Prvi konvoji s prijeko potrebnom hranom i humanitarnom pomoći počeli su sredinom prošlog mjeseca stizati u Tigraj. Naime, 2. novembra u južnoafričkoj Pretoriji, etiopska federalna vlada i vlasti sjeverne regije Tigraja potpisali su mirovni sporazum. Rat je na širem području sjevera Etiopije trajao pune dvije godine i prouzročio je, prema nekim procjenama, više od dva i pol miliona izbjeglica te pola miliona žrtava, uglavnom civilnih, kao i preko deset miliona gladnih. Potpisani sporazum trebao bi osigurati prekid oružanih sukoba i kontinuiranu dostavu humanitarne pomoći, odnosno prekid blokade Tigraja u kojem je prije rata živjelo oko šest miliona ljudi. Etiopija, druga najnapučenija zemlja Afrike i donedavna kontinentalna ekonomska i politička sila, tako je formalno zaustavila svoj najveći građanski rat, koji je povremeno prijetio da zemlju s preko sto miliona stanovnika gurne u potpuni kaos. Zajedno s činjenicom da je svemu posredovala Afrička unija, uz diskretnu pomoć Sjedinjenih Država, dogovor je mnogima dao nadu u "afričko rješenje za afričku krizu". No dokument potpisan u Pretoriji ipak ne ulijeva svima jednaku sigurnost. Kao što su primijetili mnogi komentatori, primirje više izgleda kao tigrajska kapitulacija nego kao dogovor ravnopravnih strana.
Prema sporazumu, tigrajska vlada će u roku od svega mjesec dana prepustiti federalnoj vladi kontrolu nad svim federalnim institucijama u zemlji, ali i svim teškim naoružanjem. Pristajanje na takav dogovor predstavlja dramatičan zaokret u odnosu na ranije tigrajske pozicije. Tigrajska narodnooslobodilačka fronta, glavni tigrajski politički pokret, 27 je godina bio de facto na čelu cijele Etiopije, formalno ispred široke koalicije etničkih stranaka, i to unatoč činjenici da Tigrajci čine svega šest posto etiopskog stanovništva. Međutim, 2018. ih je iz vlasti izgurao novi premijer Abij Ahmed, koji je napravio snažan centralizatorski zaokret od dotadašnjeg etničkog federalizma, koji je od 1991. bio temelj političkog sistema. Abij Ahmed nekoliko je godina bio afrička zvijezda u usponu, osobito nakon što je 2019. dobio Nobelovu nagradu za mir zbog potpisivanja trajnog mira sa susjednom Eritrejom, koja je od 1962. do 1993. također bila u sastavu Etiopije, a od koje se osamostalila u krvavom ratu. Svega godinu dana nakon Nobelove nagrade za mir, Abij Ahmed je vodio novi rat, nakon što su tenzije između tigrajske i etiopske vlade prerasle u oružani sukob. U tom ratu, federalna je vlada prvo uspjela uspostaviti kontrolu nad Tigrajem, ali se već do ljeta 2021. bila prisiljena povući i ozbiljno se spekuliralo o mogućnosti da tigrajske snage preuzmu kontrolu nad glavnim gradom Adis Abebom. Nakon niza preokreta, federalna je vlada uspjela ove godine vratiti dominaciju u ratu i dovesti tigrajske vlasti praktički pred kapitulaciju, ali je to uspjela tek uz veliku pomoć vojske susjedne i od nedavno savezničke Eritreje te korištenje etničkih paravojski, koje su odgovorne za velik broj ratnih zločina. Vojna pobjeda naposljetku bi bila nemoguća bez blokade i gladi u sjevernoj etiopskoj pokrajini. Tigrajci su pak, uz određene uspjehe, nastojali poticati pobune i u drugim dijelovima Etiopije te su i sami osumnjičeni za ratne zločine nad civilnim stanovništvom.
Tigrajske vlasti negiraju da je sporazum koje su potpisale u Pretoriji zapravo kapitulacija. Kako oni tumače, predaja teškog naoružanja te kontrole nad federalnom infrastrukturom i institucijama ovisi o tome koliko federalna vlada može "garantirati sigurnost Tigraja". To u prijevodu znači da bi etiopska vojska trebala iz Tigraja eliminirati eritrejsku vojsku i etničke paravojne grupe. Međutim, više je nego upitno imaju li etiopska vlada i vojska uopće više snage za to, čak i kad bi imali volje. Naposljetku, postoje i ozbiljne sumnje da je sporazumom s Tigrajcima Abij Ahmed zapravo samo kupio vrijeme da pokrene barem jednako krvavu kampanju protiv pobune u još jednoj etiopskoj regiji – Oromiji. Sve to izaziva ozbiljne sumnje u mogućnost trajnog mira među dosadašnjim akterima.
