Riječanin David Lušičić najpoznatiji je kao multimedijalni umjetnik te pokretač i voditelj nedavno ugasle zagrebačke Galerije Greta, istaknutog prostora za promociju suvremenih umjetničkih praksi. Međutim Lušičić je formalnim obrazovanjem scenograf, arhitekt i redatelj dokumentarnog filma, a potonja mu je titula najsvježija. Najpoznatiji mu je filmski projekt dugometražni igrani omnibus "Transmania" iz 2016., koji je idejno osmislio i producirao okupivši na njemu 15 prestižnih domaćih autora (među kojima su Zvonimir Jurić, Dalibor Matanić, Hana Jušić, Sonja Tarokić i Bobo Jelčić). Ove je godine polučio samostalni redateljski dugometražni debi, dokumentarac "Mlungu – Bijeli kralj", koji se prošlog vikenda prikazivao u Dokukinu KIC.
Naslovni protagonist, stvarnim imenom Branimir Orač, bio je pomorac i krijumčar droge koji je 2009. u Južnoafričkoj Republici osuđen na pet godina zatvora jer je uhvaćen s čak 230 kilograma kokaina skrivenih na brodu koji je isplovio iz Argentine. U zatvoru je dobio naslovni nadimak jer su ostali kažnjenici mislili da je narko boss, a ne tek obična "mula". Nakon odsluženja kazne vratio se u Rijeku gdje živi s roditeljima i gdje se susreo sa srednjoškolskim kolegom Davidom Lušičićem, iz čega se rodila ideja za film. Lušičić je isprva sam snimao razgovore s Oračem, a nakon dobivanja sredstava od HAVC-a angažirao je profesionalnu snimateljicu Bojanu Burnać, pa je film otišao u drugom smjeru od čistog razgovorno-ispovjednog dokumentarca. Taj drugi smjer zapravo nije drugo nego mistifikacija Oračeva lika i djelovanja u sadašnjosti: prvenstveno uporabom dramatične glazbe bilda se atmosfera neizvjesnosti, opasnosti i strepnje koja, očito je, nema nikakvo uporište u stvarnosti. Lušičić je u razgovoru nakon projekcije ustvrdio da je tim postupkom želio dati subjektivnu perspektivu glavnog lika koji takoreći non-stop mistificira banalne situacije u kojima se nalazi, međutim takvo ulaženje u perspektivu protagonista nije dostatno specificirano pa ostaje snažan dojam da sam autor, svjestan da pred sobom ima pretežno nezanimljivu građu, poseže za mistifikacijom kako bi "suhoću" materijala učinio sočnijom začinivši je s trilerskim sugestijama. Nešto slično prakticirao je Michael Mann, samo na daleko višoj zanatsko-produkcijskoj razini, u "Insajderu", i taj dojam lažnosti Mannova filma kod Lušičića još je izraženiji. Posebno se osjeća u scenama snimljenima u Buenos Airesu, većinom u hotelu s bazenom gdje je Lušičić odveo Orača kako bi ga vratio na "mjesto zločina" (može i bez navodnika), no u tom dvotjednom boravku, usput budi rečeno na račun HAVC-a, odnosno poreznih obveznika, nije se dogodilo ništa bitno. Orač nije uspostavio navodno željenu vezu s narko-podzemljem, ali Lušičić telefonske razgovore svog (anti)junaka i odlaske u stanovite prostore maksimalno mistificira muzikom i načinom snimanja, umjetno pokušavajući proizvesti napetost. Doduše, u buenosaireskom hotelu desila se jedna od vrlo rijetkih zanimljivih scena, Oračev razgovor s prostitutkom kojoj je predložio da dođe živjeti s njim u Hrvatsku, a kada se tome doda da je najatmosferičniji prizor filma noćno uplovljavanje u luku Buenos Airesa, onda se može zaključiti da HAVC-ovi novci nisu posve bačeni u vjetar.
"Mlungu – Bijeli kralj" ima nemuštog i neinteresantnog protagonista i jako puno praznog hoda. Jednostavno, iz tog se čovjeka nije dalo izvući više na korist filma pa je njegov autor smislio opisanu strategiju mistifikacije pripisavši je perspektivi lika, mada je to zapravo perspektiva samog djela. Gotovo sve u filmu evidentno je lažno, što mora iritirati u nečem što se predstavlja kao dokumentarac. Otvarajuće scene amaterski snimljene u južnoafričkom zatvoru navijestile su snažnu autentičnost, a onda je sve pošlo ukrivo.
