Pa kako ste to sjeli? Ne može tako, na drugu stranu se prebacite. Okrenuli ste leđa Vezuvu, to se ne smije! – tim nas riječima opominje Pepe, gazda kioska na kojem se prodaju samo pivo i grickalice. Iako mu je na licu još titrala iskra zadovoljstva što smo mu pohvalili majicu na Muhameda Alija ("velik čovik, skoro k'o Maradona"), naš ga je sjedeći aranžman uspio izbaciti iz takta. Premještamo se poslušno na stolicu s koje gledamo drito u crnoga diva. Ovako posjednuti leđa okrećemo Flegrejskim poljima, supervulkanu koji leži sa zapadne strane Napulja. Nalazimo se na istoku grada pa je valjda red da štujemo istočnog boga Vezuva. Kako god se uzme, u Napulju čovjek uvijek okreće leđa nekom vulkanu.
- Ma divno je tako, a? Gledajte ga, gledajte! - dobacuje Pepe zadovoljno.
Promatramo pomno, a pritom nismo ni jedini ni najpomniji. I Vezuv i Flegrejska polja pod najvećim su svjetskim znanstveno-vulkanskim monitoringom, jer je ovo najgušće naseljena vulkanska regija na svijetu. Priča nam Pepe kako je Vezuv i blagodaran za neke poljoprivredne sorte. Tlo dobro zadržava vodu pa se na njegovim padinama nađe i vinove loze i limuna.
- Čitav je ovaj grad zapravo na vulkanima, od njih smo i grad podigli. Vulkanski je tuf bio glavni građevinski materijal, cigle su se od njega pravile. A pucolan, pucolan se koristio za vezivo! I zove se tako po Pozzuoliju, tamo ga je bilo najviše. Vulkani su nam kuće dali, mogu ih i uzet' - priča Pepe.
Njegov je kiosk jedno od živahnijih mjesta okupljanja u kvartu San Giovanni a Teduccio, dođe kao kap šarenila na smeđesivom horizontu. Iako se primiče kraju šeste decenije života, Pepe još ne razmatra odlazak u penziju.
U samom Napulju postoji svega nekoliko besplatnih plaža. Iako je talijanska obala javno vlasništvo, više od polovicom obale upravlja se putem koncesija za privatne plaže. Najveći dio koncesija automatski se obnavlja istim koncesionarima
San Giovanni a Teduccio je produžetak industrijske zone koja se na istoku Napulja proteže od Rione Luzzattija (kvarta koji je inspirirao Elenu Ferrante za "Moju genijalnu prijateljicu") do podnožja Vezuva. Kvart je nekad bio poznat po velikim i uspješnim tvornicama, ali od propadanja industrije prerade hrane 1980-ih područje je osiromašeno i život prigušen. Tvornički pogoni uglavnom zjape prazni, njihovi kosturi proviruju na svakom koraku. Posebno je važna bila tvornica konzervi rajčice Cirio, nekad jedna od najslavnijih na Mediteranu. Cirio je bio i službeni sponzor nogometnog kluba Napoli do 1985. godine, kad je novi sponzor postala tvornica tjestenine Buitoni (druga polovica 1980-ih ostaje zapamćena i po "pašta derbiju" jer je Buitoni sponzorirao Napoli, a Barilla Romu).
Jedino novodopsko korištenje tvorničkih pogona Cirija veže se uz otvaranje tehnološkog huba i Appleove akademije za programere 2016. godine. Apple je lani najavio nastavak poslovanja na ovoj lokaciji do 2025. godine, a prema njihovim najavama program akademije trebao bi "omogućiti učenje i prilike za karijeru tisućama ambicioznih programera, kreatora sadržaja i poduzetnika diljem Europe". U razgovoru s lokalcima čovjek stječe dojam da tehnološke hubove u susjedstvu ne doživljavaju kao nešto što se njih tiče. Riječima srednjoškolca koji u toplo popodne goni loptu uzduž i poprijeko ulice paralelne s akademijom: "Oni su vam na nekom drugom cloudu."
Uz ovo je područje vezana i pionirska željeznička proizvodnja, s istoka Napulja napravljeni su prvi željeznički koraci prema ostatku Italije. Pod stopalima Vezuva danas se nalazi Muzej željeznice, veličinom i količinom izloženih vozila među najvećim željezničkim muzejima na svijetu. Dok prilazimo bliže zgradama koje se nalaze uz željezničku stanicu San Giovanni – Barra na derutnom zidu primjećujemo masnim crnim slovima ispisan grafit "Ibrahim vive" ("Ibrahim živi"). Isti grafit u oko upada i po centru grada. Ibrahim Manneh bio je mladić iz Obale Bjelokosti, a u Italiji je živio od 2010. Kad je došao u Napulj, bilo mu je sedamnaest godina. U svojoj dvadeset i četvrtoj godini u ovom je gradu umro, u ljeto 2017. U bolnicu je jedne nedjelje otišao zbog bolova u trbuhu. Liječnici su mu dali injekciju i poslali ga kući bez daljnjih pregleda. Kako ga je nastavilo boljeti, navečer ga je brat odveo do najbliže ljekarne. U ljekarni ih nisu primili, ali su rekli da će pozvati hitnu pomoć. Hitna nije došla. Ibrahimov brat zatim je za pomoć zamolio policajce koji su se nalazili u blizini. Policajci su ga ignorirali, dok je čitavo vrijeme Ibrahim od boli ležao na podu. Pomogao im nije ni taksist koji je kazao da "nema dopuštenje policije da ih vozi u bolnicu". Otišli su pješke do druge apoteke, gdje Ibrahimu daju lijekove i šalju ih kući. Bol ne prolazi, pa u ponoć kontaktiraju aktiviste Ex OPG-a (društveni centar u skvotiranoj zgradi bivšeg zatvora), koji zovu hitnu pomoć. Iz hitne im odgovaraju da ne mogu izlaziti na teren "po osobu koja povraća", iako aktivisti objašnjavaju da Ibrahim ne samo da povraća nego se ne može pomaknuti. Skupa ga onesviještenog odnose do dežurne ambulante. U dežurnoj ambulanti liječnik konstatira da je Ibrahim u kritičnom stanju i poziva hitnu koja napokon dolazi. U bolnicu Loreto Mare, iz koje je ranije te nedjelje poslan kući, Ibrahim ponovno stiže u kasne noćne sate. Malo prije podne u ponedjeljak liječnici njegovog brata obavještavaju da je mrtav. Kažu mu da je prekasno stigao u bolnicu i da spasa nije bilo. Da je spasa moglo biti, još uvijek pamte i podsjećaju napuljske ulice.
Joritovi murali – autistični dječak Niccolo pored Maradone
Nije slučajno da se baš na međi koja dijeli kvartove San Giovanni a Teduccio i Barra nalazi ispisano Ibrahimovo ime, kao što nije slučajno ni da je najveći broj Joritovih murala u Napulju upravo u ova dva kvarta. Jorit je najpoznatiji napuljski ulični umjetnik, posvećen slikanju portreta kojima daje svoj obol kolektivnoj memoriji i maštanju grada. Na kompleksu zgrada nedaleko od željezničke stanice stoji najveći mural Maradone na svijetu, a njemu uz bok podjednako je velik onaj na kojem je prikazan Niccolo, autistični dječak iz kvarta. Za Jorita su i Maradona i Niccolo napuljski borci, na betonskim platnima on ostavlja jednake posvete i djevojčici Soniji i Salvadoru Allendeu, i Georgeu Floydu i Paolu Cannavaru, i izbjeglicama koje danas pristižu u Italiju i Palestincima protjeranima 1948. godine. U Jorita vrijeme nikad nije linearno, zemaljska kugla nije niz fiksnih razdaljina, nego komadić gnječenog plastelina koji stalno mijenja oblik i u sebe uranja na novim mjestima. Za crte lica najštovanijeg napuljskog sveca San Gennara, Jorit koristi ono svog prijatelja, tvorničkog radnika. Iznad murala Martina Luthera Kinga ispisuje: "Imam san, dostojanstvo i posao za Barru."
Barra, najistočnije napuljsko naselje, dijeli sličnu sudbinu ostatka istočne periferije grada. Područje je teško bombardirano tijekom Drugog svjetskog rata, nakon rata se ovdje razvijala pa pred kraj stoljeća propala industrija, a danas najviše perspektive za preživljavanje nudi organizirani kriminal. Malo nas koraka dijeli od željezničke pruge do kvartovskog kupališta. Dvije su plaže, a između njih mali park koji nosi ime Nelsona Mandele. Silazimo na manju plažu koju zovu industrijska. Kraj je augusta, još uvijek traje ferragosto. Oni koji si mogu priuštiti da odu iz grada sada planduju po otocima, a ostali se oslanjaju na napuljske plaže. I na ovoj je, kao i na drugima, pijesak posve crn. Lava koja se hladila, razbijala, ositnila. Na garavim stijenama sunča se jedan čovjek, još desetak ljudi raspoređeno je duž plaže. Ispod jedinog suncobrana na plaži na kojoj nema nikakve hladovine sjedi stariji par. Kažu nam da se zovu Angelica i Paolo. Komentiramo suncem zamantane galebove koji teturaju među smećem koje na plaži ne nedostaje.
Naravno da kriminal opstaje. Imate Scampiju na sjeveru, imate nas na istoku. U Ponticelliju i ovoga ljeta i ubojstva i bombe, i tako ukrug. A da ne spominjemo kakvih prirodnih katastrofa još oko nas može biti – kaže nam Angelica
- A smeće, smeće! Uvijek je ovdje bilo problema s otpadom, ali to nema veze s tim da smo mi nešto posebno šporki. Nemojte slučajno mislit' da mi proizvodimo više smeća ili da nam je drago ovako ga gledat'. Vjerojatno proizvodimo i puno manje smeća nego oni u Milanu. Samo se tamo sve skloni pa se šporkica ne vidi. A ovdje se vidi, od sirotinje šporkicu nitko ne miče - komentira Paolo.
Na njega se nadovezuje Angelica, koja konstatira da "plaža možda nije najljepša, ali je barem besplatna". Iako je talijanska obala javno vlasništvo, više od polovicom obale upravlja se putem koncesija za privatne plaže. Najveći dio koncesija automatski se obnavlja istim koncesionarima, koji u praksi postaju vlasnici mora. Prema brojkama udruge za zaštitu okoliša Legambiente, broj privatnih objekata na plažama u Italiji udvostručio se u posljednja dva desetljeća. Ovog je ljeta u Napulju održano nekoliko prosvjeda lokalnih aktivista udruženih s Mare Libero, nacionalnom mrežom koja se bori za besplatne plaže. U Napulju postoji svega nekoliko besplatnih plaža – mali industrijski potez na istoku te komadić stijena i šaka pijeska uz Lungomare. Prema zapadu grada plaže postaju privatne, a ondje su i ljepše i čišće, naročito u kvartu Posillipo. U široj regiji Kampaniji samo je 20 posto plaža besplatno. Povrh toga, more je postalo parkiralište za različita plovila, od kruzera i jahtaša do jedrilica.
Grafit "Ibrahim živi" posvećen Ibrahimu Mannehu, mladiću iz Obale Bjelokosti
Nedaleko od obale na kojoj stojimo nekad se nalazila i upečatljiva zgrada Granili. Sastojala se od 348 soba, svih iste veličine, raspoređenih na četiri kata. Od 18. stoljeća korištena je u najrazličitije svrhe, a završna joj je namjena bila nakon Drugog svjetskog rata. Mnogo je ljudi tada ostalo bez domova, a dio je utočište našao baš u Graniliju, i samome oštećenom od bombardiranja. Život u Graniliju 1950-ih opisala je novinarka i autorica Anna Maria Ortese, u kratkoj priči "Nenamjerni grad". U svakoj od malenih soba živjelo je od tri do pet obitelji. Sunčeva je svjetlost padala samo na gornji kat zgrade, a sa spuštanjem prema nižim katovima silazilo se doslovno u mrak. Ondje su i sobe bile napučenije, život užurbaniji, tijela bolesnija i potrošnija. Ortese opisuje kako oko nje u Graniliju ljudi pužu, penju se ili teturaju, to im je glavni način kretanja.
"Svaki dan tisuću stručnih ureda u svim gradovima i zemljama svijeta, savršeni strojevi nižu brojke i zbrojeve statistika, namijenjenih preciznom opisivanju toga kako i u kojoj mjeri nastaje ekonomski, politički i moralni život svake pojedine zajednice i naroda, kako raste i raspada se. Umjesto da Granili brojkama opisuju ovi ili oni opskurni izvjestitelji, trebali bi ga pažljivo, u svim njegovim deformacijama i apsurdnom užasu, obilaziti grupe ekonomista, pravnika, liječnika. Jer Granili nije samo ono što bi se moglo nazvati privremenim naseljem beskućnika, već prije demonstracija, u kliničkom i pravnom smislu, pada i propasti sustava", piše Ortese.
Zgrada je srušena 1953. godine, a tisuće ljudi koji su u njoj živjeli prebačeni su u druge stambene objekte koji su tih godina građeni po istočnim predgrađima Napulja. Jedna od onih koja je živjela u Graniliju bila je i Angelicina majka Vittoria.
- Sreća pa je mene rodila nakon toga, već smo bili u boljoj zgradi. Roditelji su radili u tvornici, nekako se preživljavalo. Ali nije to stalo s ratom, znate. Nakon potresa 1980. ljudi su isto svakako raseljeni, zbijeni u zgrade i kontejnere u kojima i danas žive. Naravno da kriminal opstaje. Imate Scampiju na sjeveru, imate nas na istoku. U Ponticelliju i ovoga ljeta i ubojstva i bombe, i tako ukrug. A da ne spominjemo kakvih prirodnih katastrofa još oko nas može biti - kaže Angelica.
Spominjemo joj mudru meštra Pepea, onu o tome kako su vulkani kuće dali pa ih mogu i uzeti.
- Pa to bih i ja potpisala. Neka uzimaju vulkani, ali ne moraju ljudi jedni drugima. Vulkan nije u našim rukama, ali čovjek je čovjekova odgovornost - zaključuje Angelica.
