Giuliju Esposito upoznajemo na stadionu "Diego Armando Maradona", sitno sekundi nakon što je Victor Osimhen zabio drugi gol i osigurao Napoliju pobjedu protiv Udinesea. Giulia je od sreće skočila tako da su joj iz džepa ispali ključevi, mobitel i papirnate maramice. Pali su red ispod, zazveckali na našem sjedalu. Iz par rečenica izgovorenih tijekom vraćanja katapultiranih stvarčica shvatila je da nam talijanski nije ni ćaćinji ni materinji. U euforiji nakon utakmice ipak nas je pozvala da sutradan, na svetu nedjelju, skoknemo do njenog kvarta na kavu. I sama je željna putovanja, drugih jezika i mjesta. Idući semestar trebala bi na studentsku razmjenu u Francusku, što iščekuje skoro k'o titulu Napolija. Unatoč solidnom broju slavljeničkih piva, na rastanku nam temeljito objašnjava kojom linijom metroa da dođemo do nje, na kojoj stranici da se iskrcamo. Kažemo da ćemo radije pješke, na što se Giulia zajebantski nasmije.

- Sretno s time - kaže, uz opasku da zvrcnemo ako zaglavimo po putu.

Prezirem olaki pristup drogama koji stranci imaju, pogotovo bogati Europljani. Znam da su u teoriji droge jedno, a mafija drugo, ali u ovom je sustavu, u praksi, jedno neodvojivo od drugog – ističe Giulia

Njen kvart je Secondigliano, sjeverna dionica Napulja, otadžbina Camorre. Guglove mape kažu da nam od centralne Španjolske četvrti u kojoj smo smješteni do kompleksa zgrada u kojima Giulia živi treba laganih dva sata pješice. Prvi dio puta vodi kroz Rione Sanità, pravi domaći kvart koji će većina lokalaca u razgovoru spomenuti kao njima najdraži dio grada. Po ulicama rajona nedjeljni je šušur tek u povojima. Na kartonima na kojima je ispisana cijena ribe i mesa, od Božića, kad smo zadnji put ovdje bili, petice su malom crticom pretvorene u šestice eura. Mesar Toni dodao je na pročelje svoje radnje i Instagram profil. Prodavači na pijaci slažu voće i povrće na banke, kuhaju se prve kave. Zgužvana lica lagano se razgibavaju u razgovoru, glasovi se čiste od taloga noći. Ručak je još daleko, pa djeca tamane slatko od pistacija k'o da sutra ne postoji, bez dežurnih upozorenja roditelja da ne valja kvariti glavni obrok.

U srcu kvarta, pod maslinom uz baziliku svete Marije, naslonjen na lakat sjedi tinejdžer. Ispred njega nogometna lopta i buket cvijeća. Kad mu priđemo bliže, shvaćamo da nije pravi, nego kip. U sedamnaestoj godini života Gennaro Cesarano ubijen je na ovom mjestu prije sedam godina, u okršaju mafije s kojom nije imao veze. Kip su mu dali postaviti sumještani, a kako je volio igrati nogomet, na tabli pokraj piše da se nadaju da sada igra s anđelima.

Laganim se korakom izvlačimo iz kvarta, a na putu dalje prolazimo pokraj bolnice Antonio Cardarelli. Cardarelli je rođen u 19. stoljeću, bio je liječnik i promicatelj javnog zdravstva. Osim pokretanja bolnica, uz njegovo se ime veže i dovođenje električne rasvjete u grad, rad na kanalizacijskom sustavu, borba protiv siromaštva. Bolnica nazvana po njemu najveća je na jugu Italije, ujedno prva nacionalna bolnica za liječenje teških opeklina. Zalazimo malo u bolnički krug, da bi nas na bočnom zidu jedne zgrade zatekao mural. Stil prepoznatljiv na prvu. Boje zemljane, podloga kafena, pa širokim kistom crvenica i crnica, malo bakra, kap naranče. Pruge na licu kao simbol "ljudskog plemena". To mora da je Jorit, najpoznatiji napuljski ulični umjetnik. Uz portret Cardarellija stoji slogan: "Javni zdravstveni sustav, humanost i progres." Iako ponekad ostavlja slogane vidljive na muralima, Jorit je poznat po skrivanju poruka. Prva faza njegovog crtanja obično je ispisivanje poruke preko čitavog zida, a onda, s tim mislima pred sobom, kreće u farbanje lica. Poruka koja čuči nevidljiva, ali utkana u Cardarellijev portret, citira odredbe Ustava o pravu svih ljudi na zdravstvenu skrb i zdrav život, bez obzira na njihov društveni status.

Tisuće prosvjednika, možda i deseci tisuća. Radi se o godišnjem maršu kontra mafije. U koloni marširaju i radnici Whirlpoola, sindikati, feministički kolektivi. Jedna djevojka drži natpis "Vi živite glamur, a nas optužujete da glamuriziramo mafiju"

Druga polovica puta daje nam do znanja zašto nam je Giulia poželjela sreću u pješačkim pohodima. Ceste dalje prema Secondiglianu namijenjene su isključivo automobilima, koji njima jure imajući to jasno u vidu. Pješački maltene na postoji, a tamo gdje ga ima pretrpan je smećem, krupnim otpadom koji ljudi izbacuju iz auta. Od psovke i poruge vozača kojom smo na čitavoj trasi počašćeni kao osmo svjetsko čudo nakratko nas spašava grupica biciklista. Uviđamo da je posebna, sveta mržnja rezervirana za one koji su se drznuli gradom umjesto na skuterima juriti na speckama. Sličan je, neprijateljski teritorij za pješake, i kad se čovjek kreće zapuštenim industrijskim četvrtima na istoku i zapadu Napulja. Naravno, to primarno govori o tome da je to neprijateljski teritorij za one koji u njemu žive. Teško je iz auta dotaknuti dušu ičega, a na tim mjestima kao da se sustavno zaobilazi i stvaranje duše. Jedini znak života ovdje su psi čistokrvne sorte, kao i guske u dvorištima obližnjih zgrada, svugdje i vazda sklone teroriziranju. Dalje uz cestu nađe se nekoliko štandova na kojima se za siću nude artičoke na roštilju. Umotane u škartoce, prodavači ih kroz prozore pružaju zaustavljenim automobilima.

Na ulazu u kompleks zgrada u kojima živi Giulia dočekuju nas grafiti "Ne Gomorri" i "Antifašistički Napulj". Posebno su poznate "Le Vele di Scampia" (Jedra Scampije), brutalističke zgrade u kojima se gnijezdila Camorra, a kasnije su postale i poprište filma i serije "Gomorra", što se mnogim lokalcima nije dopalo. Sedam zgrada u obliku jedra građeno je između 1962. i 1975., po projektu slavnog arhitekta Franza Di Salva. Iako su projektirane za 40 tisuća ljudi, čak i prije nego što su dovršene u njima je živjelo oko 90 tisuća, gotovo desetina tadašnjeg Napulja. Tih godina donesen je Zakon 167 kojim je trebala biti provedena politika urbanog planiranja s ciljem društvene integracije, spajanja ljudi različitih obrazovnih pozadina, raspona prihoda, religije, etniciteta. Ništa se od toga u praksi nije dogodilo – u Velama su tisuće (ekstremno) siromašnih ljudi zgruvane na jedan skup. Toj kakofoniji očaja pridonio je i potres 1980., koji je srušio neke od najsiromašnijih kuća u ostatku Napulja, što je rezultiralo masovnom migracijom u plavobijele betonjare. Nije trebalo dugo da na najplodnijoj njivi za kriminal svojim plugom preko mrtvačkih kostiju zaore Camorra.

Joritovi murali – Angela Davis i Pier Paolo Pasolini (Foto: Ivana Perić)

Pokraj izlizanih betonskih kostura čeka nas Giulia. Sjedi u kafiću, zapravo kiosku s nekoliko plastičnih stolica poredanih ispred. Već je naručila espreso, a u ime uspješnih pješačkih pohoda odmah naručuje još jedan. Objašnjava nam da je odrasla nedaleko od Vela, u prljavorozoj višekatnici.

- Moja zgrada nije neka slavna arhitektura, pa nitko ne zna za nju. A ne znam ni što je ovdje tako slavno. Pogledaj oko sebe. Nema zelenih površina, nema ambulante, škola. Nema ni poštenog kafića - komentira.

Jedan od tadašnjih utjecaja na Di Salva izvršio je i japanski arhitekt Kenzō Tange, uz kojeg se pak veže propali Centro Direzionale na drugoj strani Napulja, blejdranerovska financijska četvrt koja to nikada nije postala.

- Ne može arhitektura puno sama po sebi ili sama od sebe. Ni dobro ni loše. Suludo mi je kad čitam neke stručnjake koji kažu da je labirint ovih zgrada, spojevi između različitih katova, onemogućio hvatanje kriminalaca. Kao, da se zato što su zgrade tako dizajnirane tu rodio i opstao kriminal, a ne zato što je sva sirotinja tu natrpana bez perspektive za život - priča Giulia.

Od sedam zgrada, koliko ih je izvorno bilo, četiri su posljednjih godina srušene. Uskoro se planira rušenje još dviju, a jedna će ostati, preuređena, kao svojevrsni spomenik. Na preostalim zgradama ispisani su brojni grafiti, među ostalim: Le vele non sono ZOO (Vele nisu zoološki), Non siamo noi il problema (Nismo mi problem), No al turismo dell'orrore (Ne turizmu užasa).

- Prije rušenja bi valjda trebalo znati što i kako želite graditi, što ljudima dalje ponuditi. Prema kvartu se odnose kao da je naš problem problem brendiranja. Kao, hajde da ne budemo više na lošem glasu, da maknemo simbole ljage - govori Giulia.

Tinejdžeri predvode svaki dio povorke – godišnji marš kontra mafije  (Foto: Ivana Perić)

S novinarima, kaže, ne voli razgovarati, a zazire i od kamera i snimanja u kvartu. Nama se posrećilo isključivo zbog nogometne spone, jer navijačkim namjerama vjeruje puno više nego novinarskim. Nije obožavateljica ni serije "Gomorra", iako kaže da se ne radi o potpunom promašaju, a pohvaljuje i to što je u produkciju bio uključen dio lokalaca. Od talijanske premijere 2014. serija je prodana u više od 150 zemalja. Većina epizoda snimala se ovdje, na napuljskom dijalektu (čak se prikazuje s titlovima u Italiji). Kad god su izlazile nove epizode, grad bi zastajao u gledanju, što se inače događa samo kad je u pitanju nogomet. Primjerice, 2017. dvije su nove epizode vanredno emitirane ranije od planiranog kako bi se izbjeglo preklapanje s terminom utakmice Napoli – Juventus.

Dok prstima lagano lupka po stolu, s pogledom usidrenim na suprotnu stranu ulice, Giulia konstatira da je stvar u tome da joj treba pravi odmak od svega. Zasićena je, i mafijom, i pričama o mafiji. Objašnjava nam kako je posebno teška bila sredina 2000-ih, kad je krenula u osnovnu školu. Tad je Secondigliano bio poprište rata različitih klanova, a leševi na asfaltu i policijske rotirke bili su maltene svakodnevna stvar.

- Prezirem olaki pristup drogama koji stranci imaju, pogotovo bogati Europljani. Znam da su u teoriji droge jedno, a mafija drugo, ali u ovom je sustavu, u praksi, jedno neodvojivo od drugog. Mi smo bili čvorište dilanja za čitavu Europu, a ti ljudi kojima je droga putovala nemaju pojma, niti ih je briga što smo i kako zbog toga proživljavali - priča.

Njoj se, ističe, u životu posrećilo jer je sudjelovala u programu jedne nevladine organizacije, zbog čega je uspjela dobiti financijsku i logističku pomoć za studiranje. Nešto malo što se u kvartu pomicalo nabolje tijekom godina zasluga je brojnih udruga i inicijativa koje pružaju različite programe, od umjetničkih i zanatskih radionica, do pravnog zastupanja i pomoći u obrazovanju. Ali ti programi nisu dugoročni i u njima može sudjelovati limitiran broj ljudi. Za većinu to nije, niti može biti rješenje.

Dok nas prati prema stanici metroa (nazad ipak nećemo pješke), Giulia nam pokazuje mali dućan u kojem prodaju samo slatkiše, omiljeno joj mjesto na kvartu.

- Zvali smo ga "Kod karijesa" - kaže.

Zgrada "Le Vele di Scampia" (Foto: Ivana Perić)

Grleći se pozdravljamo se ispred željezničke stanice, a na bloku zgrada iza njenih leđa imamo što vidjeti. Dva murala. Opet Jorit. Ovoga puta lica Angele Davis i Piera Paola Pasolinija. Upisana iza boja kojima je oslikao Davis stoji poruka da je posvećenost revoluciji cjeloživotna, a borba od New Yorka do Napulja jedna.

Sutradan ujutro, na prvi dan proljeća, čujemo kako uz željezničku stanicu Garibaldi odzvanjaju bubnjevi i zvižduci, a još nije ni deset sati. Prilazimo bliže, oči nam se muče da obuhvate rijeku ljudi koja se slila niz aveniju. Tisuće prosvjednika, možda i deseci tisuća. Prosjek godina, reklo bi se petnaest. Saznajemo da se radi o godišnjem maršu kontra mafije, koji se održava od 1995., a vodi ga koordinacija Libera u koju je uključeno preko 1600 udruga, škola, inicijativa. Na transparentima su ispisane poruke braći i sestrama, prijateljima, roditeljima, svima stradalima u mafijaškim okršajima. Tinejdžeri predvode svaki dio povorke. Megafone ne nose kao prosvjedni modni dodatak, privlače ih ustima snažno kao da napinju jedra, šalju među ulice vjetar iz pluća. Viču i viču, od "vaffanculo" (jebite se), do "Napoli amore, moramo bolje". Marš nije ceremonijalan, u njega su živo unijete razne poruke – protiv rata i progona izbjeglica i migranata, protiv kapitalizma i proizvodnje siromaštva. "Zaštitite nas poslovima, brigom za Zemlju, ljubavlju za sve", stoji na jednom od većih transparenata. U koloni marširaju i radnici Whirlpoola, sindikati, feministički kolektivi.

Jedna djevojka drži mali kartonski natpis na kojem stoji "Vi živite glamur, a nas optužujete da glamuriziramo mafiju" – odgovor na učestalu opasku da mlađarija čezne za mafijaškim lajfstajlom. O tome za čime zapravo čeznu svi su odgovori ovdje, na transparentima koje su ispisali, u riječima koje tutnje kroz megafone. Svoje je mjesto među njima našla i jedna od posveta Joritovih murala, a na njoj stoji: "Umjesto Tonija Montane živio Che Guevara!"