U medijskom prostoru zakrčenom vijestima i dezinformacijama o ratu u Ukrajini gotovo je sasvim neprimijećeno prošla jedna načelno dobra vijest – ona o uspostavi primirja u Etiopiji. U toj zemlji već godinu i pol traje krvavi rat između vlade i lokalnih vlasti u regiji Tigraj, kojem su se u međuvremenu priključili i mnogi drugi domaći i strani akteri. Od novembra 2020. do decembra 2021. ubijeni su deseci hiljada civila, a u humanitarnoj katastrofi koju je proizveo rat te od gladi i bolesti prema nekim su procjenama stradale stotine hiljada, pa i do pola miliona ljudi. Pristanak obje strane na primirje, koje je proglašeno početkom ovog tjedna iako se intenzitet sukoba znatno smanjio i ranije, pravdan je upravo potrebom da se hitno omogući dostava humanitarne pomoći. Ona se ne mora osigurati samo onima na rubu gladi u ratom zahvaćenim područjima, nego i izbjeglicama razmještenima diljem Etiopije i susjednih zemalja, a čiji se broj procjenjuje na od dva do pet miliona.
Građanski rat u Etiopiji započeo je kao politički sukob između dvije frakcije vladajuće koalicije oko raspodjele ovlasti, ali je brzo prerastao u krvavi rat uz etničko čišćenje i masovne pokolje civila zbog "krivog" porijekla. Od kraja hladnog rata Etiopijom je vladala široka koalicija regionalnih pokreta pod vodstvom Tigrajske narodnooslobodilačke fronte. Temeljni mehanizam njihove vladavine bila je decentralizacija zemlje, pri čemu je svaka etnička grupa trebala dobiti svoj teritorij. Nijedan od više desetina naroda koji žive u Etiopiji ne prelazi 35 posto od ukupnog stanovništva (toliko je Oromoa, dok je sljedećih po brojnosti Ahmaraca oko 27 posto). Nakon niza protesta protiv autoritarne vladavine "regionalista", na čelo vladajuće koalicije došao je 2018. četrdesetogodišnji Abij Ahmed. Doživljavan kao veliko osvježenje, Abij je zaradio svjetsku slavu i Nobelovu nagradu za mir kada je 2019. sklopio mir sa susjednom Eritrejom nakon dvadesetogodišnjeg uglavnom hladnog rata. Svega godinu kasnije Abij je započeo novi, znatno krvaviji rat protiv vlastitog stanovništva, koji je naposljetku u osnovi izgubio. Jedna od Abijevih velikih reformi trebala je biti i centralizacija zemlje. To ga je dovelo u neizbježan sukob s tigrajskim pokretom kojem je oduzeo primat u političkom životu zemlje. Tigrajci čine svega šest posto stanovnika Etiopije, u kojoj prema procjenama danas živi oko 115 miliona ljudi. No gubitak dominacije u Etiopiji nije doveo u pitanje kontrolu koju Tigrajska narodnooslobodilačka fronta drži nad matičnom regijom. Namjerno provokativni potezi obiju strana doveli su naposljetku krajem 2020. do oružanog sukoba koji su one, po svemu sudeći, željele.
Na početku je sve naizgled išlo dobro za Abija. Zajedno sa svojim bivšim neprijateljima i novim saveznicima, vlastima Eritreje, te uz pomoć protutigrajski orijentiranih paravojnih postrojbi, etiopska vojska je osvojila tigrajski glavni grad Mekele za manje od mjesec dana i postavila "privremenu" regionalnu vladu. To je, međutim, samo označilo početak tigrajske gerilske kampanje i još prljavije faze rata tokom koje je počinjeno više desetaka etnički motiviranih masovnih zločina. U iznenađujućem preokretu, tigrajski gerilci su do sredine 2021. gotovo potpuno vratili kontrolu nad regijom i započeli ofenzivu prema petsto kilometara udaljenom glavnom gradu Adis Abebi. Iako se ozbiljno spekuliralo o mogućnosti pada glavnog grada, centralne vlasti su naposljetku upotrebom skupe vojne tehnike, osobito avijacije te dronova iz Turske i Ujedinjenih Arapskih Emirata uspjele zaustaviti ofenzivu i natjerati Tigrajce u povlačenje. U međuvremenu je sukob u Tigraju rasplamsao još jedan rat – onaj između centralnih vlasti i pobunjenika u najvećoj etiopskoj regiji Oromiji. Nakon nedavnog proglašenja primirja, zaraćene strane su načelno na pozicijama kao prije rata – Abij je još na vlasti, ali Tigrajska narodnooslobodilačka fronta kontrolira "svoju" regiju. Ubijene i umrle nitko ne može vratiti, a materijalnu štetu i gubitak povjerenja ne samo između političara nego i narodâ Etiopije bit će teško nadoknaditi.
