Građanski rat u Etiopiji traje godinu dana. Izvještaji govore o masovnim pokoljima i silovanjima, stotinu tisuća ubijenih i etničkom čišćenju. Ugledni pojedinci poput bivše čelnice UN-ovog Programa za razvoj Helen Clark upozoravaju na mogućnost genocida nad Tigrejcima. Kakva je, prema vašim saznanjima, humanitarna situacija?
Sukob započet kao okršaj u glavnom gradu pokrajine Tigraj, Mekeleu, rapidno je eksplodirao u masivnu borbu federalnih i regionalnih snaga diljem sjeverne Etiopije, uključujući pokrajine Afar i Amhara. Nemamo dovoljno informacija te ne želim špekulirati o brojevima. Obje strane optužbe o masovnim ubijanjima koriste da bi ojačale potporu svojim političkim ciljevima. Etiopsko vijeće za ljudska prava sastavilo je zajedno s UN-om izvještaj, no čak je i on kritiziran zato što nije obuhvatio sve zločine. Ugledni političari i pobornici ljudskih prava imaju pravo kada pale alarm. U Adis Abebi, Tigraju i drugim pokrajinama ljude se napada na temelju njihovog etničkog identiteta. Nezavisno o tome znači li to nužno da traje ili da je počinjen genocid, nema opravdanja za izdvajanje i ubijanje pripadnika određene etničke grupe. Obje strane su okrvavile ruke, iako je pošteno reći da su stanovnici Tigraja neproporcionalno izloženi nasilju. Istovremeno je Tigrajski narodno-oslobodilački front (TNOF) napadao unutar pokrajina Amhara i Afar. Mislim da puni opseg zločina nećemo znati sve do kraja sukoba. No znamo da je naročito Tigraj odsječen od humanitarne pomoći, bankovnog sustava, komunikacija i trgovine. Rezultat je raširena glad koja pogađa između pola milijuna i milijun stanovnika.
Što su uzroci sukoba?
Riječ je o kompleksnom sukobu s nizom pozadinskih pritužbi. TNOF je vodio koaliciju koja je od 1991. do 2018. vladala Etiopijom. Naročito zadnjih godina nisu tolerirali politički pluralizam, a vladali su vrlo centralistički iako je zemlja trebala biti konfederacija etničkih država. Prepravili su neke pokrajinske granice, što je razbjesnilo mnoge koji su posljedično izgubili svoju zemlju. Do 2018. postala je očita nužnost mirne tranzicije. Kako bi je proveo, vladajući Etiopski narodno-revolucionarni demokratski front kao premijera odabrao je Abija Ahmeda. On se tada okrenuo protiv onih koji su ga doveli na vlast. Pritužbe je nastojao razriješiti osvetom, usmjerenom naročito protiv stanovnika Tigraja i bivših vođa TNOF-a. Započeo je politiku "mi protiv njih" i suprotstavio centar države toj pokrajini. Vodstvo TNOF-a se po povratku iz Adis Abebe u Tigraj nakon 2018. fokusiralo na razvoj svoje regije, ne nužno s ciljem nezavisnosti, ali s planom stvaranja prilično samostalne imućne pokrajine. Abij je u tome vidio prijetnju – ako bi druge države slijedile primjer Tigraja, federalna bi vlada bila oslabljena. Nastojao je političkim sredstvima oslabiti TNOF, nakon čega su započeli sukobi. Premda Tigrejci čine približno svega šest posto stanovnika Etiopije, TNOF raspolaže znatnim vojnim snagama. Prije 1991. vodili su 17-godišnji građanski rat, posjeduju mrežu tvrtki kojom financiraju naoružanje, a u Tigraju su iznimno popularni, pa ne nedostaju dobrovoljci. Zaustavili su vladinu ofenzivu, a sada napreduju prema Adis Abebi, čije zauzimanje vide kao sredstvo obrane s ciljem da se riješe Abija.
Prije dvije godine Abij je dobio Nobelovu nagradu za mir, a sada vodi okrutan međuetnički rat. Kako to komentirate?
Bila sam impresionirana brzinom kojom je Abij sklopio mir s Eritrejom, nakon 20-godišnjeg zastoja u završavanju pograničnog rata. No čak i prilikom nagrade, Nobelov odbor je poručio da je dodjeljuju više zbog obećanja budućih mogućnosti za mir koje su se otvorile zahvaljujući Abijevim potezima unutar etiopske političke scene. Bilo je jasno da je suočen sa znatnim izazovima – ne samo u slučaju Tigraja, nego i oko podjela unutar etničke grupe Oromoa i sukoba u drugim dijelovima države, kao i pronalaska načina da različite regije funkcioniraju zajedno. Ono što je iznenadilo je žestok i dehumanizirajući jezik, koji Abij koristi protiv neprijatelja federalnih snaga. To su građani njegove zemlje, a Abijev diskurs raspiruje zabrinjavajuću klimu etničke netolerancije. Istovremeno neki promatrači pretjeruju s time u kojoj mjeri je ovo samo sukob između Tigrajaca i Amharaca. Abij jest izgradio savezništva s amharskim elitama, a neki elementi sukoba povezani su s tigrajsko-amharskom borbom za teritorij. Međutim, sam Abij je Oromo. U Etiopiji živi više od 30 milijuna Oromoa i oni su u ovom sukobu također važni. Iako je Abij zatvorio neke popularne vođe Oromoa te se otuđio od vlastite baze, ne podupiru ga samo Amharci. U zemlji postoji snažan panetiopski identitet. Mnogi Etiopljani osjećaju da Tigrajci predstavljaju opasnost za integritet države.
Promatrači upozoravaju da bi Etiopija mogla doživjeti sudbinu Jugoslavije, s kojom dijeli niz osobina poput etničkog federalizma i autoritarizma. Kakvo je vaše mišljenje?
Opasnost raspada Etiopije je stvarna. Teško je reći bi li to značilo stvaranje nezavisnih država ili državnih zajednica, no prijetnja integritetu nacije jest prisutna. Abij se doveo u kut – ako bude premekan prema TNOF-u, to bi moglo ohrabriti druge separatiste. Ne može pregovarati, no ne može postići ni vojnu pobjedu – a nije realno ni da je postigne TNOF. Pitanje tko bi mogao posredovati vrlo je osjetljivo. Vlada zapadne zemlje ne vidi kao neutralne. Potrebna je vjerodostojna treća strana koja bi mogla voditi shuttle diplomaciju i isposlovati sporazum. Zasad takvog aktera nema, a u međuvremenu sukob bjesni. Etničko čišćenje je već počinjeno. Čak i ako topovi sutradan utihnu, pomirba će trajati godinama.
