Veledrogerije u Hrvatskoj su početkom ovog tjedna opet zavapile da im je poslovanje brutalno ugroženo zbog presporih uplata iz državne blagajne. Javni dug prema njima tako ponovno doseže onu kritičnu točku oko koje se prije nepuna četiri mjeseca umalo srušio zdravstveni sustav. No to je ujedno prilika da se podsjetimo na uzroke takvog stanja koji se prešućuju danas, baš kao što su elegantno zaobiđeni i tad.

A jest, zdravstveni je sustav kronično u gubicima, zakrčen brojnim subjektivnim manjkavostima. Ipak, one su minorne u odnosu na ono što trpi izvana, zatjeran u luđačku košulju naopake javne zdravstvene politike. Ako već moramo podnositi sam rezon komercijalnosti javnog zdravstva, onda bi valjda cijene usluga u njemu trebale biti ravne onima na tržištu, tj. u privatnom sektoru, a ne da mu se nameću neke manje, dakle, kakve ga automatski tjeraju u gubitak. Nadalje, rijetko imamo priliku čuti istinu o dugu države tome istom javnom zdravstvu, mada bi ona morala biti uključena u svaku vijest o dugovanju veledrogerijama.

No vjerojatno tek manji dio javnosti zna da je ova država zakonski obavezana isplaćivati zdravstvu novac od trošarina na duhan, a da to čini samo dijelom. Pretprošle godine mu je tako uskratila čitavu jednu milijardu kuna, od približno četiri koliko je morala proslijediti. Kad bi se podmirivao samo taj dug koji, međutim, nastaje baš svake godine, nitko više ne bi o našem zdravstvu mogao govoriti kao o gubitaškom. Čak ni uz sve ostale nepovoljne političke mjere kojima je izložen.

Konačno, ostaje pitanje veledrogerija oko kojeg se prošli put digla prašina nakon poruke iz Vlade da se razmišlja o utemeljivanju državne agencije za nabavku lijekova. Premda i neke druge razvijene zemlje tako izbjegavaju problem s velikim privatnim dobavljačima, ovdje se tu ideju po medijima izvrglo ruglu, tobože objektivno. A sva je ta superiorna objektivnost porijeklom iz šinjela veledrogerijskih lobija koji ne žele odustati od goleme zarade u Hrvatskoj, pa ni uz stalni dug.