se smatralo demokratizacijom, samo uvođenje višestranačkog sistema, većinu nije ni zanimalo, a kamoli neko traženje alternativa u tada relativno otvorenoj povijesnoj situaciji?
Složio bih se da su omladini od prirode političkog sistema tada važniji bili životni stilovi, iako ni oni nisu, u krajnjoj liniji, bili idejno neutralni. Govorimo o potrošaštvu s jedne i alternativi s druge strane. No pretvorba i privatizacija nisu masovnije primijećene kao problem protiv kojega bi se trebalo mobilizirati, iako je većina stanovništva brzo osiromašila, a manjina se naglo obogatila na privatizaciji tvornica i drugih poduzeća.
